ESTETA

Dok još nisam postao čovek kakav sam sada, u svemu sam tražio savršenstvo.
Počevši od sebe. Vežbao sam pred ogledalom smešak koji mi najbolje stoji, zatezao mišiće, nosio košulje koje mi ističu boju očiju. Znao sam šta, kome i kad treba da kažem, u onoj meri u kojoj bih – vrlo iskreno – želeo da ostavim utisak ljudskog savršenstva.
S godinama sam usavršio vrlo precizna merila po kojima sam određivao šta je najpribližnije mom idealu lepote. Estetika je filozofska pasija snobova, a ja sam imao tu privilegiju da budem snob. No, znajući koliko se okolina gnuša arogancije, trudio sam se da je prikrijem.
Smetale su mi floskule o savršenstvu prirode jer, nije svaki cvet ni blizu savršenstvu. Skoro savršena je, recimo, ruža, i to ne bilo koje vrste. Problem je, vidite, što ništa nije savršeno. I najlepša ruža uvene, a veštačkoj – ma koliko bila majstorska kopija – nedostaje miris.
Potraga za savršenstvom prilično je naporna. Uglavnom donosi razočaranja. Taman pomislite da ste ga našli, a objekat koji vas je zaveo ispostavi se kao feleričan.

U tridesetoj sam se oženio prelepom devojkom. Ubrzo smo dobili dvoje prelepe dece. Živeli smo u prelepoj kući sa prelepim dvorištem. Okružio sam se stvarima koje su prijale mojim očima: divnim slikama, vrednim komadima nameštaja, vitrinama punim antikviteta. Bio sam strastveni kolekcionar lepih predmeta. Njihovu vrednost nisam uvek razumeo, ali sam ipak uživao u činjenici da ih posedujem. Imao sam dobro plaćen posao, i ubirao rentu od dva stana. Novac nikad nije bio problem. Išli smo na zimovanja i letovanja, moja žena je kupovala najskuplju odeću i trudila se da zadrži izgled nekadašnje najlepše devojke iz kraja. Deca su dobijala sve što su želela. Bili bismo, takoreći savršeno srećna porodica, da me nije mučila stalna potreba da ispravljam ono što nije bilo dovoljno blizu savršenom. Moj unutrašnji nemir povremeno bi narastao do eksplozije: otkud nabor na ispeglanoj košulji, zašto stolnjak stoji ukrivo, ko je na trosed poređao jastučiće u neusklađenom nizu boja?

Eto, takav sam bio pre nego što sam postao čovek koji sam sada.

Kada su deca pošla u školu, poželela su – mimo svega što sam im pružio – psa. Rekli su: „Treba nam, hoćemo da ga mazimo, da se sa njim igramo u dvorištu.“ Nisam se usprotivio. Zamislio sam skupocenog, impozantnog psa od kojeg ću napraviti najveličanstveniji primerak njegove rase. Imao sam u glavi sliku kako pas treba da izgleda: veliki, da ostavlja utisak moći, crne ili zlatnožute boje, ravnih leđa i širokih prsa. Lajaće duboko, nosiće široku kožnu oglicu na kojoj će biti ugravirano njegovo ime. Zvaće se Maks ... ili Reks. Dobiće ime koje zvuči oštro. Imaće narav tiranina prema svakom uljezu – bilo ljudskom ili životinjskom.
Moja deca su se – a da to nisam ni znao – u to vreme družila sa komšijskim vršnjacima. Slutim da se u njima baš tada zapatila ideja o psu. Jer, komšija je imao kuju, avlijanerku, koja se upravo bila oštenila. Na svet je donela sedam ili osam džukelica, šarenih i posve običnih, kojih su se otarasili tako što su ih ispoklanjali po susedstvu. Ostalo je jedno, najmanje i najbeznačajnije od svih, koje niko nije hteo da uzme.
E baš takvo su moja deca htela! Baš njega! Ubeđivali su me da je najslađe na svetu, iako je bilo ružnjikavo i kržljavo. Žena je samo slegla ramenima; njoj je, uostalom, bilo svejedno, jer je već bila zasićena lepotom.
Pokušavao sam da utičem na njih, pokazivao im slike skoro savršenih rasnih primeraka, ali nije vredelo. Nisam hteo da ih razočaram, pa sam popustio. Prećutao sam nameru da – kada se nauživaju u štenetu – zamenim psa drugim.
Štene su krstili u Milicu.
Bože, što je to bilo neugledno kuče! Kako je raslo, tako je bivalo sve ružnije: kratkih nogu, sedlastih leđa, oštre dlake, šareno poput krave, nedostojanstvenog izgleda, buljavo. Nakon prva tri meseca boravka kod nas, Milica je nezvanično ponela titulu Mis pseće nakaze.
Deca i žena su je obožavali. Milica nije pravila štetu, a ukoliko i jeste, ja za to nisam znao. Verovatno su se trudili da sve počiste i uklone pre nego što dođem kući. Lukav pas, pokušavao je i mene da obrlati: umiljavala se, udvarala mi se pogledom, lizala mi ruku. Kao da je, prepoznavši moje gađenje, tvrdoglavo rešila da osvoji i neosvojivo.
Užasnulo me je saznanje da je deca i žena smatraju članom porodice. Ipak je to samo ker – razmišljao sam – i to privremeni. Sve prođe, ili barem utihne, pa i ljubav. Takve životne istine nisam nameravao da kažem deci ni kada postanu punoletna, jer sam naslućivao kako izgleda prolaziti kroz odrastanje pod senkama usađenih strahova od gubitka ljubavi. Mislio sam da sam zbog toga dobar otac, skoro savršen.

Nakon godinu dana postalo mi je nepodnošljivo. Neko drugi bi se možda i navikao na prisustvo Milice, ali ne i ja. Povrh svega, ta uzajamna, kereće-ljudska privrženost, prerasla je u nešto bolesno. Počeo sam da gubim autoritet, život nam se proaljkavio, organizacija posustala. Rutina, koju sam svesrdno gajio u prethodnim godinama, nestajala je ... a nestajao je i onaj čovek koji sam bio. Strahovao sam da će se pukotina u meni – oličena u osećaju da me je nesavršenost nadvladala, te da gospodari srcima onih kojima sam do juče bio važniji od ružnog kučeta – otvoriti poput vrata kroz koja može da se uđe u mene onako kao što ubica sa nožem ulazi u zaključanu sobu.

Jednog jutra, dok su svi još spavali, strpao sam je u kola i odveo dvadesetak kilometara od kuće. Bila je uzbuđena, jer sam joj prvi put posvetio pažnju. Glup, glup pas ... Nije nanjušila, kao što ljudi tvrde da psi mogu, da je ne volim. Usput sam joj, kao neki ludak koji priča sam sa sobom, govorio da je odrasla, da će se već nekako snaći.
Zaustavio sam se pred jednim šumarkom. „Sad ćemo da se igramo“, kazao sam, izvadio lopticu iz džepa i bacio je u gustiš. Potrčala je za njom, glupača, veselo mašući repom. Vratila se sa lopticom u zubima, i spustila je pred moje noge. Bacio sam lopticu opet, ovog puta jače zamahnuvši. Milica se razigrala kao štene. Bacao sam i bacao, sve dalje i dalje ... dok nisam procenio da je na dovoljnoj udaljenosti. Potom sam seo u kola i munjevito nestao sa mesta zločina.
Konačno sam bio slobodan! Usput je promicao lep, prolećni krajolik, koji mi je skrenuo misli sa onog što sam upravo bio učinio. Ali tada još nisam znao da je svaki detalj života – pa i lepota trenutka – samo jedna svilena nit u mreži koja nas okružuje. Svaki događaj, svaki treptaj oka ima vezu sa ostalim događajima i treptajima, vidljivu i nevidljivu, i kad-tad spiralna i zvezdasta vlakna velike mreže preteći zatrepere čim arhitekta te filigramske konstrukcije krene da kruži ka središtu.
Kući sam se vratio čist, bez trunke griže savesti, blistavo stari ja.
Do večeri su tražili Milicu po komšiluku. Mirno sam sedeo na terasi, praveći se da čitam novine. Trudio sam se da delujem nezainteresovanost, jer bi me svako moje drugačije ponašanje učinilo sumnjivim. Nisam video razlog zašto bih sebe opterećivao bespotrebnim pravdanjem u slučaju da budem razotkriven, ali, ipak, bilo mi je stalo do toga da me ne prezru.
Uveče su se deca rasplakala. Tešio sam ih kratko, nastojeći da ih ubedim kako će se Milica vratiti. Verovatno je pošla za nekim kučetom, pa okolo skita. Vratiće se kad ogladni. Takvi su džukci, čas ih vidiš, čas ne vidiš. Znaju oni put do kuće čak i pošto odu daleko. Ako padne kiša, skloniće se ispod drveta. Neće je pregaziti auto, velika je i zna da se čuva. Psi su, uopšte uzev, žilava sorta.
Ništa nije vredelo. Deca su plakala, povraćala, i opet plakala. Cele noći žena je probdela pored njih. Ujutru me je uplašila njihova izmučenost, pa sam uhvatio sebe u nadi da će se prokletinja vratiti. Onda sam se udario po prstima savesti i rekao sebi da sam dobro postupio.
Narednih dana uočio sam promenu: moja deca bila su hronično tužna, žena zabrinuta. Kuća je odjednom delovala neveselo i beživotno. I povrh pretrpanosti, bila je prazna. Prazninu sam osetio i u sebi – ne toliko zbog toga što nije bilo Milice, već što niko nije obraćao pažnju na mene. Niko nije poželeo da sa mnom provede vreme u iskrenom nastojanju da budem prisutan, tu, za njih. Plakali su krišom, kao da ne žele da me uznemiravaju. Bliskost se negde izgubila, i počeo sam ozbiljno da se pitam nije li nestala, u vidu Miličinog repa, u tami šumarka.
Seo sam u auto i vratio se na mesto gde sam je ostavio. Bilo je prošlo već pet ili šest dana. Dozivao sam je, kumio i molio – u slučaju da me čuje ali, uvređena, ćuti. Nije se pojavila. Zagazio sam u travuljinu, ublatnjavio Feragamo cipele, zakačio rub sakoa o neku granu, odrao lice, i – začudo – to primetio tek pošto sam se vratio u kola. I baš tada – čini mi se – počeo sam da postajem čovek kakav sam danas.
 
Dve nedelje kasnije priznao sam ženi šta sam uradio. Užasnula se. Moja lepa, uvek pitoma supruga, pokupila je jastuk i prekrivač sa bračnog kreveta i prenoćila u dnevnoj sobi. Sutradan nije prozborila ni reč sa mnom. Nekoliko dana kasnije u lice mi je sasula da sam sebičan, loš otac koji nije mislio kako će se deca osećati. Povrh toga, da sam skot jer sam prevario i izbacio živo biće – psa, člana porodice – koje takođe, kao i ljudi, može da pati. Sve sam ih izdao – tako je kazala.
Našu raspravu čula su deca, i to je označilo početak potpunog kolapsa. „Mrzim te!“, rekao mi je sin. I zaista, pročitao sam mu mržnju u očima, mada je imao samo osam godina. U tim godinama prerano je za mržnju, a za mene je bilo prekasno za popravljanje stvari zbog kojih dete više nikad ne oprosti roditelju.
Nisu razgovarali sa mnom. Ponašali su se kao da ne postojim. Napravili su klan povređenih istomišljenika. Ja sam postao uljez kome su se obraćali samo ako baš moraju. Sedeo sam – izgnan iz njihovih života – među lepim slikama i vitrinama punim kristala i pozlaćenih servisa, osećajući bolnu usamljenost i tišinu koja je u meni narastala do vriska. Zapustio sam se. Vremenom su prestale da mi budu bitne stvari; prestao sam, čak, da budem važan samom sebi. Mogu vam, sa stažom estete, reći da je lepota vrlo neodređen pojam: ona podrazumeva da nam je lepo ono što volimo, i da – često – postanemo svesni lepote tek nakon što je izgubimo. Lepota je prolazna samo ukoliko dozvolimo da nam pobegne.

Žena je, jednog dana, saopštila da me više ne voli. U međuvremenu smo se, i fizički i emotivno, otuđili. Otišla je, a i deca sa njom. Ostao sam usamljen u pretrpanoj kući, prazan u duši. I čekao ...

Čekao sam skoro godinu dana. Video sam je – vidno omršavelu, ofucanu, punu rana – ispred naše kapije. Sedela je mirno poput statue, bezglasno, kao da se oko nečeg premišlja. „Dobrodošla si!“, viknuo sam sa terase. Pogledala me je, i taj pogled bio je nekako prezreo, pun iskustva, znalački; pogled psa koji je svašta prošao u svom dotadašnjem kratkom životu. Strčao sam se u dvorište da joj otvorim kapiju, ali ona nije, kao što bi nekada, veselo zalajala kad sam joj prišao. „Uđi“, pozivao sam je. „Uđi, sigurno si gladna ...“
U jednom trenutku učinilo mi se da je mukama došao kraj, da će se Milica vratiti, da će sve biti kao pre. Pružio sam ruku da je pomilujem po glavi. „Lepa kuco“, kazao sam.
Zarežala je, okrenula se i otkasala dalje.
 
Borka, svaka ti cast. Uzivala sam u svakom slovu.
Imas neverovatan talenat da prikazes ljudsku prirodu i svu njenu nesavrsenost kroz, naizgled, obicne slike svakodnevice.
Sebicnost i samoljublje naspram ljubavi i zivota.
O lepoti pisanja i ''pitkosti'' da i ne govorim.
:heart:
 

Back
Top