Otac je naglo počeo da propada nakon majčinog fatalnog izliva krvi u mozak. Tvrdoglavo je odbijao da pređe kod nas, govoreći kako ne želi da nam bude na smetnji. Pa ipak, kad god bih mu otišao u posetu, nije propuštao a da mi – optužujućim tonom, kao da je ostavljen bez ikog i ičeg – ne natukne koliko mu samoća teško pada. Kotrljao je sedamdeset osmu i iz dana u dan bivao sve namćorastiji. Na moj pokušaj da ga poljubim, potapšem po ramenu ili makar dotaknem, odgurkivao me je. Ako bih taj izliv bliskosti preskočio, durio se: „Eto, ni da zagrliš svog ostarelog oca!“ Uvek je imao neku primedbu: ili su mu snahina jela, koja sam donosio dva do tri puta nedeljno, bila previše začinjena, ili bezukusna. Napolju je bilo ili nesnosno vruće ili veoma hladno – iako nije kročio iz stana nekoliko meseci. Jedino su ljudi, po pravilu, bili isključivo loši: komšije, koje nije poznavao, drugovi iz mladosti, s kojima se nije video decenijama, familija, s kojom odavno nije imao nikakvog kontakta.
Uopšte ne znam kako je provodio vreme u mom odsustvu. Stan je bio u neredu, ali otac nije dozvoljavao da se išta pomeri a kamoli raščisti. Za tih godinu dana koliko je prošlo od majčine smrti, uspeo je da nakupi neverovatnu količinu đubreta. Đubre se pojavilo niotkuda: prazne flaše i tegle, izlizane limene kutije, pune bezvrednih trica, kamare neupotrebljive, stare odeće. Te stvari su prethodno morale biti u ormanima i fiokama, ali ih nikada ranije nisam viđao, niti mi je bilo jasno od kakvog su značaja postale da bi ih širio po celom stanu. Osim što sam se saplitao o gomile koječega, stanom se širio neprijatan miris buđi i ustajalosti. “Šta će ti ova starudija?”, pitao sam. “Nema nikakvu vrednost.”
Odvratio mi je prezrivo: “Ti ćeš mi reći šta je vredno … Sve ima svoju vrednost. Uostalom, to su MOJE stvari, i mogu raditi sa njima šta hoću!”
Otac iz mog detinjstva bio je sasvim drugačiji čovek: uredan, sistematičan, u odelu i sa kravatom, nasmejan i omiljen u društvu, raspoložen da sa mnom šutira loptu na igralištu pored zgrade ili odigra partiju tablića. Otac i ja smo, nekada davno, bili drugari. Starost – govorio sam sebi, kao da, tražeći opravdanje za stanje zanemoćalosti očevog tela i duha, postavljam dijagnozu neke teške, uznapredovale bolesti. Imao sam veoma blagonaklon odnos prema njegovom starenju, svestan da ono čeka i mene. Ne verujem u frazu o „lepom“ starenju, baš kao ni o „lepoj“ smrti. To je paradoksalna leksička konstrukcija: smrt i starenje su u suprotnosti s lepotom. Pojam starosti uvredljiv je za opšti ukus ... sve dok ona ne zakuca na naša vrata, a tada o njoj imamo drugačije mišljenje. Tada nam se, ipak, još ne umire. Tada, ipak, još uvek pravimo planove za sutra.
Osim što je postao kolekcionar đubreta, otac je prestao da se bavi i ličnom higijenom. Jedva sam uspevao da ga nagovorim da se okupa. Za godinu dana pošlo mi je za rukom svega tri ili četiri puta. Nije otvarao prozore, niti je meni dozvoljavao da provetrim stan. Šporet je, iako bih ga prilikom poslednje posete oribao, iznova bivao ulepljen i umazan, kao da je na njemu stalno kipelo i prskalo nešto masno. Ni kupatilo nije bilo u boljem stanju: otac je zaboravljao da povuče vodu u vodokotliću, a nekoliko puta sam ugazio u tragove govana oko klozetske šolje.
Pomišljao sam da je posenilio. Ne bi bilo čudno u njegovim godinama. Ali lekar, kod koga sam ga odveo (uz puno ubeđivanja i ucena kako više nikada neću doći ako se i dalje bude ponašao poput tvrdoglavog deteta), kazao je da je moj otac zdrav. Odnosno, onoliko zdrav koliko to njegove godine dopuštaju. I on je postavio dijagnozu obične starosti. Ne preterano mudre, ne naročito mirne, i ne baš privlačne, ali sa dobrim izgledima da se poživi još pet, šest, pa možda i čitavih deset godina. „Zašto je postao takav?“, pitao sam doktora. Slegnuo je ramenima: „Gubitak supruge sigurno je bio veliki stres za njega. Naravno, ljudi se i menjaju ... U starosti popuštaju unutrašnje kočnice i spadaju maske. Znate, onaj ko je od malena navikao da krišom briše sline o nameštaj, u starosti će tresti sline gde stigne.”
Predložio sam ocu smeštaj u staračkom domu. Jako se naljutio. Izdrao se, nazivajući me nezahvalnim sinom koji hoće da ga sahrani pre vremena. „Nije dom za mene“, vikao je, „nisam još stigao dotle!“
Tada sam shvatio: otac nije svestan svog propadanja. Mada je neminovno morao osećati sve znake starenja, nije želeo da ih prizna čak ni sebi. Ostavio sam ga u stanu, da uživa sve blagodeti čamotinje u koju se zavukao bežeći od stvarnosti. Više mi nije padalo na pamet da ga dovedem kući. Znao sam da bismo svi – i žena, i deca – teško podnosili očevo prisustvo. Plašio sam se i da bi moja ljubav prema ocu, neprekidno izložena njegovom hirovitom ponašanju, neurednosti, ružnim staračkim navikama, presahla.
Obilazio sam ga redovno, ali više nismo imali o čemu da pričamo. Ranije je rado spominjao moju majku, sa setom udovca koji ne može prežaliti odlazak dugogodišnje životne partnerke. Zagledao bi njene fotografije, komentarisao kako je bila lepa, dobra, skoro pa idealna žena ... ali vremenom se naljutio i na nju. „Napustila me“, govorio je, „i moram sve sam. Nije razmišljala kako će meni biti ...“
„Dobro, tata, zar zaista misliš da je mogla da bira kad će umreti? Zar misliš da joj je, u poslednjim sekundama, palo na pamet kako će biti TEBI?“
„Trebalo je da više vodi računa o sebi“, gunđao je. „Zbog mene.“
Na ovakvu opasku nisam imao živaca da odgovorim. Nisam hteo da, kroz razgovor sa sebičnim ocem, prljam uspomenu na majku. Ali, bilo mi ga je žao, pa sam kazao: „Ako želiš, mogao bih angažovati neku ženu koja bi dolazila, spremala, kuvala, pravila ti društvo ...“
„Ne dolazi u obzir!“, suknuo je. „Neću nepoznatu osobu u stanu! Niko mi ne treba!“
„Baš niko?“, pitao sam, pomalo uvređen. Otac je ili smatrao da sam neko, ili je hteo da mi nagovesti da mu ni ja, njegov jedini sin, nisam potreban. Već neko vreme nije pitao za unuke, niti slao pozdrave mojoj supruzi.
Treba mu neka nova aktivnost, pomislio sam, možda živa duša o kojoj bi se starao. Nešto što bi izlečilo starački egoizam. Ne ljudsko biće, isuviše se udaljio od ljudskog roda. Mačke nije podnosio, a pas bi zahtevao angažovanje za koje moj otac nije bio sposoban.
Setio sam se da je ranije voleo ptice. Otišao sam u prodavnicu kućnih ljubimaca i kupio mu lepog rozenkolisa, taman u cvatu zrelosti, raspevanog i cvrkutavog. Računao sam na faktor iznenađenja, negodovanje, ali sam oca dovoljno dobro poznavao da znam da se, iza maske namrgođenog starca, krije moj nekadašnji brižni tata.
Pobesneo je već sa praga stana, videvši da nosim kavez. Zahtevao je da odmah vratim papagaja u prodavnicu. Međutim, čim ga je osmotrio, onako šćućurenog i ljupko nakrivljene glavice, lice mu se ozarilo. „Zvaće se Olga“, rekao je, uzeo kavez, i stavio ga na stočić pored kreveta.
Majka mi se zvala Olga, te sam se zbog izbora imena žacnuo. Pored toga, papagaj je bio mužjak. No ta činjenica nije promenila očevu odluku. „Olga, i tačka!“
Već posle nekoliko dana primetio sam promenu u očevom ponašanju. Bio je raspoloženiji, pričljiviji. Kao što sam mogao pretpostaviti, uglavnom je raspredao o Olgi – koliko je čista, umiljata, kako hoće da jede samo iz njegove ruke, pa kako ga pametno gleda i razume sve što joj se kaže. Rozenkolis je zaista bio dražesno stvorenjce, koje je brzo naučilo da ocu sleti na glavu i kljunom mu dodiruje vrhove ušiju ili, čak, sletajući mu na ruku, prislanja kljun na njegova usta. „Vidiš kako me Olga ljubi“, govorio je otac ushićeno. „Ja sam joj sve na svetu. Mislim da bi uginula od tuge kad bi mi se nešto desilo.“ Iako sam bio srećan što se napokon ponovo osmehuje, njegov takoreći dečije naivan pristup životinjici, kojoj je davao ljudske atribute, delovao mi je patetično.
i.
Uopšte ne znam kako je provodio vreme u mom odsustvu. Stan je bio u neredu, ali otac nije dozvoljavao da se išta pomeri a kamoli raščisti. Za tih godinu dana koliko je prošlo od majčine smrti, uspeo je da nakupi neverovatnu količinu đubreta. Đubre se pojavilo niotkuda: prazne flaše i tegle, izlizane limene kutije, pune bezvrednih trica, kamare neupotrebljive, stare odeće. Te stvari su prethodno morale biti u ormanima i fiokama, ali ih nikada ranije nisam viđao, niti mi je bilo jasno od kakvog su značaja postale da bi ih širio po celom stanu. Osim što sam se saplitao o gomile koječega, stanom se širio neprijatan miris buđi i ustajalosti. “Šta će ti ova starudija?”, pitao sam. “Nema nikakvu vrednost.”
Odvratio mi je prezrivo: “Ti ćeš mi reći šta je vredno … Sve ima svoju vrednost. Uostalom, to su MOJE stvari, i mogu raditi sa njima šta hoću!”
Otac iz mog detinjstva bio je sasvim drugačiji čovek: uredan, sistematičan, u odelu i sa kravatom, nasmejan i omiljen u društvu, raspoložen da sa mnom šutira loptu na igralištu pored zgrade ili odigra partiju tablića. Otac i ja smo, nekada davno, bili drugari. Starost – govorio sam sebi, kao da, tražeći opravdanje za stanje zanemoćalosti očevog tela i duha, postavljam dijagnozu neke teške, uznapredovale bolesti. Imao sam veoma blagonaklon odnos prema njegovom starenju, svestan da ono čeka i mene. Ne verujem u frazu o „lepom“ starenju, baš kao ni o „lepoj“ smrti. To je paradoksalna leksička konstrukcija: smrt i starenje su u suprotnosti s lepotom. Pojam starosti uvredljiv je za opšti ukus ... sve dok ona ne zakuca na naša vrata, a tada o njoj imamo drugačije mišljenje. Tada nam se, ipak, još ne umire. Tada, ipak, još uvek pravimo planove za sutra.
Osim što je postao kolekcionar đubreta, otac je prestao da se bavi i ličnom higijenom. Jedva sam uspevao da ga nagovorim da se okupa. Za godinu dana pošlo mi je za rukom svega tri ili četiri puta. Nije otvarao prozore, niti je meni dozvoljavao da provetrim stan. Šporet je, iako bih ga prilikom poslednje posete oribao, iznova bivao ulepljen i umazan, kao da je na njemu stalno kipelo i prskalo nešto masno. Ni kupatilo nije bilo u boljem stanju: otac je zaboravljao da povuče vodu u vodokotliću, a nekoliko puta sam ugazio u tragove govana oko klozetske šolje.
Pomišljao sam da je posenilio. Ne bi bilo čudno u njegovim godinama. Ali lekar, kod koga sam ga odveo (uz puno ubeđivanja i ucena kako više nikada neću doći ako se i dalje bude ponašao poput tvrdoglavog deteta), kazao je da je moj otac zdrav. Odnosno, onoliko zdrav koliko to njegove godine dopuštaju. I on je postavio dijagnozu obične starosti. Ne preterano mudre, ne naročito mirne, i ne baš privlačne, ali sa dobrim izgledima da se poživi još pet, šest, pa možda i čitavih deset godina. „Zašto je postao takav?“, pitao sam doktora. Slegnuo je ramenima: „Gubitak supruge sigurno je bio veliki stres za njega. Naravno, ljudi se i menjaju ... U starosti popuštaju unutrašnje kočnice i spadaju maske. Znate, onaj ko je od malena navikao da krišom briše sline o nameštaj, u starosti će tresti sline gde stigne.”
Predložio sam ocu smeštaj u staračkom domu. Jako se naljutio. Izdrao se, nazivajući me nezahvalnim sinom koji hoće da ga sahrani pre vremena. „Nije dom za mene“, vikao je, „nisam još stigao dotle!“
Tada sam shvatio: otac nije svestan svog propadanja. Mada je neminovno morao osećati sve znake starenja, nije želeo da ih prizna čak ni sebi. Ostavio sam ga u stanu, da uživa sve blagodeti čamotinje u koju se zavukao bežeći od stvarnosti. Više mi nije padalo na pamet da ga dovedem kući. Znao sam da bismo svi – i žena, i deca – teško podnosili očevo prisustvo. Plašio sam se i da bi moja ljubav prema ocu, neprekidno izložena njegovom hirovitom ponašanju, neurednosti, ružnim staračkim navikama, presahla.
Obilazio sam ga redovno, ali više nismo imali o čemu da pričamo. Ranije je rado spominjao moju majku, sa setom udovca koji ne može prežaliti odlazak dugogodišnje životne partnerke. Zagledao bi njene fotografije, komentarisao kako je bila lepa, dobra, skoro pa idealna žena ... ali vremenom se naljutio i na nju. „Napustila me“, govorio je, „i moram sve sam. Nije razmišljala kako će meni biti ...“
„Dobro, tata, zar zaista misliš da je mogla da bira kad će umreti? Zar misliš da joj je, u poslednjim sekundama, palo na pamet kako će biti TEBI?“
„Trebalo je da više vodi računa o sebi“, gunđao je. „Zbog mene.“
Na ovakvu opasku nisam imao živaca da odgovorim. Nisam hteo da, kroz razgovor sa sebičnim ocem, prljam uspomenu na majku. Ali, bilo mi ga je žao, pa sam kazao: „Ako želiš, mogao bih angažovati neku ženu koja bi dolazila, spremala, kuvala, pravila ti društvo ...“
„Ne dolazi u obzir!“, suknuo je. „Neću nepoznatu osobu u stanu! Niko mi ne treba!“
„Baš niko?“, pitao sam, pomalo uvređen. Otac je ili smatrao da sam neko, ili je hteo da mi nagovesti da mu ni ja, njegov jedini sin, nisam potreban. Već neko vreme nije pitao za unuke, niti slao pozdrave mojoj supruzi.
Treba mu neka nova aktivnost, pomislio sam, možda živa duša o kojoj bi se starao. Nešto što bi izlečilo starački egoizam. Ne ljudsko biće, isuviše se udaljio od ljudskog roda. Mačke nije podnosio, a pas bi zahtevao angažovanje za koje moj otac nije bio sposoban.
Setio sam se da je ranije voleo ptice. Otišao sam u prodavnicu kućnih ljubimaca i kupio mu lepog rozenkolisa, taman u cvatu zrelosti, raspevanog i cvrkutavog. Računao sam na faktor iznenađenja, negodovanje, ali sam oca dovoljno dobro poznavao da znam da se, iza maske namrgođenog starca, krije moj nekadašnji brižni tata.
Pobesneo je već sa praga stana, videvši da nosim kavez. Zahtevao je da odmah vratim papagaja u prodavnicu. Međutim, čim ga je osmotrio, onako šćućurenog i ljupko nakrivljene glavice, lice mu se ozarilo. „Zvaće se Olga“, rekao je, uzeo kavez, i stavio ga na stočić pored kreveta.
Majka mi se zvala Olga, te sam se zbog izbora imena žacnuo. Pored toga, papagaj je bio mužjak. No ta činjenica nije promenila očevu odluku. „Olga, i tačka!“
Već posle nekoliko dana primetio sam promenu u očevom ponašanju. Bio je raspoloženiji, pričljiviji. Kao što sam mogao pretpostaviti, uglavnom je raspredao o Olgi – koliko je čista, umiljata, kako hoće da jede samo iz njegove ruke, pa kako ga pametno gleda i razume sve što joj se kaže. Rozenkolis je zaista bio dražesno stvorenjce, koje je brzo naučilo da ocu sleti na glavu i kljunom mu dodiruje vrhove ušiju ili, čak, sletajući mu na ruku, prislanja kljun na njegova usta. „Vidiš kako me Olga ljubi“, govorio je otac ushićeno. „Ja sam joj sve na svetu. Mislim da bi uginula od tuge kad bi mi se nešto desilo.“ Iako sam bio srećan što se napokon ponovo osmehuje, njegov takoreći dečije naivan pristup životinjici, kojoj je davao ljudske atribute, delovao mi je patetično.
i.