...ili je zaista,- sve tuzno...

...u snu od sinoc
do sada
vodio sam te i vodili smo
vodili
mozda je uzrok svakog Lijepog unistavanja
upravo pocinjati od svrsetka
neka
nijedna posljedica nema uzroka
samo kad su lose
nemoj da me dozivas
nemoj da me sanjas
nemoj da me u nekom prepoznajes
nista ti to ne umijes
koji me tjerao da vucem tvoj aurizam
na moju Stazu
onako skromnu
koja ima mjesta
samo za Neophodnosti
okrenem se
jedna Dama umorno mi mahnu i prodje
nesto me hladno zapahnu i opomenu
da se sebe opomenem
znam da moram poci
hajduckim putem
sva svoja dobra da prizvem u nekoj samoseansi
uvijek imamo po jednom
da ono nase Jedno
oformimo
ili je zaista,- sve tuzno...
 
...tacno je Prijatelju,
samo jos Slovenci imaju...jednini ...dvojinu i mnozinu...
Ja sam pod ovom 'mojom' jedninom htio nekako da prisvojim
neku Jedninu
ali eto,- komentar Tvoj je zaista i lingvisticki i oznacajno
zakomplikovao...a i zasto sluze pjesme,
da se uzima od njih
samo ono sto hocemo
i nikad nece se pjesma oskrnaviti...
Pozdrav i ...:hvala:
 
"Sa tobom sam u snovima!" odjekuje Faraonnov stih preko dalekog prostranstva. "U mojim snovima si na vratima moje kolibe u Zapadnoj noći!"
Emocije poseduju svoju geografiju. Možete biti hiljadama kilometara daleko od osobe sa kojom ležite u krevetu, ili duboko ganuti zbog sina na drugom kraju sveta.

"...u snu od sinoć..." u kom smo, sine, stajali na najvišem vrhu kalemegdanske tvrđave, dok je oko nas bio potop, nismo govorili ništa. Ti, ja, osunčano nebo i nepregledna voda. I tišina. Ne govorimo ni u snu. Ali sam te, bar videla.
"...možda je uzrok svakog Lijepog uništavanje
upravo počinjati od svršetka..." pita se Faraonn. I dok drhteći iščekujem početak posle kraja, duša se snašla, pa te sanja. Napila se tvog lika, nauživala tvoje lepote.

"...nemoj da me dozivaš,
nemoj da me sanjaš
nemoj da me u nekom prepoznaješ
ništa ti to ne umiješ..."
U glavi mi grmi tvoj glas da na tvojoj skromnoj
"...stazi ima mjesta
samo za Neophodnosti..."
Surovo jutro mi kamenom pritiska grudi. Zatvaram oči i prizivam slike koje je duša zapamtila.
Potop tuge i umorno "zbogom" caruje samotnim domom.

Čuje se Faraonnov zov da oslušnem mrak. "...ili je zaista, - sve tužno..." je lavirint stihova, mnoštvo zamršenih pitanja, konverzacija u kojoj lutanju koja nema kraja. Putovanje Faraonnovim lavirintom, stihovi ne nalaze cilj u sredini, već nazad u početnoj tački. Početak je ujedno i pravi cilj. To je Dom kome se vraćamo posle hodočašća, avanture. Nalik je rečima, bajalicama, snovima, molitvama. Samo čitanje stihova je putovanje Faraonnovim lavirintom.

Slično lavirintu u kojem s periferije stignete u centar tek pošto smo išli izokola i kružili, udaljavali se, uzmicali pre nego što smo stigli na svoje odredište, tako se u bajkama dogodi nešto zbog čega budemo obespravljeni, prokaženi, odbačeni i unesrećeni, a da bi smo se vratili tamo gde pripadamo moramo otići čak u zemlju sa one strane severnog vetra i popeti se na vrh planine od stakla. Put retko kad vodi pravo do cilja, a često se završava tamo gde je i počeo.

Molim Boga, sine, da nam da snage
"da prizovemo svoja dobra"
da nas posle kraja
zgreje novi početak,
"...jer imamo po jednom
da ono naše Jedno..."
popravimo
"...ili je zaista, - sve tužno..."

"Viđaju me na cesti zabrinutu
u mom trošnom starinskom kaputu".

Živimo jedni drugima u mislima i delima. Faraonn je kao i svako od nas ponaosob, poslednji u beskrajnom nizu babuški, koje se skrivaju jedna unutar druge. Čitajući Faraonnove stihove, obuhvaćena sam mrežom koju je izatkao za mene, jer se možda njegovi stihovi nalaze u meni. Živimo tako doslovno jedni drugima u mislima i delima, u ovom svetu koji se neprestano stvara i obnavlja, svojim uverenjima, delima, ljubavima, znanjem, kao što je naš korak određen cipelama i mapom koju su napravili drugi ljudi.

Faraonova stihovi sijaju kroz sećanje i negovanje zapamćenih vrednosti. Slike ublažavaju, ali i otvaraju rane. Podstiču preobražaje bola u zrnca radosti. Pesma je i sreća i nesreća. Lavirint koji raspiruje moju inspiraciju, kojem nisam mogla odoleti. Viši oblik ljubavi kojom se sustiže prolaznost i beskonačnost.
:cvet: :zag:
 
Poslednja izmena:
...lijepo je djevojci
kad joj se kaze
da je mirise
ruzi pokrala
zna Ona da nije tako
ali za njenog Dolaznika
Ona je to...

...kako bole mjesta gdje je jos od Gimnazije
smjesten
Djecak razbarusene slama_kose
Djecak iz sela Konstatinova
rjazanske Gubernije
Soradze,napominje molbom tog djecaka
Majci
da mene bi opomenula da 'svoj dolg'
ne zaboravljam i olako shvatam
jer dolazilo je meni na trening u St. gradu
u zimskih ferijama
po dva tri Ucenika
i ja sam drzao trening kao kad ih je 100 ili ...
Sala provjerava tebe i tako te prima
posjete su cijena svoja
neko ide na balet neko u teretanu
neko ide u ribomor
a neko u mehanu
neko ignorise svoju Draganu
misli satrijece nju
ali sebe satire
Domanovic je uvijek Vani kod 'svoga dolga'
ali je uvijek Doma
jer domacinski se svuda ponasao...
Oskudno je jutros kod Faraonn_a
jer blijesak i vedrina Soradze_biserja
zvoni na sjenokosu faraonn_a Tumnopoteh_a I.
a prolaznici ili mahnu
ili okrenu glavu planini
neko voli popa a neko popadiju...
...i tako,
citam Soradzino razgovaranje s mojim redovima
kako bi Comski rekao,
nije zaboravila da me opomene
i na svoje i na Uputnice...
Sirina ljudskog u Covjeku
mjeri se obasjanjem predjela
utkane duse u napisanom
sto je jace obasjanje
to je izlozenost stihova 'studenima'
visa
bore se i moji stihovi
a nemilosrdnost moje Prijateljice
prodire u svaki slog
kao one Prorocice
sto je za to ovlasti
Apolon_Bog...

..i, tako...
Jutrenje nije sa sinom
cerka nije htjela
ni da se rodi
ali ovdje sa Zakasnjelim i sa Soradze
sjedim
a sa grana javorovih
opominje me lisce
- nije nista tuzno,
a i ako je tako
misliti o tome
zaista je ruzno...:bye::zag::hvala:
 
Poslednja izmena:
Isplakah se, najdraži moj pesniče, čitajući ponovo ove stihove i sve posle njih napisano... seku dvoseklim mačem i tebe i mene...saosećanja u bolu je ono što čoveka čini ljudskim bićem. Jer, da bismo ranili, naneli patnju, ubili drugo biće, moramo najpre poništiti saosećanje, moramo ubiti jedan deo sebe. Neki ljudi to čine svojevoljno, neki nehotično, vojnici to praktikuju tokom obuke i primenjuju u ratu. Isto tako, da bismo preživeli užas, moramo da potremo osećajnost, da postanemo neosetljivi na sopstvenu bol. Podići zid između sebe i sveta je duševna obamrlost, koja podrazumeva gubitak moralnog i emocionalnog čula, koje nas čine sposobnim da osetimo patnje ostatka sveta. Konačno, radi se o tome da neosetljivost sužava granice svačijeg sopstva, dok ga saosećanje, empatija proširuje.
Dragi moj Prijatelju, hvala ti na divnim stihovima, koji su srce koje kuca u mojim grudima.
:heart2::heart2::heart2:
 
Poslednja izmena:

Back
Top