Peg je ujutro otišla na ribarnicu po ribone a zatim ih je cijelo popodne čistila. To je sitna riba od koje ispadne odlična pašteta ali muka ju je čistiti. Bilo je skoro tri kile ribe, trebalo joj je više od 3 sata da sve očisti. Kad je napokon završila, već na rubu živaca, dodali smo maslinovo ulje, češnjak, peršin, kurkumu, sol, papar, masline i limunov sok. Sve smo to ubacili u blender ali ovaj nikako da mrdne. Riba je vlaknasta pa se blender mučio, grijao, ispuštao čudne zvukove i smrdio. Dodali smo još ulja ali nije pomoglo. Peg je otišla po svoj blender ali ni taj nije bio ništa bolji. Peg ga je ostavila dugo upaljenog, u blenderu je nešto par puta bljesnulo a onda je iz njega izašla duša tj. sivi dim koji je smrdio po izgorenom. Na kraju sam sve usitnio štapnim mikserom koji se također opasno grijao pa sam ga morao puštati da se ohladi. Završili smo posao oko 11 navečer, izmoreni psihički i fizički. Paštete sam stavio u teglice i čvrsto zatvorio. Pošto idem na tri tjedna u toplice gdje neću moći jesti ribu, bio sam zadovoljan da ću imati paštete za tjedan-dva, možda i tri, kako sam se potajno nadao. Došavši u toplice, ustanovio sam da nema frižidera u koji bih mogao pohraniti paštetu. Pokušao sam podmititi kuharicu ali ova je tvrdokorna, strah ju je inspekcije, kaže. Ništa, pašteta će izdržati na sobnoj temperaturi barem tjedan dana, nadao sam se. Još tog popodneva, prvog dana mog dolaska, osjetio sam miris češnjaka ali sam ga ignorirao. Drugoga dana miris je bio intenzivniji ali pustio sam da se situacija riješi sama od sebe, ignorirajući sad već oštar smrad. Trećega dana, kada sam se nakon marende vratio u sobu, zacrnilo mi se pred očima pa sam zateturao, pridržavajući se za zidove. Nije bilo drugo nego provjeriti što se događa. Kada sam otvorio torbu gdje su bile teglice, shvatio sam da je pašteta iz nekog razloga oživila i nabubrila, prodrijevši kroz poklopac po rubovima te se polako cijedila po mojoj torbi u koju sam naslagao donje rublje. Torba u kojoj su bile teglice bila je iznad veće torbe u kojoj sam imao ostalu robu. Torba sa teglicama je propustila tekućinu pa se sve razlilo po većoj torbi i robi, ostavljajući masne, smrdljive fleke. Svu paštetu morao sam baciti a robu i torbe oprati. Nije pomoglo. Smrad je i dalje nesnosan a fleke neoperive. Ali barem je pašteta ispala dobra, barem je bila ono prvo večer dok sam je lizao sa žlice prilikom stavljanja u teglice.
