...Boskov Put i moje postojanje...

...…susret sa Tisinom pokraj livada planinskih u netipicnom nevjetru
Bilo je zahuktalo popodne I na pocinku I vjetar I poj ptica
Bijase vrijeme Tisine
Ona I vladase
Samo je na dahove pustala razgovor iglica crnogorice
Taj Sum je tesko odvojiti od Tisine
Nicim ne pokrenut I nikud nije ni odlazio
Vracao me u djetinjstvo I opominjao
Na preskoke a nimalo na uspjehe
Kako to zna
Samo ‘Onaj koji zna’
Ponekad se sum iglica
Odjekom useljavao
Oko glave kao Oreol
Spustajuci se drugacijim putevima
Na drugacija mjesta u nama
Bosko je sjecanjem na moje staze djetinjstva
Spustao svoje krvotoke
I pipajuci vazduh
Tonuo u okolis nevidom I neslusanjem
Prihvatajuci opomene
Za kasnjenje svoje
I uputnice gdje je njegov kutak I njegovi
Mirisi sa sazvucjem
Vidjelo se I osjecalo da nijesmo izletnici
Niti ljubitelji visina
Tu smo
Jer smo dosli…

 

[Soradze]

"...poželi čovjek
da se pomoli duhu šume
da u nju zađe
jer zna
tamo će svega mirnog
i
na miru da nađe
da sjedne
da svega se načuje..."
(Faraonn)

Iskustvom zen majstora, pomolio se i poklonio Faraonn zaštitniku planine, te sebe i sina, dobronamernike, najavio, pa su dobronamerno i bili primljeni.

Susret sa Tišinom i prisustvo numinoznog osenčio je predvnim providom zelenog zlata reči.

"Bijaše vrijeme Tišine
Ona i vladaše
samo je na dahove puštala razgovor iglica crnogorice
Taj šum je teško odvojiti od Tišine
Ničim ne pokrenut i nikud nije ni odlazio
Vraćao me u djetinjstvo i opominjao"...

Faraonn i njegov Boško, okićeni Oreolom šuma iglica crnogorice, koračajući Tišinom, stvarali su sliku bez rama, sliku večitog sanjara u Duhu sa Bogom, brižnog Oca zarobljenog u pogledu sina, i njegovog Sina, vetrovima života umršene kose.

"Dete moje,
znani su mi tvoji putevi,
znam i kada padaš i kada ustaješ.
Poznavao sam te i pre nego te
oblikovah u majčinoj utrobi.
Bio sam krivo predstavljen
od onih koji me ne poznaju.
Ja nisam dalek i ljutit,
već sam ljubav u istinskom obliku.
Ljubavlju očinskom te ljubim
jer si ti predraga suština moja.
budeš li me tražio svojim srcem
- naći ćeš me...."

Stihovima koji su izronili iz najdubljeg nivoa duše, Faraon samotnim rukama grli sina, večnog stanara njegovog srca. Otac koji ima toliko ljubavi i snage za svog sina i Sin koji svojim postojanjem stvara i nadahnjuje takvog Oca, baš takvog i čije je oči zatvorio u svoje. Molim se da nebeski Otac blagoslovi obojicu.

"Kako je dobro biti Tvoje dete, dragi dobri Oče, kako bih voleo da ti se obesim oko vrata, kako bih voleo ako bi me prigrlio i rekao: Kad ti se srce prepuni i dosegne trenutke čistote, smej se i raduj, a potom idi i svetu govori o ovoj radosti" (B. Hamvaš)

 

[faraonn]

...kad smo ljuti na Jezik
kad nas ne opsluzuje zahtjevima teskim
i kad mu ne oprastamo manjkavosti
i ne pravdamo ga
sto ne ukrade svoje pripadanje u sanskrtu
ako je i samo bio gost u indu _Jeziku
kad dobijemo zelju brisanja
i jos ne napisanog
i sve to je sad uhvatilo Faraonn_a
jer treba odgovoriti Pogovoru
moje drage Prijateljice
...kad Samani sredjuju bilje
u njihove ikebane
ne ispituju note i zacine
oni idu da bi ostvarili
a kad ostvare
zalaze dublje u planine
i vracaju sobom
sobom i pozajmljeno
kako i rece Soradze,
molitvom se vrata otvaraju
ali isto i molitvom se i odlazi iz tih 'vrata'...
...sve ostalo sto je zasijano u Komentaru
odise posvetom koja je i osvestana
da nikom nase prisustvo ne zasmeta
ni trag ostavi
da je Planina,- pohodjena...