- Kaj, ti si ščakofca?
- Ne, ne, iz Pule.
Gospođa je čekala da je priupitam odakle je ona, pokušao sam se izvući šutnjom ali nije upalilo.
- Ja sam iz Pripizdinovca... - saopćila mi je.
- Aha.
- ...donjeg.
Šutke sam jeo fritaju iz tetrapaka i piljio u tanjur. Izbjegavao sam eye-contact ali nije pomoglo. Gospođa se razvezla nadugo i naširoko. Prvoga dana boravka u toplicama napravio sam pogrešku pa za ručak odabrao prvi slobodan stol. Bio je prazan, pomislio sam da ću moći jesti na miru, međutim, gospođa iz Pripizdinovca donjeg sjela je preko puta mene. Od tog trenutka nisam je uspio vidjeti zatvorenih ustiju. Gospođa nezaustavljivo priča, ne prestaje čak niti dok otpija čaj:
- Onda sam ti ja...grglj, grglj....radila u trikotaži...
Drugoga sam dana sjeo za drugi stol, jedini sa samo dvije stolice. Gospođa se materijalizirala u onom trenutku kada sam pomislio da ću moći jesti u miru.
- ...pak sam ti ja dala otkaza... – nastavila je jučerašnju priču, boreći se sa fetom salame.
Pokušao sam se izvući nabivši slušalice u uši, to ne da je nije omelo, nego ju je nagnalo da još glasnije priča. Primakla se bliže meni i urlala mi u facu. Komadić šunke iz njezinih je usta doletio u moje oko. Morao sam promijeniti životne navike pa počeo odlaziti na ručak što ranije ali gospođa me prozrela. Počeo sam se ogledati oko sebe jer sam pomislio da me prati. U koje god doba da odem na ručak, uvijek naletim na brbljivu gospođu iz Pripizdinovca donjeg. Sanjao sam kako mi prepričava Tolstojev Rat i mir dok sam bio zavezan za stolicu u restoranu. Razmišljao sam da se dam izraditi od kartona u realnoj veličini pa da tu svoju kartonsku kopiju posjednem za stol. Gospođa vjerovatno nebi ni primijetila. Zatim sam pokušao novu taktiku: sjeo sam za stol, a kad se gospođa pojavila i sjela do mene, uhvatio sam se za trbuh i žurno otišao, ispričavajući se probavnim smetnjama. Vratio sam se sat vremena kasnije, gospođa je još uvijek sjedila za stolom. Čini se da nije bilo načina kako izbjeći brbljivu gospođu, mogao sam birati između gladi ili slušanja gospođe. A onda mi je sinulo; u restoranu preko puta toplica namarendao sam se graha, kuhanih jaja i kapule. Do ručka sam se ustezao a kad je gospođa sjela za moj stol i počela pričati, odvalio sam tako glasnog goluba da su se svi prisutni okrenuli prema nama:
- Oprostite, gospođo, ne mogu to kontrolirati – rekao sam joj sa smješkom te zatim odvalio još glasnijeg zvonka.
Gospođa više nikad nije sjela za moj stol. Vidim je kako par stolova dalje razgovara se nekom novom žrtvom.
- Ne, ne, iz Pule.
Gospođa je čekala da je priupitam odakle je ona, pokušao sam se izvući šutnjom ali nije upalilo.
- Ja sam iz Pripizdinovca... - saopćila mi je.
- Aha.
- ...donjeg.
Šutke sam jeo fritaju iz tetrapaka i piljio u tanjur. Izbjegavao sam eye-contact ali nije pomoglo. Gospođa se razvezla nadugo i naširoko. Prvoga dana boravka u toplicama napravio sam pogrešku pa za ručak odabrao prvi slobodan stol. Bio je prazan, pomislio sam da ću moći jesti na miru, međutim, gospođa iz Pripizdinovca donjeg sjela je preko puta mene. Od tog trenutka nisam je uspio vidjeti zatvorenih ustiju. Gospođa nezaustavljivo priča, ne prestaje čak niti dok otpija čaj:
- Onda sam ti ja...grglj, grglj....radila u trikotaži...
Drugoga sam dana sjeo za drugi stol, jedini sa samo dvije stolice. Gospođa se materijalizirala u onom trenutku kada sam pomislio da ću moći jesti u miru.
- ...pak sam ti ja dala otkaza... – nastavila je jučerašnju priču, boreći se sa fetom salame.
Pokušao sam se izvući nabivši slušalice u uši, to ne da je nije omelo, nego ju je nagnalo da još glasnije priča. Primakla se bliže meni i urlala mi u facu. Komadić šunke iz njezinih je usta doletio u moje oko. Morao sam promijeniti životne navike pa počeo odlaziti na ručak što ranije ali gospođa me prozrela. Počeo sam se ogledati oko sebe jer sam pomislio da me prati. U koje god doba da odem na ručak, uvijek naletim na brbljivu gospođu iz Pripizdinovca donjeg. Sanjao sam kako mi prepričava Tolstojev Rat i mir dok sam bio zavezan za stolicu u restoranu. Razmišljao sam da se dam izraditi od kartona u realnoj veličini pa da tu svoju kartonsku kopiju posjednem za stol. Gospođa vjerovatno nebi ni primijetila. Zatim sam pokušao novu taktiku: sjeo sam za stol, a kad se gospođa pojavila i sjela do mene, uhvatio sam se za trbuh i žurno otišao, ispričavajući se probavnim smetnjama. Vratio sam se sat vremena kasnije, gospođa je još uvijek sjedila za stolom. Čini se da nije bilo načina kako izbjeći brbljivu gospođu, mogao sam birati između gladi ili slušanja gospođe. A onda mi je sinulo; u restoranu preko puta toplica namarendao sam se graha, kuhanih jaja i kapule. Do ručka sam se ustezao a kad je gospođa sjela za moj stol i počela pričati, odvalio sam tako glasnog goluba da su se svi prisutni okrenuli prema nama:
- Oprostite, gospođo, ne mogu to kontrolirati – rekao sam joj sa smješkom te zatim odvalio još glasnijeg zvonka.
Gospođa više nikad nije sjela za moj stol. Vidim je kako par stolova dalje razgovara se nekom novom žrtvom.