Koliko me nije bilo tu? Tri ili četiri godine, ili možda pet? Kako sam uopće dopustila vremenu da me tako prevari, da prođe kraj mene a ja da se i ne osvrnem? Čudni smo mi ljudi; u vječnoj potrazi za prioritetima, prioritete zaboravljamo.
Šuma, velebna i stara, izdiže se iznad mene. Još pokoji list treperi na vjetru, čeka svoj red da se pridruži bogatom plaštu koji mi šušti pod nogama i odaje svaki novi korak. Mirno je. Nekako nestvarno tiho. Kao da se može naslutiti nadolazeći kraj.
Koračam polako, ne želim remetiti ovaj sklad. Želim upamtiti svaki miris, svako to stablo, svaku bukvu na kojoj je zabilježena neka nesretna ljubav. Pogled mi privuče stablo sa nekoliko stihova. "Šoco moja"....Bože, koliko dugo nisam čula ovaj izraz, inače nekad često korišten u ovom kraju. Nasmiješim se...izgleda da "šoca", inača naziv na intimnu prijateljicu, ljubavnicu, nije bila samo šoca, nego mu je i prirasla srcu. Tko bi razumio ljubav. Ispod stihova godina 1948. Autentično ili ne, ostaje svjedokom jednog vremena i jedne ljubavi. Samo nekoliko koraka dalje neko drugo stablo i neko drugo svjedočanstvo.
Ispred mene proplanak, a na njemu malo seosko groblje. Okruženo šumom sa svih strana. Nema čak ni ograde. Desetak grobova veličanstveno stoje i čuvaju svoje tajne. Groblje zaista nije mjesto gdje se čovjek može osjećati opušteno, ali ovo mjesto, samim svojim položajem i čudnom, nestvarnom mirnoćom koju pruža, prošlošću koja vrišti iz svake pore, svakog starog spomenika, svakog tog drveta koje ga okružuje, kao da zove i ukazuje na sklad, simbiozu čovjeka i prirode.
Palim lampaše, sa spomenika me gledaju dva poznata lica. Znam, kriva sam što me dugo nije bilo, ali znam i da ćeš mi oprostiti kao što si uvijek opraštala moje nestašluke, onako sa prijekornim smješkom, kojeg zapravo i nisam trebala primijetiti, ali sam ga uvijek primjećivala, prešutno i znala sam što znači. Pamtim i svaku tvoju mudrost, pa i zadnje riječi koje si mi uputila prije nego si odlučila otići; riječi o snazi žene. Tada ih nisam razumjela; danas itekako znam što si mi tada govorila.
Lagani vjetrić njiše stare krošnje, sunce na zalazu probija se kroz šikarje do velebnih stabala. Duboki jarci čuvaju tajne davnih zbjegova, kada je šuma i njene strmine bila jedino utočište pred neprijateljskim vojskama. Stara debla čuvaju i priče o zabranjenim ljubavima, ukradenim poljupcima, izmamljenim uzdasima, pastirima i njihovim stadima, skloništima ljubavnika. Sve je još tu, treperi negdje u zraku, u svakoj pori starih stabala, budi sjećanja davno ispričanih priča.
Kažu mi da će šumu sasvim porušiti idućeg proljeća. Sa svakim porušenim deblom umrijet će i jedno sjećanje.
Spavaj šumo.
Sanjaj svoj posljednji san.
Pogledajte prilog 462837
Šuma, velebna i stara, izdiže se iznad mene. Još pokoji list treperi na vjetru, čeka svoj red da se pridruži bogatom plaštu koji mi šušti pod nogama i odaje svaki novi korak. Mirno je. Nekako nestvarno tiho. Kao da se može naslutiti nadolazeći kraj.
Koračam polako, ne želim remetiti ovaj sklad. Želim upamtiti svaki miris, svako to stablo, svaku bukvu na kojoj je zabilježena neka nesretna ljubav. Pogled mi privuče stablo sa nekoliko stihova. "Šoco moja"....Bože, koliko dugo nisam čula ovaj izraz, inače nekad često korišten u ovom kraju. Nasmiješim se...izgleda da "šoca", inača naziv na intimnu prijateljicu, ljubavnicu, nije bila samo šoca, nego mu je i prirasla srcu. Tko bi razumio ljubav. Ispod stihova godina 1948. Autentično ili ne, ostaje svjedokom jednog vremena i jedne ljubavi. Samo nekoliko koraka dalje neko drugo stablo i neko drugo svjedočanstvo.
Ispred mene proplanak, a na njemu malo seosko groblje. Okruženo šumom sa svih strana. Nema čak ni ograde. Desetak grobova veličanstveno stoje i čuvaju svoje tajne. Groblje zaista nije mjesto gdje se čovjek može osjećati opušteno, ali ovo mjesto, samim svojim položajem i čudnom, nestvarnom mirnoćom koju pruža, prošlošću koja vrišti iz svake pore, svakog starog spomenika, svakog tog drveta koje ga okružuje, kao da zove i ukazuje na sklad, simbiozu čovjeka i prirode.
Palim lampaše, sa spomenika me gledaju dva poznata lica. Znam, kriva sam što me dugo nije bilo, ali znam i da ćeš mi oprostiti kao što si uvijek opraštala moje nestašluke, onako sa prijekornim smješkom, kojeg zapravo i nisam trebala primijetiti, ali sam ga uvijek primjećivala, prešutno i znala sam što znači. Pamtim i svaku tvoju mudrost, pa i zadnje riječi koje si mi uputila prije nego si odlučila otići; riječi o snazi žene. Tada ih nisam razumjela; danas itekako znam što si mi tada govorila.
Lagani vjetrić njiše stare krošnje, sunce na zalazu probija se kroz šikarje do velebnih stabala. Duboki jarci čuvaju tajne davnih zbjegova, kada je šuma i njene strmine bila jedino utočište pred neprijateljskim vojskama. Stara debla čuvaju i priče o zabranjenim ljubavima, ukradenim poljupcima, izmamljenim uzdasima, pastirima i njihovim stadima, skloništima ljubavnika. Sve je još tu, treperi negdje u zraku, u svakoj pori starih stabala, budi sjećanja davno ispričanih priča.
Kažu mi da će šumu sasvim porušiti idućeg proljeća. Sa svakim porušenim deblom umrijet će i jedno sjećanje.
Spavaj šumo.
Sanjaj svoj posljednji san.
Pogledajte prilog 462837
