"Sa tobom sam u snovima!" odjekuje Faraonnov stih preko dalekog prostranstva. "U mojim snovima si na vratima moje kolibe u Zapadnoj noći!"
Emocije poseduju svoju geografiju. Možete biti hiljadama kilometara daleko od osobe sa kojom ležite u krevetu, ili duboko ganuti zbog sina na drugom kraju sveta.
"...u snu od sinoć..." u kom smo, sine, stajali na najvišem vrhu kalemegdanske tvrđave, dok je oko nas bio potop, nismo govorili ništa. Ti, ja, osunčano nebo i nepregledna voda. I tišina. Ne govorimo ni u snu. Ali sam te, bar videla.
"...možda je uzrok svakog Lijepog uništavanje
upravo počinjati od svršetka..." pita se Faraonn. I dok drhteći iščekujem početak posle kraja, duša se snašla, pa te sanja. Napila se tvog lika, nauživala tvoje lepote.
"...nemoj da me dozivaš,
nemoj da me sanjaš
nemoj da me u nekom prepoznaješ
ništa ti to ne umiješ..."
U glavi mi grmi tvoj glas da na tvojoj skromnoj
"...stazi ima mjesta
samo za Neophodnosti..."
Surovo jutro mi kamenom pritiska grudi. Zatvaram oči i prizivam slike koje je duša zapamtila.
Potop tuge i umorno "zbogom" caruje samotnim domom.
Čuje se Faraonnov zov da oslušnem mrak. "...ili je zaista, - sve tužno..." je lavirint stihova, mnoštvo zamršenih pitanja, konverzacija u kojoj lutanju koja nema kraja. Putovanje Faraonnovim lavirintom, stihovi ne nalaze cilj u sredini, već nazad u početnoj tački. Početak je ujedno i pravi cilj. To je Dom kome se vraćamo posle hodočašća, avanture. Nalik je rečima, bajalicama, snovima, molitvama. Samo čitanje stihova je putovanje Faraonnovim lavirintom.
Slično lavirintu u kojem s periferije stignete u centar tek pošto smo išli izokola i kružili, udaljavali se, uzmicali pre nego što smo stigli na svoje odredište, tako se u bajkama dogodi nešto zbog čega budemo obespravljeni, prokaženi, odbačeni i unesrećeni, a da bi smo se vratili tamo gde pripadamo moramo otići čak u zemlju sa one strane severnog vetra i popeti se na vrh planine od stakla. Put retko kad vodi pravo do cilja, a često se završava tamo gde je i počeo.
Molim Boga, sine, da nam da snage
"da prizovemo svoja dobra"
da nas posle kraja
zgreje novi početak,
"...jer imamo po jednom
da ono naše Jedno..."
popravimo
"...ili je zaista, - sve tužno..."
"Viđaju me na cesti zabrinutu
u mom trošnom starinskom kaputu".
Živimo jedni drugima u mislima i delima. Faraonn je kao i svako od nas ponaosob, poslednji u beskrajnom nizu babuški, koje se skrivaju jedna unutar druge. Čitajući Faraonnove stihove, obuhvaćena sam mrežom koju je izatkao za mene, jer se možda njegovi stihovi nalaze u meni. Živimo tako doslovno jedni drugima u mislima i delima, u ovom svetu koji se neprestano stvara i obnavlja, svojim uverenjima, delima, ljubavima, znanjem, kao što je naš korak određen cipelama i mapom koju su napravili drugi ljudi.
Faraonova stihovi sijaju kroz sećanje i negovanje zapamćenih vrednosti. Slike ublažavaju, ali i otvaraju rane. Podstiču preobražaje bola u zrnca radosti. Pesma je i sreća i nesreća. Lavirint koji raspiruje moju inspiraciju, kojem nisam mogla odoleti. Viši oblik ljubavi kojom se sustiže prolaznost i beskonačnost.