Privremeno rešenje

Pogledajte prilog 465191

U noćnoj tmini
svetiljka svetli
požuda svima.
Tek svitac neki
što zna da voli,
sam u daljini
livadu krasi,
Zemlju soli.

Misli naviru u um kao mnoštvo insekata koje telima udara o vrelo staklo nocne svetiljke. Pokušavaju da dopru do izvora. Zašto su bube tako opsednute svetlom? Zato što beže od mraka koji je svuda oko njih? Zato što je žarulja sećanje na sunce koje su tako davno izgubile? Ne znam, znam samo da ne želim da budem meta jurišnika. Pokušavam da umirim um, da budem svestan gde sam, ko sam, šta radim, šta gledam, šta mislim. Uspevam, ali za kratko. Tvrdokrilci se zaleću, odbijaju i ponovo kidišu. Teške misli. Neko me razočarao, neko drugi je odgovoran. Bes. Postajem svestan rojenja oko sebe i nastupa tišina. Sijam još jače. Gasim se. Osećam da ka meni leti nešto zaista veliko, ne vidim šta, ali osećam težinu po komešanju u vazduhu, podrhtavanju stakla. Sablazan i haos. U nedostatku snage ponovo pevam u sebi:

Jutro je blizu
Sunce se rađa
na radost svima.
Tek svitac neki
što zna da voli,
sam u daljini
livadu krasi,
Zemlju soli.
 
Sa svećom u srcu
i cvetom u ruci
duh običnog svica
nad jezerom brodi,

samouko plete
od svetlosti meke
zvezde iskričave
na toj tihoj vodi.

Kako da zahvali
jezero nemušto
za zvezde u kosi
za osmeh u srcu?

Možda drugim svicem
sa cvetom u ruci?
Možda pesmom ovom
tom običnom svicu.

url
 

Back
Top