Nedjeljni ručak za mene je svetinja. I subotnji, ali manje, dok preko tjedna uglavnom ručavam po lokalnim zalogajnicama,
Te je nedjelje, točno u 13.00 sati, zazvonilo zvonce na vratima. Tek smo bili sjeli za stol. Razbjesnio sam se.
„Nije valjda popis stanovništva, u ovo doba dana!“, rekao sam.
„Možda je Kata došla po orahe“, rekla je Slavica Ketonka, moja supruga.
„Jupiter se skrio iza Sjevernjače. Znači da nije ništa bitno, možemo nastaviti s jelom.“, rekla je naša kćer Mima koja, inače, uči za proricateljku – budućnosti, naime...
„Mandingo“, rekao je siromah kojeg sam prije sat vremena, u činu nesebičnog milosrđa, pokupio s ulice da se naruča s nama.
Unatoč svemu, ustao sam od stola i otvorio ulazna vrata. Na vratima je stajala prosjakinja koju smo milosrđem nahranili jučer! Bio je to prvi slučaj da se netko ili neka od njih vratila.
„Ja se ispričavam što smetam“, rekla je, „I još vam jedanput zahvaljujem na ručku. Ali htjela bih nešto pitati.“
„...?“
„Jesam li ja jučer kod vas nešto ostavila? Ma izgubila sam jednu sitnicu koja je meni važna i nikako je ne mogu naći. Jeste li vi možda nešto našli?“
„Ništa, koliko ja znam. Ma sigurno ništa, pa rekla bi mi supruga, a i...“
„A jel' bi bio problem da ja malo potražim po stanu? Znate, to je dosta sitno, možda niste ni vidjeli.“
“A o čemu se radi?“
„Ne mogu vam reći, stvar je intimne prirode. I ako je moguće da vi čekate na stubištu dok ja tražim. Stvar je, kako sam rekla, intimne prirode i ne bih voljela...“
“Da mi čekamo vani?! Slušajte, gospođo...“
***
Da ne duljim, stvar se izokrenula i nekako je ispalo da mi – supruga Slavica Ketonka, kći Mima, ja, kao i korisnik našeg nedjeljnog milosrđa – sjedimo na stubištu dok ta bezobrazna osoba, korisnik našeg subotnjeg milosrđa, njuška po našem stanu, sama samcata.
„Ne mogu vjerovati da si to dopustio“, rekla je moja supruga, Slavica Ketonka.
„Ma sad će ona“, rekao sam, „Mislim, žena je jadna, što sam joj mogao reći, da neću?“
„Naravno da si mogao, tata, pa nije ovo milosrđe, puštati nepoznatu osobu da nam prekopava po stvarima! Osim toga vidiš kako ti linija gostoljublja na tabanu (tog travanjskog popodneva bilo je neobično toplo pa sam skinuo čarape, tamo na stubištu) pokazuje prema domalom prstu – to je siguran znak da je nisi trebao pustiti!“
„Trebala si je čuti kako govori o toj njezinoj intimnoj stvari koju je izgubila. Ta žena je na rubu očaja, mnogo je prepatila.“
“Mandingo!“, rekao je prosjak kojega smo ugostili te nedjelje.
***
Konačno izađe, ta žena koja je izgubila nešto sitno a privatno.
„Jeste konačno našli?“, upitah, kao oštro.
„Vraga sam našla. Ili sam negdje drugdje izgubila ili ste mi vi to sakrili!“
„Što to?“, upita je Mima.
„Ne mogu reći. Tko ste vi meni uopće? Idem sad, ali vratiti ću se još ako ne nađem.“
“Ma uvijek se nađe“, povikao sam dok je silazila niz stube.
***
Popodne, za čajem, rekoh obitelji (a i onaj prosjak od ručka još uvijek je bio tu, nije se dao):
„Možda bi trebali prorijediti ove milosrdne činove. Ovo više nema smisla, ova žena što nas je tu gnjavila u vrijeme ručka nikako mi ne izlazi iz glave.“
„A jesam li ja danas bio dobar?“, pitao je prosjak koji je do tada isključivo i zagonetno klicao: 'Mandingo!'
„Za sada jesi, ali tko meni može garantirati da nećeš napraviti neku glupost, naštetiti mi obitelji li nešto...?“
„Ne brini tata“, rekla je kći Mima koja je na trosjedu slagala tarot karte, čemu se protivim, ali... – „Velim, ne brini tata za to i ne brini ni za što, jer sutra ćeš umrijeti.„
“Što?!“
„U-mri-je-ti. Karte ne lažu, evo pogledaj sam.“
„Jesi ti normalna?“, pitao sam, „Kako mi to možeš reći?!“
„Pa pogledaj karte!“
„Pa ne možeš svome roditelju... pa ne možeš uopće mušteriji proricati kada će umrijeti. To se ne radi!“
“Zdravko“,, rekla je moja supruga, Slavica Ketonka, „Pusti, dijete je to. Radije da vidimo što ćemo s tim potrebitima preko vikenda. Ja predlažem da samo u vrijeme korizme...“
„Baš me briga: sutra ću umrijeti!“
“Ma nećeš, Mima se samo zabavlja, nije ti to smrtna presuda.“
“Baš me briga!“, zaurlao sam i uputio se u kupaonicu.
Čim sam ušao, na staklu tuš kabine primijetim prilijepljeno upravo ono što je prosjakinja, korisnica našeg subotnjeg milosrđa, bila izgubila.
Stvarno je bilo intimno.
Priča Pametnog Zuba.
Te je nedjelje, točno u 13.00 sati, zazvonilo zvonce na vratima. Tek smo bili sjeli za stol. Razbjesnio sam se.
„Nije valjda popis stanovništva, u ovo doba dana!“, rekao sam.
„Možda je Kata došla po orahe“, rekla je Slavica Ketonka, moja supruga.
„Jupiter se skrio iza Sjevernjače. Znači da nije ništa bitno, možemo nastaviti s jelom.“, rekla je naša kćer Mima koja, inače, uči za proricateljku – budućnosti, naime...
„Mandingo“, rekao je siromah kojeg sam prije sat vremena, u činu nesebičnog milosrđa, pokupio s ulice da se naruča s nama.
Unatoč svemu, ustao sam od stola i otvorio ulazna vrata. Na vratima je stajala prosjakinja koju smo milosrđem nahranili jučer! Bio je to prvi slučaj da se netko ili neka od njih vratila.
„Ja se ispričavam što smetam“, rekla je, „I još vam jedanput zahvaljujem na ručku. Ali htjela bih nešto pitati.“
„...?“
„Jesam li ja jučer kod vas nešto ostavila? Ma izgubila sam jednu sitnicu koja je meni važna i nikako je ne mogu naći. Jeste li vi možda nešto našli?“
„Ništa, koliko ja znam. Ma sigurno ništa, pa rekla bi mi supruga, a i...“
„A jel' bi bio problem da ja malo potražim po stanu? Znate, to je dosta sitno, možda niste ni vidjeli.“
“A o čemu se radi?“
„Ne mogu vam reći, stvar je intimne prirode. I ako je moguće da vi čekate na stubištu dok ja tražim. Stvar je, kako sam rekla, intimne prirode i ne bih voljela...“
“Da mi čekamo vani?! Slušajte, gospođo...“
***
Da ne duljim, stvar se izokrenula i nekako je ispalo da mi – supruga Slavica Ketonka, kći Mima, ja, kao i korisnik našeg nedjeljnog milosrđa – sjedimo na stubištu dok ta bezobrazna osoba, korisnik našeg subotnjeg milosrđa, njuška po našem stanu, sama samcata.
„Ne mogu vjerovati da si to dopustio“, rekla je moja supruga, Slavica Ketonka.
„Ma sad će ona“, rekao sam, „Mislim, žena je jadna, što sam joj mogao reći, da neću?“
„Naravno da si mogao, tata, pa nije ovo milosrđe, puštati nepoznatu osobu da nam prekopava po stvarima! Osim toga vidiš kako ti linija gostoljublja na tabanu (tog travanjskog popodneva bilo je neobično toplo pa sam skinuo čarape, tamo na stubištu) pokazuje prema domalom prstu – to je siguran znak da je nisi trebao pustiti!“
„Trebala si je čuti kako govori o toj njezinoj intimnoj stvari koju je izgubila. Ta žena je na rubu očaja, mnogo je prepatila.“
“Mandingo!“, rekao je prosjak kojega smo ugostili te nedjelje.
***
Konačno izađe, ta žena koja je izgubila nešto sitno a privatno.
„Jeste konačno našli?“, upitah, kao oštro.
„Vraga sam našla. Ili sam negdje drugdje izgubila ili ste mi vi to sakrili!“
„Što to?“, upita je Mima.
„Ne mogu reći. Tko ste vi meni uopće? Idem sad, ali vratiti ću se još ako ne nađem.“
“Ma uvijek se nađe“, povikao sam dok je silazila niz stube.
***
Popodne, za čajem, rekoh obitelji (a i onaj prosjak od ručka još uvijek je bio tu, nije se dao):
„Možda bi trebali prorijediti ove milosrdne činove. Ovo više nema smisla, ova žena što nas je tu gnjavila u vrijeme ručka nikako mi ne izlazi iz glave.“
„A jesam li ja danas bio dobar?“, pitao je prosjak koji je do tada isključivo i zagonetno klicao: 'Mandingo!'
„Za sada jesi, ali tko meni može garantirati da nećeš napraviti neku glupost, naštetiti mi obitelji li nešto...?“
„Ne brini tata“, rekla je kći Mima koja je na trosjedu slagala tarot karte, čemu se protivim, ali... – „Velim, ne brini tata za to i ne brini ni za što, jer sutra ćeš umrijeti.„
“Što?!“
„U-mri-je-ti. Karte ne lažu, evo pogledaj sam.“
„Jesi ti normalna?“, pitao sam, „Kako mi to možeš reći?!“
„Pa pogledaj karte!“
„Pa ne možeš svome roditelju... pa ne možeš uopće mušteriji proricati kada će umrijeti. To se ne radi!“
“Zdravko“,, rekla je moja supruga, Slavica Ketonka, „Pusti, dijete je to. Radije da vidimo što ćemo s tim potrebitima preko vikenda. Ja predlažem da samo u vrijeme korizme...“
„Baš me briga: sutra ću umrijeti!“
“Ma nećeš, Mima se samo zabavlja, nije ti to smrtna presuda.“
“Baš me briga!“, zaurlao sam i uputio se u kupaonicu.
Čim sam ušao, na staklu tuš kabine primijetim prilijepljeno upravo ono što je prosjakinja, korisnica našeg subotnjeg milosrđa, bila izgubila.
Stvarno je bilo intimno.
Priča Pametnog Zuba.
