sa igre: SASTAVI PRIČU

Igra - sastavi priču

Rano ujutro je uzeo taksi I uputio se prema železničkoj stanici. Nije hteo da ide autom, sledeći glas koji mu je govorio kako i šta da radi. Shvatio je da je njegov oproštaj počeo, ne tog jutra, nego još sinoć, kad se napio par sati nakon što su mu javili da je umro njegov drug iz detinjstva. Na nogama ga je pokosilo srce koje nije moglo pratiti njegov duh.

Voz će dugo kloparati, ali to mu je odgovaralo. Sve se u njemu odjednom usporilo. U kupeu je sedelo još dvoje ljudi; pričljiva žena i student koji je putovao u njegov grad. Momak je bio lepo vaspitan i uljudno je odgovarao na ženina neprimereno dosadna pitanja o uslovima u kojima studira. Osmehnuo se kad je momak nonšalantno, ne prekidajući nit ljubaznosti, stavio slušalice u uši i uplovio u spas. Žena se trenutak nakon toga zagledala u privlačnog muškarca koji je sedeo preko puta nje. Uputio joj je kratak pogled i zažmirio, nameštajući se za spavanje. Žmireći je mogao da oseti njeno vrpoljenje i jedva se suzdržao od smeha.

Miruj, ženo. Nećeš mi pokvariti ovo putovanje, ovo je staza kojom danas moram ponovo proći. Prvi put bez njega. I poslednji put s njim.

Kloparanje ga odnese u jedno drugo putovanje...pre dvadeset pet godina. Putovali su na faks. Branko je žvakao otkako su krenuli. Iz torbe je vadio domaće kobasice, kiflice, slane pa slatke, pite...sve mirođije koje su trebale da mu potraju bar pet dana u studentskoj sobi. Ne, bato, prepolovio je zalihe dok je voz prošao dve stanice, neprekidno se smejući na svoj račun i čudeći kako Čačkalica neće ništa da jede. Onda je zaspao.

Branko, sportista, odličan student, osrednje se kasnije snašao, vrativši se u rodni, mali grad, bez perspektive. Nije hteo da ostavi roditelje. I nije ih nadživeo.

Voleo ga je, prva sećanja su ga vodila do njega. U školi je zadnja klupa uvek bila njihova. Uspevalo im je da budu i mangupi i dobri momci. Zašto on? Zašto već sad? On, iza kojeg ostade Milica, predivna plava devojčica. Ima sad devet , ili već deset godina?

Trebaće mu mnogo snage da je zagrli večeras. Voz će, kao i uvek, kasniti, ali će, na žalost, stići gde treba. Prvi put je poželeo da kasni više.

Do neizdrživosti ga je doveo, u sećanje satkan Brankov glas , kako peva Milice, kćeri, one noći kad su se napili, slaveći njeno rođenje.

Zakašljao se, potiskujući tugu koja se popela u grlo, i obratio se ženi preko puta, zahvalan što se baš danas, takva, zadesila tu.
 
Jenifer,
Ovo ti je odlican pocetak za jednu lepu noveletu (nesto izmedju kratke price i novele).
Imas plodno tlo - jedan jak ljudski dogadjaj kao motiv za psiholosku razradu glavnog lika, i eventualno jos jednog, recimo tog Branka, o kome vec imas nabacano 2-3 specifikacije.
Mozda jos jedan (treci) lik ubacis, tek da zaljulja ravnotezu i nista vise.
Znam da se nema vremena, znam to odlicno, ali ukradi neki sat od neceg drugog, pa sklopi ovo.
Ne budi lenja, razradi psihologiju glavnog lika, stegni recenice, izbaci 'prazan hod' i sve to u max 10000-15000 reci.
Obicno ne komentarisem blogove bas zbog tih banalnih razloga, ali eto, sad nisam mogla da precutim, jer mi se svidelo ono sto sam procitala izmedju redova.
 

Back
Top