Saputnica

Pojavila se u trenutku kada sam prvi put u životu saznao šta znači boriti se za vazduh dok se daviš u bujici vlastitog plača. Iskrao sam se bio sa žurke na prostranu, jednoličnu terasu petnaestospratnice, dobauljao do zarđale ograde, uhvatio se za nju i, skljokavši se, počeo da jecam zbog Tanje. Ophrvale su me patetične fraze o slomljenom srcu, izdanoj ljubavi i besmislenosti života bez „one prave“. Hteo sam da skočim i skončam. I tada sam je osetio. Tiha, gotovo lelujava nepoznata prilika iza moga levog ramena, vitkog stasa i svetlucave kose. Ni reč nije izustila, a znao sam svaku njenu misao. Osećao sam je preko pogleda koji je toliko uporno držala na meni, da mi se utisnuo na potiljak poput žiga.
Znao sam šta hoće. Nudila se, ćutke, da bude moj trenutni lek za trenutnu lošu situaciju. No njeno trenutno, znao sam, podrazumevalo je i trajno. Takva je bila.
Nisam se usudio da je pogledam u oči. Kukavica ili mazohista, uglavnom, nije mi se dalo da trenutno i trajno rešavam stvari. Zato sam pribegao privremenom rešenju: vratio sam se nazad, na žurku, bez nje, i dohvatio se flaše šetajućeg Džonija.
Ujutro sam se probudio u krevetu Svetlane iz četvrtog pet. Bog da me ubije ako i dan danas znam kako sam tamo dospeo!
- Jesmo li mi...?
- Jesmo! – ciknula je Svetlana. – Nemoj sad da bi me ispalio! Nisi valjda od onih...
Nisam bio siguran da sam od bilo kojih, ali mi je, u suštini, sve bilo svejedno. Tanju sam morao istisnuti iz glave, a uz dovoljno alkohola i povremenu Svetlanu, možda mi i uspe. Svetlanina kosa je bila tamno crvena. Ono što nisam mogao da shvatim je zašto sad, odjednom, ne mogu iz glave da istisnem onu drugu, svetlucave kose, koja mi se nudila na terasi.
Nakon taman nekoliko meseci vucaranja i taman upisanih studija, Svetlana mi reče da je trudna.
- Ubiću se! – rekla je.
- Nećeš ti, ja ću. – promrljao sam, prevelika ***** da pomenem da je i dete moguće ubiti.
Ostavio sam je da sikće i plače i odšetao do mosta. Da li mi je to trebalo? Je li bolje bilo da sam onda skočio? Možda zaista treba skočiti... Tako sam otprilike razmišljao, kad me iznenada zasvrbe onaj stari ožiljak na potiljku. Bila je tu, iza. Posmatrala me. Osvrnuo sam se tek napola, praveći se da u stvari ne gledam u nju. Smešila se, i pevušila: „Ja sam tvoj trenutni lek, za trenutnu lošu situaciju“.
„Ali, veruj mi, to nije dovoljno“, šapnuo sam, i potvrčao nazad.
- Snaći ćemo se nekako. – rekao sam Svetlani, i u novembru smo se venčali. Zaposlio sam se kao raznosač pica, iznajmili smo garsonjeru u nekom podrumu. Kiriju i račune su nam plaćali starci, drugačije ne bi išlo samo s mojom platom.
Mali je umro sa šest meseci od neke komplikacije na bubrezima. Svetlana je pala u tešku depresiju, nisam mogao da je ostavim iako ostajanje nije imalo smisla. Pratio sam je na individualnu i grupne terapije, vodao je po prijateljima i parkovima, naložio je na feng šui i još poneku pozitivu. Volela je da joj čitam Rumijevu poeziju i Čapekove pripovetke. Vremenom sam počeo da primećujem kako raspored pegica na njenom vratu neobično podseća na sazvežđe Bika, s najlepšom pegom tačno na poziciji Aldebarana. Znao sam koliko jako i iz kog smera treba da duva vetar da bi se iz mora zatalasane kose pomolila ona jedna seda. Kada bi bila jako uzbuđena, treptala je, morzeovom azbukom, sve one reči kod kojih bi zamuckivala.
Nakon četiri godine skupljanja hrabrosti za drugo, željeno dete, ostali smo u drugom stanju.
Devet meseci kasnije, umrla je na porođaju.
Trenutni lek, tajanstveno lelujavu kao i ranije, sam ugledao kako promiče iza doktora, dok mi je saopštavao da je, eto, barem dete živo i zdravo. Užasnut, potrčao sam za njom.
- Šta ćeš tu? Šta ćeš tu? Šta ćeš ovde! – vikao sam kao pomahnitao. Nisam se obazirao na medicinsko osoblje koje me je zabrinuto posmatralo.
Posmatrala me je ćutke, saosećajno. Nije joj ni palo na pamet da se ponudi kao trajno rešenje. Pa ipak, ponašao sam se kao da je upravo to uradila.
- Ne! – urlao sam. – imam dete! Dete imam!
Okrenuo sam se i otrčao do boksa s bebama.
Nakon toga je nisam video decenijama. Ena je porasla, lepa na majku, s pegicama u obliku Andromede na čelu. Prva ljubav joj je bilo violončelo, druga Ivan. Za njega je udata, već sedmu godinu. Mene evo u parku, šetam kuče i unučiće. Pletemo venčiće od belih rada i nezaboravaka. Sasvim primereno, iz obližnjeg kafića se čuje Armstrong i „What a wonderful life“. I sasvim neprimereno, na susednoj klupi sedi ona. Posmatra me. Zamolim staru poznanicu iz šetnje da pripazi na ekipu, pa se uputim prema njoj.
- Trenutni lek... – dobacim šifrovan pozdrav, naklonivši se, s poštovanjem.
- Za nekadašnje loše situacije. – pomislila je. – Nije ti bilo potrebno.
- Privremena rešenja su nekako... gurala stvari napred.- rekao sam.
Slegnula je ramenima.
- Ceo život je privremeno rešenje.
- Možda. – slegnuo sam, ovaj put, ramenima ja. – Pa ipak, ume da bude lepo.
Zamislila se koji trenutak, a onda izustila kratko „da“.
Pozdravio sam se i vratio unucima. Znao sam da će uvek biti tu, da će me čekati.
Pre nego što smo pošli kući, osmotrio sam je još jednom.
Da li sam ja jedini koji je vidi? Verovatno. Ostali bi sigurno reagovali na njenu glatku belu lobanju koja viri pod kapuljačom.
Neometana od prolaznika, ostala je da sedi na klupi, odevena u dugu, crnu, lelujavu odoru, i elegantnim koščatim prstima lagano ali predano oštrila svoju svetlucavu kosu.


(s konkursa)
 
A znala sam da ti se zbog toga dopalo :D

Zanimljivo je da sam, pošto sam htela da napišem priču koja ni po čemu ne bi bila moja (osim po ideji da je smrt saputnica) u trenutku kada sam došla do toga da je završio sa Svetlanom u krevetu (imala sam samo početak, nisam znala šta dalje) nastavila da pišem upravo imajući tebe u vidu ("Napast bi sad išao na to da ne postoji neko pravi, da treba zavoleti to što je tu")

A ideja o voljenju toga što je, eto, tu, je delimično i
:)
 
Poslednja izmena:
Samo se ti drži Napasti i obićeš NINovu nagradu jednom :D
definitivno najbolji deo priče :mrgreen:
a postoji li uticaj još nekog forumaša u priči? Kraj mi liči na Šoneta :)
 
Pa napisala sam to jednom, ali sam zakasnila na konkurs :D

Čuvam za neki drugi put.

Inače, nemaju svi na krsti razvijen svoj specifičan stil. Neki su prepoznatljivi po stilu, neki po šablonu, neki po idejama koje zastupaju.
 
Poslednja izmena:

Back
Top