Janko Šafarik (1862):
Objasnjavajuće primetbe k hrisovulji Dušanovoj
Uveren sam, da ću učiniti veliku radost i milu uslugu svima Srbima, koji ljube rod i njegovu slavnu prošlost, tim što iz tame neznanja izdajem na svet ovu najveću od sviju dosad poznati srbski povelja, koja je po svom bogatom i mnogostručnom sadržaju za celo i jedna od najvažniji.
Ovom hrisovuljom ili zlatopečatnim pismom svojim osnovao je najznamenitiji vladalac srbski, car Stefan Dušan oko godine 1348-me svoju zadužbinu, monastir sveti arhangela Mihaila i Gavrila na Bistrici pod Prizrenom, jedan od najbogatiji i najveći srbski monastira; a za nju dosad nije se nikako znalo, dok ovaj prepis nije nam iz stare Srbije srećnim slučajem do znanja došao, koji je jedini do sad poznati, verovatno savremeni i sa samog prvopisa uzeti prepis. Kad je ova hrisovulja upravo izdata, to se sa podpunom izvestnošću nemože pokazati, jer joj nema ni početka ni svršetka; ali zaključujući po drugim pismima cara Stefana, a naročito po hrisovulji njegovoj datoj u Prizrenu 29 Aprila, 1348, u kojoj crkvi sveti Arhangela u Jerusalimu poklanja neke dohodke, i u kojoj kaže da je onda (t. j. 1348 god) postavio temelj arhangela Mihaila crkvi [vidi Miklosich: Monumenta Serbica str. 133 i sl.] koja neće biti druga, nego upravo ova, možemo pravedno reći, da je i ovo osnivajuće pismo tada, ili skoro za tim moralo biti izdato, dakle 1348 godine. Kakva je ova crkva morala biti veličestvena, to se može videti iz reči starog srbskog letopisca, koji kazuje: Seže Dušan . . . . stvori že i crkov preslavnu svetim arhistratigom u Bistrici više Prizrena jeiže tačno pod Slačcem nemnju biti ničtože, i takova dobrota greh radi mojih bliz jest razorenija. Dobrostju že i hudožestvom pvashodit Dečansku crkov, kromje mramora i veličastvom lučaša Dečanska. Temže i glagoljut žitelje strani toe, jako Prizrenske crkve patos, i dečanska crkvi, i pećska priprata, i bansko zlato, i resavsko pisanije neobretaet se nigdeže. [Vidi: P. J. Šafarik, Pamatky drevniho posemnictvi Jihoslovanuv. Kratke letopisy srbske, str. 61]
U ovoj hrisovuli izložena su obširno i potanko sva dobra i prava koje je ovaj silni vladalac darovao istom monastiru; poimence navedene su priložene mu crkve, sela, zemlje, vodenice i vinogradi i sve se tu pobrajaju i opisuju, zajedno sa svojim granicama i mnogim do nji ležećim susednim mestima; tu su popisani svi podanici i sluge, Srbi, Vlasi i Arbanasi, koje je ovom monastiru podčinio, a koji ljubopitna pa često sasvim neobična i za jezik srbski pa i u obšte slovenska važna, sobstvena imena stotinama su tu navedena; dalje opredeljuju se potanko i ponaosob sva ona velika preimućstva i prava kako politična tako i crkvena, kojima je važnost i samostalnost ove svoje zadužbine osigurao; propisana su i pravila za življenje i za domaći poredak u samom monastiru; tako isto podrobno su izložena mnoga prava i slobode koje je darovao podanicima monastirskim u državi, a ujedno izložene su i dužnosti ovi podanika prema monastiru.
Sve to tako je prostrano izloženo u ovom velikom spomeniku, da je on po tom isto toliko važan za poznavanje ne samo politični i pravni otnošaja, nego i crkvenog i hijerarhijskog, pa i građansko-društvenog stanja negdašnje srbske države, koliko je važan i za izučenje njene stare topografije, pa osobito i za poznavanje tadašnjeg stanja narodnog jezika, jer je ovaj prevažan izvornik srbske istorije i starine gotovo sasvim govornim srbskim jezikom napisan.
Da bi ova potvrđivanja i samo površno posvedočio, ili bolje da kažem, da bi obratio pozornost čitaoca bar na neka najvažnija mesta ovog spomenika, iz koji će se o njegovoj velikoj znamenitgosti uveriti moći, navodim ovde samo neke točke iz njegovog preobilnog sadržaja, jer inače postale bi moje primetbe preveć obširne, počem gotovo u svakoj vrsti ovog dragocenog dokumenta ima nešto važno i znamenito, o čemu bi ili istorik i starinar ili pravnik i državnik, ili ispitatelj jezika mnogo govoriti mogao, a to za sad moja namera nije.
Na str. 151 kazuje Dušan, da su njegovi protivnici radili o tom, da on i nedođe do prestola, i da ga je sama pomoć božija izbavila i na praroditeljski prestol postavila, koje je za celo opomena na njegovu razmiricu sa njegovim ocem Stefanom Dečanskim i ovoga strankom.
Na str. 158 kaže car, da je sa saglasijem srbskog sabora i svega klira, zamenuo od Prizrenske episkopije gornji grad Višegrad i ovoga sela Poviljsko i Vrbičane kod Prizrena, za druga svoja tri sela: Mlačno, Milopusti i Zaplžane, zato da ovaj grad bude "mesto hranilnica crkovna i mesto pirga," to jest tvrdinje toga monastira; po svoj prilici bila je crkva u samim zidinama staroga tog grada, koje posvedočava i drugo mesto na str. 141, gde se podanici monastirski "iz gorski sela i šiklja" oslobađaju od neki drugi dužnosti, zato, da budu dužni čuvati stražu na bedemima ili zidovima grada monastirskog ("da stoje u manastiri na paramunje"). Važno je tu ime starog grada Višegrad, kao i to da je car ovake promene mogao činiti samo sa znanjem i saglasijem sabora, i klira, koji je imao u saboru veliku važnost.
Na str. 1. stoji, kako je car zamenuo od vlastela Mladena Vladojevića i njegovog srodstva, crkvu svetog Spasa u Prizrenu sa svima njinim dobrama za crkvu Andrišku u Ohridu; pa se tu opisuju ta dobra ležeća u Prizrenu i u njegovoj okolini, označavaju se njiove granice ili međe, navode se mnoga susedna mesta, sela, reke, gore i tim podobna, u tolikom broju, da mogu znatno objasniti tadašnji mestopis glavnog grada Prizrena i njegovog okolnog predela. Isto tako priložio je ovom monastiru i crkvu svetog Nikole Rajkovu u Prizrenu sa prinadležećim k njoj dobrama, pa se tu označavaju vrlo podrobno međe Višegradu i tim crkvenim dobrama, naodećim se opet u prizrenskom predelu.
Rekonstrukcija manastirske crkve