...jedno davnje razmisljanje o prokletstvu pjesnika...

...Mozda je lako naci puteve ili staze koje su osigurane od roda ljudskoga ali je tesko naci ih kad se traze jer ih nalaze samo oni koji imaju na umu nekad ili za-netrebalo.Mora se izloziti na vidjelo kako svako dobro tako i muka a ona najprije jer i ono o cemu obicno cutimo treba ga odmah vani da se ne bi poradjalo. Pjesnik je sve ostalo ali ne zanimanje jer kako se moze pisati u vrijeme radno a da se pauza definise kao produktivna jer se juri rijec , pa zar to nije najradnije vrijeme za pjesnika . To znaci da pjesnik stvara u medjuvremenu tj. kad uhvati sebe nespremnog po dubinama i pocne znjeti nikad posijano ali sazrijevajuce. Tesko je pjesnike dijeliti ili nikako nije moguce, na amatere i profesionalce. Oni nikad nijesu volonteri, placenici ili osudjenici , a sve to u znaku susjedstva sa sunarodnicima u vremenu trefljujucem , onda se pjesnik useljava u vanvremeno ili odlazi brze nego to susjedstvo , po pravilu da cvijece brze svene od koprive pa zato cemo duze pamtiti koprivine zlocestosti nego kratak miris cvijeca maloletnjeg.
„ Rekreativno pisanje poezije“ je osudio, jos 1982. god. prof. Sveta Maric ali kako znati kad se napisano moze svrstati u rekreativno i da li se smije sportski vokabular crpljeti u poljima stvaranja jer rekreacija nema nista sa kreacijom a profesionalizam je kovanica savremenog menandzerstva . Sve je to nekakav krik iz tame zacut i dobro je ako je dobronamjeran jer o poeziji pise pjesnik ako ima vremena i da li to zna , kao prvo, a osvjedoceni poznavaoci to ce svakako reci i ako nijesam siguran u prelomu od vazece velicine i one granicne koja ce se kad-tad vinuti na mjesto koje ju ceka...
 
Pre nekoliko godina je umetnica Ana Tereza Fernandez napravila cipele sa visokom potpeticom od leda. Tokom performansa je u njima zakoračila na rešetku gradske kanalizacije, gde je stajala dok se ledene cipele nisu otopile. Tad je konačno bila bosonoga i slobodna. Bila je to borba koja se vodila između njene toplote i hladnoće cipela, između životne topline i neprijateljskog zatočeništva u ledu.

Cipelice su bile prekrasne, providne, neobične, špicaste, previše krte i hladne da se u njima hoda. Dva sata su se cipele postepeno otapale usled sučeljenih sila tela i leda, života i smrti, toplote i hladnoće, ljubavi i nemara. Utrnuta i zaleđena stopala umetnice su postala živa i bolna tek pošto ih je ponovo ugrejala svojom krvi...

Ovaj tvoj tekst me je, dragi Prijatelju, podsetio na performans Ane Tereze Fernandez, na otapanje njenih ledenih cipelica. Toplinom svog bića govoriš svima i nikome ponaosob. Napisanim govoriš nikome ko može biti čitalac sve ono što bi rekao nekome da imaš kome. Pitam se nije li jezik nemoćan tamo gde prsti i stopala dodirom postižu svrhu i saopštavaju istinu koja je toliko složena i opsežna, da je maltene nemoguće je izreći je naglas.

Divno je što u ruci držiš ključ za bravu koja otvara vrata toplog razumevanja.

:vzagrljaj::heart2:z:gs:
 
Poslednja izmena:
...pjesnik ili slikar
ne bi smjeli imati kontakt s citaocima
tj. gledaocima
jer ,
kad pjesma se smjesti na papiru
ili ekranu
Slika na platnu
autori mogu samo se saglasiti ili ne
tj. sa strahom ocekivati vidjenja
sta ako se desi da citalac i gledalac
uoci upravo ono sto autor nije uspio da 'vidi'
a sad mu je otvoreno...
Moja Prijateljica zna da vatre i hladnoce
dodju
kad to one hoce
nas ostave
i svoj Put nastave
...satira i performans su lakmusi
koje samo alhemicari 'vide'
a osjete rijetki
Soradze je rijetkost u trazenju i snalazenju
Ona upravo ide putem
'...kojim se redje ide..."
Njene porednice
odrednice
i zamolnice da se bude onako
kako svako zna da bude
a,
iako je ne poslusamo
Ona svojim putem nastavlja
no,
ni tada nas
ne ostavlja...
Moja Prijateljica...Soradze...:zag::hvala:
 
Poslednja izmena:

Back
Top