Jedinci sebichni?

(ustaje)Dobar dan.Ja sam frozen i ja sam jedinac.(seda svi mu tapshu na priznanju)
Da li su deca jedinci sebichna?Sebichnija od onih sa bratjom i sestrama?
Meni su oduvek prichali da jesam..i mnogo samoziv i da volim sve da uredjujem po mome i da imam sve neke bizarne stvari koje moraju takve da mi budu da bih funkcionisao,da bi mi bilo prijatno..sitnice...koje mi smetaju...ako nisu kako sam navikao.
Zashto je to tako?
Znam i ja da nije dobro i kao...treba se menjati otvoriti za promene,za to da ne mozesh u nekim stvarima da imash potpunu kontrolu,slobodu...cvetitji leptiritji i ostale gluposti itd.,itd.,...
Meni kao jedincu bash izgleda suprotno,da nekako ovi sa choporom bratje i sestara se od malih nogu navikavaju na grabez i posle postaju kao veliki ti shto ugrozavaju zapishavanu teritoriju...mada i oni mogu da budu jedinci...mozda je obrnuto?Mozda jedinci kad porastu postanu takvi?
Ko tje ga znati...
Meni uvek bilo super shto sam jedinac i drago mi je shto ne moram i nisam morao mnoge stvari da delim sa nekim retardom mladjim ili starijim.
 
Kuc kuc...Jel ovo soba za grupnu terapiju jedinaca...Aha...Hvala, evo sad cu da sednem i da se predstavim.
Dobar dan! Ja sam Buter...bla bla...i ja sam jedinica. Ah da zaboravih i sebichna sam. Jel mozete da mi pomognete nekako? :lol:
 
Poslednja izmena:
Svako je jedinac dok ne dobije brata ili sestru. Zato prvo dete bude uglavnom normalno, drugo je uvek nesigurnije, osetljivije, iskompleksiranije...
Ja sam jedinica i nikad nisam nesto patila zbog toga, drugo to mi je samo razvilo komunikacione sposobnosti.
Elem, jesam egoista, volim da mi ne ugrozavaju teritoriju mog samovanja, ali samo kad su nebuloze u pitanju, a pojedini ljudi su kao stenice...doduse, ja se sa takvima ni ne druzim. Al' kad je frka, uvek sam tu, ima na Mars da odem ako mogu nekom da pomognem. :-P
Znaci, samo me zaobidji sa trivijalnostima i postajem velikodusna. :-P
 
e divlja, a ja skoro analizirala primere iz moje okoline i bas zapazila suprotno-da je prvo dete iskompeksiranije, nesigurnije, ljubomornije :) i bas sam nabrajala primere razne. pojavi se ovo drugo koje odvuce svu paznju i naglo se promeni odnos prema starijem.
ne mislim da su jedinci sebicniji
mada umeju da budu razmazeni!
ali mislim da to sto su jedinci vuce neke posledice, koje se razlicito manifestuju
cini mi se da kao prijatelji traze vise paznje
vecina koje znam su bas socijalni tipovi i teze ka tome da imaju puno drugara, valjda zato sto su sami
a verovatno da to moze da se izrodi i u suprotnost, pa da se srode sa svojim soliranjem
 
Sva paznja predje na mladje, al' za malo.Prvo sete uvek dobija pravu paznju. Ljudi su vec kod drugog deteta iscrpljeniji i sa mnogo manje koncentracije vaspitavaju drugo dete, vise se ide na popustanje, preterivanje u tom smislu, i bas zato su slabiji materijal posle. Prva deca su uglavnom mnogo sigurnija u sebe. Naravno, uvek ima izuzetaka...ne mislim da je to neko pravilo...
 
nisi me ubedila:)
ja paznju prema prvom procenjujem u odnosu na drugo i obrnuto. roditelji, sto je i prirodno, vise povladjuju mladjem, to mi je bas ocigledno u zivotu. tako da ovo prvo, kad se rodi drugo neminovno dozivi sok i ima problem koji samo nije u stanju da razume i savlada. prvenci jesu naizgled sigurniji, navikli su da krce put, i u nekom smislu jesu bolji materijal, jer covek u stvari najvise moze da nauci resavajuci svoje unutrasnje konflikte, ali poznavajuci ih, mislim da su sustinski redom isfrustrirani.
to sve ako ih je dvoje i ako je mala razlika u godinama, ako je veca, onda su to kao dva jedinca i onda mi je ta tvoja prica skroz ok.
ako ih je vise jedna drugom do uveta, onda verovatno neka treca prica.
ja sam prvo dete.
 
Eto... jos jedan... samo jedan... :|
Zgodno je kad trazis pare, i uopste nije zgodno zbog drustva :|
Ne bih rekao da sam nesto razmazen... Ne pamtim da sam hteo mnogo da izvoljevam, a opet, ne pamtim ni da mi je mnogo toga ostalo neispunjeno (kao detetu).
Sada verujem u dogovor... prema ljudima, prema poslu, prema bilo cemu...
Mozda bi bilo interesantno da napomenem i to da je moj cale stariji brat, a majka starija sestra (verujem da je to imalo uticaja na vaspitanje... onoga do pre 3 godine se prosto ne secam, a bitno je za posle).
 
Не мислим да су јединци размажени.
То су све стереотипи и предрасуде.
Ако су родитељи добро поставили ствари приликом подизања јединчета, јединац може да буде далеко дружељубивији, пожртвованији и племенитији од онога ко расте са браћом и сестрама... Наравно, нешто је и до самог јединца...8-)
 
i ja sam jedinica...a to shto te drugi smatraju samozhivim je zbog onog jarca u podznaku(znam da ne verujesh ali tako je).... ;-)
ja sam tkdj.jedinica(sa jarcem u podznaku)...i jako mi je drago zbog toga...gledam ljude oko sebe kako se pate sa svojom bracom i sestrama....nije to za mene...jok, jok..... ;-)
 
Ja sam jedinica. (hvala,hvala! ) hahahaha
Ne mislim da su jedinci sebichni,ali mislim da su uskraceni za mnoge stvari..ja celog zhivota patim jer nemam brata ili sestru... i onda ih trazhim u drugim ljudima..pa se jako razocharam u svoj toj silnoj potrebi da se sa nekim zblizhim na taj nachin....
 
htedoh da kazem nesto o temi ali necu... nego cu vam reci da je dobro biti jedinac, dobro je i imato brata seku, ali najgore je biti srednje dete [pogadjate da sam to srednje dete ja] a zasto? pa kad god sam nesto trazio uvek su mi nekako govorili, neka posle, ona[j] je stariji njemu vise treba, ili ma daj ovoga puta mladjem, on je jos mali pa nece shvatiti... i tako ja sam nekako bio zadnji kod ispunjavanja nekih zelja. zato nemojte brinuti ... ako niste zlatna sredina
 
Ma to sve zavisi i od roditelja i od jedinca...ja sam sretala i takve stereotipno sebične i one koji kao da su jedva čekali da nešto sa nekim podele...
Možda je bliže istini da su jedinci veći individualci, što nije isto što i sebičnost.
 

Back
Top