Grocka

Pristan na obodu Panonskog mora.
Tamo gde Dunav lenj promiče,
ne znajući da se odluči za jednu od dve ljubavnice.
Čas se mazi sa onom gročanskom bujnom - kao zemlja iz koje se rodila,
a čas je sa onom banatskom - veselom i lepršavom.
A Dunav ko Dunav -moćan i jak, plovi snovima lađara i putnika namernika,
neosetljiv za ovozemaljske svakodnevice.
U zaleđu - zemlja. Potomak one na kojoj je rasla jabuka Evinog greha.
Putevima izbrazdana, istim onim kojim se, od početka vremena,
krecu narodi i vojske. I pamti.
Onima retkima ispriča priču kao zavet trajanja.
Mračnu kao noć, crvenu kao krv ratnika,
zlatnu kao zito banatsko kojem je čuvar; plavu kao nebo kojim se pokriva;
i purpurnu kojom su blagosloveni ljudi koji ostaše na njoj.
Ako poželiš da je čuješ, samo dođi.
Prolećem kad beli cvetovi pokriju nadom njene obronke;
letom kada bremenita od plodova nudi snagu;
s jeseni kada pijana peva po sokacima;
zimi kada spava snom pravednika, umorna od rada.
Ako poželiš da je čuješ, samo dođi.
Sačekaću te u Grockoj da je zajedno napišemo.


Pogledajte prilog 433980
 
Prelepo! Taman uz Tvoj akvarel, koji najviše volim.

A, onda, nostalgično mi misli odu dalje, nizvodno Dunavom, do Karataša i Diane/Zanesa...

Usput, kao da čujem i ovo:
 

Back
Top