Kapljice kise na prozoru starom i teska tisina koja me slama,
tuga u meni za ocima tvojim, postaje snazna, a tako sam sama.
Strah me je reci koliko mi znacis, da ponekad placem , jer si daleko,
ne mogu da dotaknem tvoje ljepo lice, da prislonim glavu uz tvoje toplo tjelo.
Na jastuku tvoj miris jos ponekad zaboli,
jer ispariti nece ma koliko da se trudim,
istina jeste da se voli jednom i da zbog ljubavi svi smo samo obicni ljudi.
Usamljena sjedim i pogled mi je prazan,
poput moje duse sve je tako sivo,
spustila se magla tu nad moje bice i osjecam polako da prestaje biti zivo.
Mozda mi je drago sto se gasi plamen, jer nemam vise tebe da ti grijem ruku,mozda cu ovako da ti budem blize
kad se samo sjecanja u kosti uvuku.
Pklonicu ti osmjeh, poljubac sto ljeci,
pogledati oci, dotaknuti kosu
potraziti srecu koju su nam krali
svoju tugu spretno pretvoriti u rosu.
Kada dodje vrjeme da te opet vidim,priznacu i lazi koje su recene, stisnucu tad zube preci preko onog zbog cega jos uvjek moja dusa vene.
Jaca nego sada , reci cu ti glasno ono sto me pati
i ne da mi mira ,stojeci sama na ovoj mracnoj pisti, da se bojim tebe , jer smo tako isti!
Priznacu da nisam ono sto u meni zivi,
da slaba sam na tebe, da me je sramota, da ubice me ono zbog cega me pamtis,
a to je ona moja nesebicna dobrota.
Stisnucu te snazno pokidati lanac, koji sada nosis poput teskih krila, sapnucu ti rjeci koje mnogo znace, a to je da sam uvjek samo tvoja bila....
Januar, 2005 godine...jako tuzan dan
tuga u meni za ocima tvojim, postaje snazna, a tako sam sama.
Strah me je reci koliko mi znacis, da ponekad placem , jer si daleko,
ne mogu da dotaknem tvoje ljepo lice, da prislonim glavu uz tvoje toplo tjelo.
Na jastuku tvoj miris jos ponekad zaboli,
jer ispariti nece ma koliko da se trudim,
istina jeste da se voli jednom i da zbog ljubavi svi smo samo obicni ljudi.
Usamljena sjedim i pogled mi je prazan,
poput moje duse sve je tako sivo,
spustila se magla tu nad moje bice i osjecam polako da prestaje biti zivo.
Mozda mi je drago sto se gasi plamen, jer nemam vise tebe da ti grijem ruku,mozda cu ovako da ti budem blize
kad se samo sjecanja u kosti uvuku.
Pklonicu ti osmjeh, poljubac sto ljeci,
pogledati oci, dotaknuti kosu
potraziti srecu koju su nam krali
svoju tugu spretno pretvoriti u rosu.
Kada dodje vrjeme da te opet vidim,priznacu i lazi koje su recene, stisnucu tad zube preci preko onog zbog cega jos uvjek moja dusa vene.
Jaca nego sada , reci cu ti glasno ono sto me pati
i ne da mi mira ,stojeci sama na ovoj mracnoj pisti, da se bojim tebe , jer smo tako isti!
Priznacu da nisam ono sto u meni zivi,
da slaba sam na tebe, da me je sramota, da ubice me ono zbog cega me pamtis,
a to je ona moja nesebicna dobrota.
Stisnucu te snazno pokidati lanac, koji sada nosis poput teskih krila, sapnucu ti rjeci koje mnogo znace, a to je da sam uvjek samo tvoja bila....
Januar, 2005 godine...jako tuzan dan
