Govori mi o satima, o noćima; govori mi o svom tijelu prekrivenom valovima...Govori mi o svitanju što ga toplina oblikuje u blizini mora, ponad i ispod tvojih bokova obavijenih pijeskom. Govori mi, govori mi, govori mi dok ne zatvorim oči i ne zaboravim te. Pokazuješ mi grudi i bedra. Zatim se spuštaš, spuštaš i ulaziš u moj san. A ja krećem sve niže...pa niže, i niže - u tvoje ponore duboke i tamne...Pusti me da pobjegnem, da te zaboravim. Da vječno trajem. Čemu ti može poslužiti moje ludilo, nemir i bol, ako me mijenjaš iz ropstva u ropstvo. Koliko mi još vremena preostaje? Samo ti to slutiš, ali bešćutno zaboravljaš dok snivaš pored mene, mirno, brižno milujući moju kosu. Budim se. Naslanjam glavu na tvoja prsa i jecam da me nitko ne čuje. Prigibaš se požudno. Nad mene se prigibaš. Promatraš me. Upućuješ me. Zatvaraš. Lagano širiš noge. Pitomo mi usne krenuše prema gorućoj vlažnosti tvojih bedara. Hoću li imati još vremena? Reci mi: hoću li imati još vremena? Ljubavi moja. Ja bježim i rastem u tebi. Prolazim kroz cijeli tvoj svijet koji se širi, sladak i potonuo. U tebi bivam ljubavi moja...