- Ich bin verheiratet (ja sam udata) - kaže. Izgovara rečenicu ritmično, onako kako su je naučili. Automatski. Bez osećaja.
- Jedva i to. Ona ništa ne pamti. - žali se svekar, svekrva namršteno klima glavom pored njega. - Ne znamo zašto, kako joj tako ništa ne ulazi u glavu. A završila je ona školu, čak četiri razreda je išla tamo u Italiju.
Mlada kao košuta, tanka, niska, grudima ni traga, lice srcoliko, nos pomalo kukast, usne divno iscrtane. Oči svetle, zelene, kosa kestenjasta, duga, vezana u rep.
Rekli su mi da ima petnaest. Sumnjam. Jedna druga mlada, koju sam učila pre ove, kriomice mi je pokazala pasoš:
- Vidiš... E.. Ali... to nije moje pravo ime. Ni prezime.
- Kako...? U pasošu ti nije pravo ime? Ma kako?
Smejala se.
- Vidiš, a godina rođenja... ni to nije pravo.
- ?!
- To su tako morali da stave... da bih bila punoletna. Inače ne bi mogli da me udaju, razumeš.
- Koliko zaista imaš?
Kaže mi. Setim se utiska kad sam je prvi put ugledala.
- Ideš da učiš jednu mladu. - kaže mi ovaj što mi je nalazio časove.
Pred kapijom me dočekuje devojčica u širokoj jakni.
- Tražim M. - kažem.
- Ja sam to.
Zabezeknem se.
- Pa ti si dete!
Dete je bilo u sedmom mesecu trudnoće.
- A to što piše Rim... ni to nije tačno. U London sam rođena.
- Pobogu! - kažem. - Pa što je to moralo da se menja?
- Oni u Englesku su mnogo strogi kod njih to ne bi moglo tako da se napravi u pasoš, znaš... Pa su napravili u Italiju.
Zatim se ućuti, pa poslednji put pokaže prstom:
- A ovo ovde... to mi nisu roditelji. To su mi baba i deda, njih su upisali da su mi roditelji. Oni su me i dali.
I zatim ponovi ono što mi je ponavljala svakog dana: Nedostaje mi mama. Nisam je videla godinama, otkad su me uzeli...
Kukala je za majkom svaki put. Žalila se na svekrvu, zahvaljivala mi što je učim da čita i piše.
- Sad ću ja moći sama... negde. - govorila je.
Ova druga mlada nije toliko govorljiva. Od prve je je daleko stidljivija, a i nekoliko godina mlađa, rekla bih.
Kažu petnaest. Ne bih joj dala više od trinaest.
- Glupača! - dovikne mladoženja, svaki put kada napravi grešku. Ona tad postaje još tiša, još povučenija.
Smeje se samo u retkim trenucima kad ostanemo same u prostoriji, ali i tad nekako sa zadrškom, krišom, u strahu da neko ne naiđe i ne prekori je zbog neprimerene radosti.
I ne strahuje bez razloga.
- Nije "Liebe Große" nego "liebe Grüße"! "Liebe liebe Große" možeš meni da kažeš, ja jesam ogromna, ali za druge to ne važi! - smejem se, a smeje se i ona shvativši šta je rekla.
- Tebi je to smešno? - vikne mladoženja, namršten, besan. Njemu je 17. Bela košulja i debeo zlatan lanac oko vrata. Okreće se i odlazi kod roditelja i babe.
- Baš ste je našli. Vredi za sve pare.
Mlada umukne, spusti pogled, uvukla bi glavu među ramena da može. Sakrila bi se iznutra, u oklop, poput kornjače.
"Kakav mazgov", mislim. "Kakvo grozno, obesno derište! Autentični gad u nastajanju!"
Užasno mi je što je on, njoj najbliži po godinama, onaj koji je redovno najžešće kinji.
A ona - užasuta mogućnošću da ne vredi "za sve pare" i da će biti vraćena kao kvarna roba, čime joj povremeno prete.
Muka mi je od tih časova, ali ubeđujem sebi da devojčice time osnažujem - da im, dajući im znanje, dajem koliku-toliku mogućnost da se sutra izbore za vlastiti život.
Jednog dana mladoženju ugledam u autobusu. Ulazi u njega s još jednim dečakom: ovaj drugi je niži, deluje mlađe, ali možda su ipak vršnjaci. Obojici đačke torbe na leđima. Ugleda me, vidim da mu je neprijatno. Promrmlja pozdrav a zatim seda napred s drugom iz razreda.
Drug vadi mobilni i veselo pokazuje neku igricu. Objašnjava nivoe koje je prešao. Zatim prelazi na nešto drugo - ko će ga znati, fejksbuk ili instagram - pokazuje i smeje se.
Zatim se počne smejati i on. Prvi put ga vidim nenamrštenog. Naginje se ka drugaru iz odeljenja, zajedno gledaju u mobilni, ćaskaju i kikoću se.
Tek tada je užas postao potpun.
Nije on na istoj strani s onima koji su njegovoj mladoj oduzeli detinjstvo.
Detinjstvo je, surovo, oduzeto i njemu.
Zbog toga je okrutan.
Dok se u školi njegovi prijatelji uz kikot došaptavaju o devojčicama i prvim ljubavima, da li sa stidom krije to da je već oženjen? Da ga nisu pitali, da su mu kupili skupocen poklon, za koji se ispostavilo da košta više nego što vredi?
Na koji način balansira između dva sveta, sveta škole, kroz koji ga uklapaju u jednu njemu stranu kulturu, i vlastite kulture, u kojoj ne možeš da biraš koga ćeš da voliš i s kim ćeš da provedeš život?
Autobus se zaustavlja preko puta njegove kuće. Pozdravlja se s prijateljem nasmejan.
Izlazim posle njega.
U dvorištu mlada istresa stolnjak.
Ugledavši je, nestane mu osmeh s lica. Ponovo je namršten.
Ugledavši ga, brže-bolje presavija stolnjak, poguri se, i gledajući sebi u stopala, žurno odlazi u kuću.
- Jedva i to. Ona ništa ne pamti. - žali se svekar, svekrva namršteno klima glavom pored njega. - Ne znamo zašto, kako joj tako ništa ne ulazi u glavu. A završila je ona školu, čak četiri razreda je išla tamo u Italiju.
Mlada kao košuta, tanka, niska, grudima ni traga, lice srcoliko, nos pomalo kukast, usne divno iscrtane. Oči svetle, zelene, kosa kestenjasta, duga, vezana u rep.
Rekli su mi da ima petnaest. Sumnjam. Jedna druga mlada, koju sam učila pre ove, kriomice mi je pokazala pasoš:
- Vidiš... E.. Ali... to nije moje pravo ime. Ni prezime.
- Kako...? U pasošu ti nije pravo ime? Ma kako?
Smejala se.
- Vidiš, a godina rođenja... ni to nije pravo.
- ?!
- To su tako morali da stave... da bih bila punoletna. Inače ne bi mogli da me udaju, razumeš.
- Koliko zaista imaš?
Kaže mi. Setim se utiska kad sam je prvi put ugledala.
- Ideš da učiš jednu mladu. - kaže mi ovaj što mi je nalazio časove.
Pred kapijom me dočekuje devojčica u širokoj jakni.
- Tražim M. - kažem.
- Ja sam to.
Zabezeknem se.
- Pa ti si dete!
Dete je bilo u sedmom mesecu trudnoće.
- A to što piše Rim... ni to nije tačno. U London sam rođena.
- Pobogu! - kažem. - Pa što je to moralo da se menja?
- Oni u Englesku su mnogo strogi kod njih to ne bi moglo tako da se napravi u pasoš, znaš... Pa su napravili u Italiju.
Zatim se ućuti, pa poslednji put pokaže prstom:
- A ovo ovde... to mi nisu roditelji. To su mi baba i deda, njih su upisali da su mi roditelji. Oni su me i dali.
I zatim ponovi ono što mi je ponavljala svakog dana: Nedostaje mi mama. Nisam je videla godinama, otkad su me uzeli...
Kukala je za majkom svaki put. Žalila se na svekrvu, zahvaljivala mi što je učim da čita i piše.
- Sad ću ja moći sama... negde. - govorila je.
Ova druga mlada nije toliko govorljiva. Od prve je je daleko stidljivija, a i nekoliko godina mlađa, rekla bih.
Kažu petnaest. Ne bih joj dala više od trinaest.
- Glupača! - dovikne mladoženja, svaki put kada napravi grešku. Ona tad postaje još tiša, još povučenija.
Smeje se samo u retkim trenucima kad ostanemo same u prostoriji, ali i tad nekako sa zadrškom, krišom, u strahu da neko ne naiđe i ne prekori je zbog neprimerene radosti.
I ne strahuje bez razloga.
- Nije "Liebe Große" nego "liebe Grüße"! "Liebe liebe Große" možeš meni da kažeš, ja jesam ogromna, ali za druge to ne važi! - smejem se, a smeje se i ona shvativši šta je rekla.
- Tebi je to smešno? - vikne mladoženja, namršten, besan. Njemu je 17. Bela košulja i debeo zlatan lanac oko vrata. Okreće se i odlazi kod roditelja i babe.
- Baš ste je našli. Vredi za sve pare.
Mlada umukne, spusti pogled, uvukla bi glavu među ramena da može. Sakrila bi se iznutra, u oklop, poput kornjače.
"Kakav mazgov", mislim. "Kakvo grozno, obesno derište! Autentični gad u nastajanju!"
Užasno mi je što je on, njoj najbliži po godinama, onaj koji je redovno najžešće kinji.
A ona - užasuta mogućnošću da ne vredi "za sve pare" i da će biti vraćena kao kvarna roba, čime joj povremeno prete.
Muka mi je od tih časova, ali ubeđujem sebi da devojčice time osnažujem - da im, dajući im znanje, dajem koliku-toliku mogućnost da se sutra izbore za vlastiti život.
Jednog dana mladoženju ugledam u autobusu. Ulazi u njega s još jednim dečakom: ovaj drugi je niži, deluje mlađe, ali možda su ipak vršnjaci. Obojici đačke torbe na leđima. Ugleda me, vidim da mu je neprijatno. Promrmlja pozdrav a zatim seda napred s drugom iz razreda.
Drug vadi mobilni i veselo pokazuje neku igricu. Objašnjava nivoe koje je prešao. Zatim prelazi na nešto drugo - ko će ga znati, fejksbuk ili instagram - pokazuje i smeje se.
Zatim se počne smejati i on. Prvi put ga vidim nenamrštenog. Naginje se ka drugaru iz odeljenja, zajedno gledaju u mobilni, ćaskaju i kikoću se.
Tek tada je užas postao potpun.
Nije on na istoj strani s onima koji su njegovoj mladoj oduzeli detinjstvo.
Detinjstvo je, surovo, oduzeto i njemu.
Zbog toga je okrutan.
Dok se u školi njegovi prijatelji uz kikot došaptavaju o devojčicama i prvim ljubavima, da li sa stidom krije to da je već oženjen? Da ga nisu pitali, da su mu kupili skupocen poklon, za koji se ispostavilo da košta više nego što vredi?
Na koji način balansira između dva sveta, sveta škole, kroz koji ga uklapaju u jednu njemu stranu kulturu, i vlastite kulture, u kojoj ne možeš da biraš koga ćeš da voliš i s kim ćeš da provedeš život?
Autobus se zaustavlja preko puta njegove kuće. Pozdravlja se s prijateljem nasmejan.
Izlazim posle njega.
U dvorištu mlada istresa stolnjak.
Ugledavši je, nestane mu osmeh s lica. Ponovo je namršten.
Ugledavši ga, brže-bolje presavija stolnjak, poguri se, i gledajući sebi u stopala, žurno odlazi u kuću.