...Lament nad Madagaskarom...

...jedno maleno srce bije
u rukama mojim
bije
i ako se jos rodilo nije
htjelo je ono
da poplavi sve Sahare i Kalahare
ali ga ometaju lovokradice
i 'dobrodusne' pohare
ono onako nerodjeno cvili
osluskuje zov slonceta
za majkom
koje nema
a na lovokradice
dok se hajka sprema
drugi dio zandarma
uziva u lovu
i slonovacu klesu
da orjentalki
o vrat objese
sve dok druge uhvacenice
neiskusne grudi
ne podnesu
na zvalave ruke
prvosvestenika
ili nekih drugih
velikodostojnika
dok tamo
nad Madaskarom
hara moderna
spanska kolera
gurnuta Africi
sa civilizovanog Sjevera
jer kome treba 'visak usta'
i ako mole Hese_ova
Slova zlatousta
sve jedno
program se odvija
bez propusta...
 
E moj Faraonne...toliko je toga u ovom svijetu od čega se čovjeku smuči i zgadi ljudski rod za vijeke vijekova...
Ali neka, neka napisano ostane podsjetnik za sve one slijepe i kratkovidne kod zdravih očiju, sve one koji kao spužva upijaju sve što im je ponuđeno a sive vijuge šeću im nekim prostranim pašnjacima...neka pjesma o "malom srcu" zauvijek ostane podsjetnik o autoru velikog srca. :hvala:
 
...i cujem i naslucujem,
korake tvoje...
Djevojko,
pored Miljacke
gdje se mijesaju i zvuci i jauci
gdje se istorija plasi na
navrati
gdje ostaje samo onaj koji ne zna zastati
kad je mirno
sve cvjeta
ne treba proljece i ljeta
Sarajevo dise i koraca
onako
kako vijuga kanjonima Moraca
...Miz,
moja draga vila sa te Rijeke
dje nema lijepoj rijeci
prepreke...
Eto tako govori mojoj dragoj Djevojcici
veceras,- sin Sunca...:hvala:
 
Faraon je bio granično biće koje je među ljudima značilo božansko, a među bogovima ljudsko. Jednom je nogom bio ovde, drugom onde, sa dva lica, živeo je dve odgovornosti i spajao dva sveta. Smelo mu se približiti tek oprezno, samo savijenih kolena, oborene glave, ne dodirujući ga, tihim glasom uvek oslovljavati imenom i titulom koje mu odgovaraju.

Epidemija kaljanja sve ga što je čisto, obaranja svega što je veliko, gaženja onih čije se glave uzdižu i trovanje svega što je zdravo uzrokuje nestajanje i država i naroda i rada i religija i ljubavi i lepote i snage i plemenitosti i igre i istine i prirode. Takva epidemija najteže pogađa Faraonna - pesnika, koji je sa "...lamentom nad Madagaskarom" sam, usamljen, bez slave, teške sudbine... Faraonn je potomak, simbol, čuvar, pesnik, grob pomrlih kraljeva, vojnika, umetnika, sveštenika. U sebi nosi stvaralački nagon, osetljivost i razornu strast, čuva ljudsku veličinu sve do vaskrsenja - stihovima koji krikom paraju nebo:

"...jedno maleno srce bije
u rukama mojim
bije
i ako se još rodilo nije
htelo je ono
da poplavi sve Sahare i Kalahare..."

"...lament nad Madagaskarom " je potresna pesma o nesnosnoj sudbini i čoveka i prirode u kojoj jedan početni krik pesnika nadjačava svaki nadolezaći. Epidemija uništavanja svega lepog i čistog na ovoj planeti je učinila da se krici pesnikove duše do bogova čuju.

Svojim stihovima nam Faraonn pokazuje da je biće Svetog Kruga, koji je pred Silama na sebe preuzeo grehe naroda. U Faraonnu se nalaze one božanske sile koje mogu da budu protivteže tamnim gresima čovečanstva. Njegov otmeni duh i visoka ljudska suština su znaci raspoznavanja ozbiljnosti pesnika odabranog od Sila za naročit zadatak. Jedan zadatak je da bude žrtva, da pati, da vrišti, da preuzme na sebe demone rođene od srozavanja čoveka.. i da propadne u svojoj osami. Drugi zadatak je da iznova, iz sebe samog, sudbonosno ostavljenog na cedilu, stvara vezu čovekove sudbine i božanskog Bića uz pomoć Logosa; ono što su pokvarile neposvećene ruke, treba opet popraviti; treba da istrgne božiju suštinu potonulu u materiju, da donese svetlost, snagu, znanje, dubinu, istinu, lepotu, čudo, čak i više od toga. Njemu nije dozvoljeno da doživi svet kakav jeste, on mora iznova da ga stvori. Faraonn zna da božanska suština za čoveka nije uvek otvorena, nego da je treba uvek iznova otvarati, čak i više od toga: snagom reči treba da otvori nadljudsko. Faraonn zna da tek tada može biti pesnik Svetog Kruga. I tek se tada vidi da je njegovo pesništvo osvećeno od više Sile.

Prijateljstvo sa Faraonnom - pesnikim Svetog Kruga je započelo nekim maglovitim osećajem da se već poznajemo; i više od toga - da smo nekada bili braća. I da je susret sa njim samo ponovno viđenje. I da je odvajanje samo privid. Uvek ostajem sa njim, pa i sada u osvećenim stihovima "...lamenta nad Madagaskarom"... kao što smo bili zajedno i pre susreta i pre stihova koje smo živeli, kao što smo zajedno u malenom srcu u rukama njegovim...

:vzagrljaj::cvet:
 
......zelio sam da neko Drugi krene na 'Madagaskar'
ovako kako je krenula ova gore Svita
bez patetike i hvalospjeva
onako kako im je 'Madagaskar' i odjekivao u usima i ocima
zato Faraonn nema zelje da objavljuje nekakve Zbirke i 'samoizdate'
neka se razlijevaju po casopisima i Ovdje
gdje se sastaje Namjernik i Pjesnik
Prijatelj/ca i Neko ko bi volio da jos nesto pise,
pa neka dopise
kako to 'naredjuje' i moja Prijateljica
Soradze...
Pjesme su opake u mislima i grudima
a kao izrecene
oznacene
one su samo cvijece koje neko voli
a neko trazi da im probudi uspavane istosti
jaka pjesma nije ona bombasticna
za koju trebaju recnici i enciklopedije
ona mora da budi ono staro...pa to sam i ja mogao/la reci...

Miljkovic je napisao,- ...da li ce Sloboda znati da pjeva
kao sto su suznji pjevali o Njoj..."
To je pjesma,
a pjesma je kad Mizaca kaze...gledam i citam stihove tvoje..."

...neka pjesma o 'malom srcu' ostane kao podsjetnik...pise Elika...

Soradze pise li pise,
zadire od Rumi_ja
pa do nedostupnih alexandriskih 'ostataka'
koji postoje u Tajnim krugovima,
njeni osvrti opominju pjesnika
da vise obrati paznju na prijatelje svoje i prijatelje Rijeci
koji mu dolaze
nego na odjek svojih rijeci
koje svakako prave mjesta kontextualna
ako je pjesma...

Hvala Vam u ime zrtava Madagaskara
koje im je zasijao 'oblak' Globalizma...
...a siri se Kontinentom
koji je zaista,- Crni...:(
 

Back
Top