Nukleusna porodica

Nedelja, Park Riversajd. Ocevi prikivaju svoje sinove za mesto, pribijajuci ih magicno za travu zlokobnim urokljivim pogledima mlecnog drugarstva, & teraju ih da satima bacaju lopte za bejzbol, napred i nazad. Decaci skoro izgledaju kao mali Sveti Sebastijani probodeni strelama dosade.
Malogradjanski rituali porodicne zabave pretvaraju svaku letnju livadu u Park Tema, svaki sin je nesvesna alegorija ocevog bogatstva, bleda predstava dva ili tri puta sklonjena iz stvarnosti: Dete kao metafora.
I evo mene, dolazim, uradjen dok suton pada, skoro ubedjen da se ove stotine svitaca dizu iz moje vlastite svesti... Lopte za bejzbol lete besciljno u svetlost, hvatanja ne uspevaju, glasovi se dizu u zlovoljnoj iscrpljenosti. Deca osecaju kako zalazak sunca obavija nekoliko poslednjih casova udeljene slobode, ali ocevi i dalje insistiraju na razvlacenju mlakog postludijuma njihove patrijarhalne zrtve sve do vecere, sve dok senke ne pojedu travu.
Jedan od ovih plemenitaskih sinova za trenutak izmenjuje pogled sa mnom - telepatski prenosim slikuslatke razuzdanosti, miris Vremena oslobodjen svih resetaka skole, casova muzike, letnjih logorovanja, porodicnih veceri uz televiziju, nedelja u Parku sa Tatom - autenticno vreme, haoticno vreme.
Porodica sada napusta Park, mali vod nezadovoljstva. Ali onaj se okrece & smesi mi se saucesnicki - "poruka primljena". Odlazi plesuci za svicem, uzdignut mojom zeljom. Otac laje mantru koja rasprsuje moju moc.
Trenutak prolazi. Decak je progutan kolotecinom nedelje, iscezava poput golonogog pirata ili indijanca kojeg su misionari strpali u zatvor. Park zna ko sam ja, on se komesa poda mnom poput dzinovskog jaguara koji ce se probuditi za nocnu meditaciju. Tuga ga jos uvek zadrzava, ali on ostaje neukrocen u svojoj najdubljoj sustini: zivi nered u srcu gradske noci.
 

Back
Top