Zašto je izmišljena istorija o doseljavanju Srba na Balkan?

Goran Šarić: Ideopolitički koncept lažne istorije o doseljavanju Slovena na Balkan

Često se od pripadnika bečko-berlinske istoriografske apologetike čulo pitanje: a zašto je priča o doseljavanju Srba izmišljena, koju su korist time pridobili autori te krivotvorene istoriografije? Ovde ću dati jedan razgovorni citat koji veoma jasno, ubedljivo i argumentovano daje odgovor na njihovo pitanje "Zašto?"

Ja sam vidio da je jedan dio povijesti ovih prostora, da ne idemo šire, krivotvoren, krivo interpretiran i da to nije slučaj već je konstantno postojala jedna brižljiva ruka krivotvoriteljska koja je to svo vrijeme radila i danas radi.

Koje su to temeljne podvale koje su nama formirale krivu sliku o nama samima?


(6:40) Temeljna podvala je mit o doseljavanju Slavena na Balkan. Ta podvala pokreće sve ostale. Ona je usko povezana i sa religijom, i sa filozofijom, i sa sociologijom, jer ako su Slaveni nekakve kukavice, koje su se skrivale i disale zrak na slamku kad bi došli neprijatelji što ni teoretski nije moguće, ako su se oni dovukli za repovima konja, onda oni, prvo, nisu ovdje starosjedioci. Drugo, ničega vrijednog na njima nema, oni su jedna, da kažem, civilizacijski i na svaki drugi način primitivnija i niža vrsta. Taj kompleks manje vrijednosti je sustavno ovdje podgrijavan od stranih zavojevača koji su vladali na ovim prostorima. Konstantno su Slaveni prikazivani kao došljaci, kao uzurpatori, pa čak ne kao junaci, ne neko ko je to junački osvojio, nego je kukavički ovdje došao za Avarima, za drugim plemenima, kao barbarin i to došao u tuđu zemlju.

I tu je povezana jedna priča sa Albancima kao Ilirima, a kad se današnja genetika pogleda, onda vidite da kod Albanaca ima 2.5 % ilirskog gena, a kod nas tzv. ilirske haplogrupe ili haplotipa vidimo od 30-40 , pa ako idemo u Dalmatinsku Zagoru, Hercegovinu, to se penje do 70-80%.

Da. I sada koja je politička pozadina te dogme o doseljenju Slavena. Ko su zavojevači i što su oni konkretno htjeli postići?


To je bio brak, koliko sam vidio po arhivima i dokumentima koje sam istraživao, između Rima i Beča. (8:22) Znači, s jedne strane Beč koji je imao konstantne pretenzije na ove prostore i Rim, koji je imao i teološke i druge razloge. Rim ovdje dolazi i pokrštava Slavene, znači balkanske Slavene, koji već jesu kršćani. Znači, on njih, boljerečeno prekrštava, dok Beč nad njima vlada. E sad, Beč, kod svih Slavena, ne samo ovdje na Balkanu stvara taj osjećaj manje vrijednosti, niže vrste, a Vatikan uvijek, ako fali neki dokument, on ga napiše. Vatikan je u srednjem vijeku imao i školu krivotvorenja dokumenta, Mnogi dokumenti vatikanski od Konstantinove darovnice, pseudo-Isidorovih dekretalija pa nadalje su krivotvoreni dokumenti. Isto se radilo i ovdje. Narod se učio da je on ovdje došao, da on nema povijesno pravo na ovu zemlju i kao takav mora biti pokoran i poslušan, kako Rimu i Papi, tako isto Habsburzima i Beču. To je, ustvari, politička pozadina krivotvorenja povijesti.

VQqv750.jpg

Goran Šarić, magistar teologije i doktor istorije

Ovdje je krivotvorenje toliko prisutno da tko se povijesti ozbiljno uhvati naći će na stotine i stotine nelogičnosti koje se oni nisu ni trudili sakriti. Uvijek se povijest piše za dnevno-političke svrhe. I tako je i kod nas. (9:44)
...

(20:23) Ja sam istražujući došao do toga da je laž jača od istine. Jer kada on jednom nešto falsificira, tebi onda trebaju mjeseci, godine da bi to s današnje distance raskrinkao. Znači, te laži koje su ušle u narod, u narodnu svijest, sad je vrlo teško od tamo izbaciti. Evo ti primjer, za seobu Slavena. Pazi ti koliko je to glupava, ustvari, laž. Jer ti moraš iza Karpata imati dovoljno prostora za ogroman narod koji će uskoro naseliti Poljsku, Češku, Slovačku, dio Njemačke, dio Austrije, Mađarsku (jer su prije Mađara tamo živjeli Slaveni, oni danas imaju više slavenskih gena nego mađarskih), Rumunjsku, cijelu bivšu Jugoslaviju, Bugarsku, dio Albanije. A gdje je živio taj narod koji je naselio praktički pola Evrope? Tamo iza Karpata, evo! Onda kada gledaš, pa tom narodu je trebala hrana; trebala je za sve te civile za žene i djecu; to je primjer nezabilježen u povijesti. Ti imaš u povijesti seobe naroda koji su konjanički, turska razna plemena, gdje se većinom sele muškarci ratnici i onda se miješaju sa stanovništvom, kao što se desilo, recimo u Mađarskoj. A ovakav primjer, da je sa tako malog prostora iza Karpata krenuo jedan val koji je pola Evrope i cijelu Rusiju zauzeo, to je nešto što stvarno nema veze sa mozgom.

Međutim, kad ti jednom u to povjeruješ, kao što sam ja vjerovao, ja sam prvo razumski vidio da to ne stoji, a emotivno mi je još vremena trebalo, jer ti da sada ljudima da su bili prevareni - i sam znaš, puno lakše je ljude prevariti nego uvjeriti da su bili prevareni. (22:01)

Paralelno sa lažima o našem dolasku na Balkan izmišljeni su i lažni starosjedioci, a to su lažni Iliri, to jest Albanci.


(22:14) Evo, ima rad jedne bugarske povjesničarske, ona je nedavno preminula čini mi se da se zove Teodora Toleva, koja je koristeći bečke arhive pokazala kako je Beč stvorio albansku naciju.Znači, dobra stvar je što je Austrougarska bila policijska država, vrlo pedantna. I, ti danas sa nešto novca možeš doći do većine tih dokumenata u bečkim arhivima. Ona je istraživala i pokazala znanstvenom metodologijom, poštujući sva pravila povijesne strukovne ... kako su nastali Albanci, odnosno lažni Iliri. Ti kad gledaš, Iliri su bili izrazito visoki ljudi, pogledaj Albance - Albanci su uglavnom niži; njihova fizionomija ne odgovara Ilirima. Oni uopće nemaju riječi za pomorstvo, Iliri su bili pomorski narod. Albanci imaju 2,5% ilirskih gena, to svako može provjeriti ako ode na Eupediju. Znači, službena stranica Evropske Unije, neka lijepo pogleda, 2,5 % ilirskih gena imaju. A više ilirskih gena imaju Rumunji, ustvari, Mađari, čak, imaju više Ilirskih gena, Bjelorusi imaju više ilirskih gena nego oni. (23:24)

(23:54) Znači, oni ni genetski, ni antropološki, kulturološki, nikakve veze sa Ilirima nemaju. Praktički se zna dan kad su oni došli na Balkan kad ih je Georgios Maniak, bizantski vojskovođa, doveo. Imaš u Dušanovom zakoniku gdje on njima propisuje razne zakone, mežutim, oni su se s vremenom namnožili, pomiješali su se sa turskim stanovništvom koje je živjelo na području Kosova i šire i umjetno je stvorena nacija koja do prije 100 godina nije imala ni jezik (24:25)

5Eb1Vwy.jpg


(45:49) Vraćam se opet na tu paradigmu, možda sam s tim i dosadan, što dublji korijeni to jače stablo. Narod koji ne poznaje svoju prošlost nema svoju budućnost. Dok god ovdje svako dijete ne bude znalo da Albanci nisu Iliri nego da smo mi Iliri, tj. da su Iliri i Slaveni jedno te isto i da mi ni od kuda nismo došli, nego smo dali preko 20 rimskih careva. Kad narod bude ovdje znao kakv hrvam je bio u Splitu i u Solinu koji je bio jedan od najvećih gradova Rimskig Carstva, kad bude znao šta je bila sremska Mitrovica ili Sirmium, najmodernije mjesto, Monte Karlo Rima, jedan od najvećih gradova Rima, sa najvećim hipodromom nađenim izvan Rima, a pretpostavlja se da i koloseum takav tamo postoji, kad budemo toga svjesni, kad budemo svjesni kakve smo znanstvenike, filozofe, mislioce dali, kad pobijedimo taj naš kompleks manje vrijednosti, tak onda možemo razmišljati. Dok god narod ne zna ni ko je ni šta je, on živi kao jedna gomila, jedna masa, kojom je vrlo lako manipulirati. Znači, kad to uđe u svijest. Nedavno sam pričao s jednim Albancem koji kaže da njima njihovi vođe stalno ponavljaju "Vi ste najbolji, vi ste najbolji" i oni su u to vremenom počeli vjerovati. A kod nas se stalno ponavlja "vi ste najgori", "vi ne valjate", "vi ne vrijedite ništa", pa si mi svoju vlastitu povijest ne učimo kako treba, učimo ju iz tuđih udžbenika. Jer, u Hrvatskoj je povijest napisana iz Beča, a i u Srbiji. Zašto u Hrvatskoj? Zato što je Hrvatskom u 19. i početkom 20. stoljeća vladao Beč i to se po direktivi moralo, a Srbija je niz ugovora sklopila sa Austrijom u 19. stoljeću sklopila, tajnih, javnih, o mnogima se danas zna, gdje je pristala između ostalog i na to da im Beč piše udžbenike povijesti, tako da ti nisi imao, ni s ove strane Drine ni s one strane Drine ni jednog čovjeka koji bi napisao ozbiljnu povijest. Danas ti imaš neke istraživače koji se time bave, međutim, često padaju u pretjrerivanja, u nekakav nekritički odnos kada sve to istražuju i onda na taj način kompromitiraju cijelu tu ideju. (48:07)

Kako dalje?


(55:38) Onaj koji napravi novu paradigmu radi puno veći posao nego svi oni koji su do tada pojedinačne hipoteze izmislili. Iako su oni napravili tehnički veći posao, dok god on to nije sagledao na novi način, dotle su njihove hipoteze bile samo hipoteze, bili su samo djelići koji nisu mogli doći do potpunog izražaja u okviru starih pogleda, starih svetonazora. (56:00) Uzmi primjer Darvina. ... koji nije donio ništa novo, to je praktički više Wallasova teorija nego njegova. On je prvi koji je u knjizi Porijeklo vrsta i kasnije Porijeklo čovjeka gdje je iznio to na jedan prihvatljiv, razumljiv način koji ima glavu i rep i on je napravio revoluciju u biologiji. Znači, na taj način se to mijenja u znanosti.

OPbn6yf.jpg


Prema kazivanju Gorana Šarića u razgovoru koji je vodio sa Domagojem Nikolićem, objevljenom 2015. na
premijerno u tekstualnoj verziji, Mrkalj@krstarica.com.
 
Mislim da je ovo jako važna tema. Pogrešno si razumeo smisao teme. Smisao teme je da odgovori na pitanje motiva eventualne fabrikacije istorije o doseljavanju Srba na Balkan u ranom srednjem veku. Motivi autora nekog izvora uvek sastavni deo metodologije u istorijskom istraživanju. Zato mislim da je tema od suštinskog značaja i treba da ostane pojedinačna da bismo se po potrebi vratili na nju.

Zašto je data u formi transkripta? Mogao sam ja ovo i da prepričam svojim rečima u formi efektnog članka, da dodam i svoje elemente koje sam do sada i navodio, a nekoliko sam puta, od čega pre neki dan davao sličan odgovor u kratkoj formi poentirajući ideološki koncept istorijske fabrikacije o doseljavanju Srba, ali ovako sam hteo da prikažem ne samo da postoje misleći ljudi koji dele moje stavove, nego da su upravo u pitanju genijalni ljudi utoliko pre što su u pitanju Hrvati koji to uspevaju da uvide bez obzira na dnevno-političko ludilo koje traje u javnosti poslednjih gotovo 30 godina, a u hrvatskoj istoriografiji, otkad postoji - od Račkog, Truhelke, Klaića, Rudolfa Horvata i ostalih. Dakle, hteo sam da forumskoj javnosti predstavim genijalnog Gorana Šarića i genijalnog Domagoja Nikolića, moju braću po duši.

Dakle, evo zašto se ta pitanja kojima se ova tema bavi, pitanja "Zašto je izmišljena istorija o doseljavanju Srba na Balkna?", neprestano ponavljaju kao da na njih nikada nije odgovoreno. Evo zašto: zato što odgovori stoje zaparloženi po beočuzima tvoje dušegupke za autohtonističke argumente, koja se zove "Bečko-berlinska škola vs. novoromantičari", gde u samom naslovu teme postoji jasna provokacija da ovi drugi nisu istoričari nego alhemičari, poete, mistici, laici, maštari ili budale.

Kao ilustracija, evo jednog takvog odgovora od prošle godine, datog na tvoj upit:

Ja sam za svakog pametnog do sada tri puta razjasnio, a siguran sam da i ti shvataš, ali ne želiš da se to vidi.

Davidović je jasno rekao, parafraziram:

Beč i Berlin su opljačkali sve srpske arhive i sve drugo što su mogli iskoristiti da bi falsifikovali istoriju uzroka Prvog svetskog rata.

Budući da građu do danas nisu vratili, istoriografsko-falsifikatorski motivi nisu poništeni. A o tome smo se i osvedočili u nedavnim (2014.) pokušajima revizionizma uzroka Prvog svetskog rata, koji je sprečen od strane Amerikanaca.

Drugi primer sastoji se u falsifikovanju istorije zapadne srpske zemlje Bosne (Benjamin Kalaj, Ćiro Truhelka, Franjo Rački et. al.) nakon Berlinskog kongresa 1878., koje se sastojalo se u izmišljanju bošnjačke nacije, bosanskog jezika, jedinstvenog pisma tzv. "bosančice", jedinstvene vere "bogumila", jedinstvenih spomenika "stećaka" itd. Do današnjeg dana postoje izuzetno jaki istoriografski lobiji koji i dalje podgrevaju i istrajavaju na ovim svojim falš diskursima iako su više puta meritorno osporeni.


Ova dva primera, koja navodimjer su i tebi nesporna - za moje istomišljenike bilo bi ih još (npr. onaj o tome da su Nemci i Rim dozvolili Tursko pokoravanje Romejskog Carstva i Južnih Slovena) - dovoljna su da pokažu kako ti je tema probušen kurton jer je bečko-berlinska zavera istoriografsko-ideološka podrška dugoročnih interesa germaske politike, u ovom slučaju prema Južnim Slovenima i Slovenskom Jugu (tzv. "Balkanu" kako ga krstiše Nemci).

... a vi srpski istoričarčići ste samo šrafčići u nemačkom istoriografskom mehanizmu.

Prvo, nemo' lično da mi se štrecaš, jer mi služiš kao metafora. ;) Možemo dati još primera.

Treći primer bečko-berlinske istoriografske podvale svakako je nemačko formiranje albanske nacije i to na nepotkrepljenoj pretpostavci albanskog=ilirskog autohtonizma. Cilj ideološko-političkog koncepta u bečko-berlinskoj istoriografiji je ovaj: "Srbo-Sloveni su balkanski podstanari i kao takvi ne predstavljaju smetnju u nemačkom prodoru na istok. U tom cilju stvorićemo mnogo (malih) narodića i dati im drevna istorijska prava, koja ideološki sputavaju srpski otpor. Kada Srbi to jednom prihvate, biće mirni i neće predstavljati otpor germanskom interesu na Balkanu."

:per:

Četvrti primer je prikrivanje svesti o nastanku evropske renesanse zahvaljujući izbegličnkom i kulturološkom talasu Vizantinaca i vizantijskog duha pod udarom Osmanlija.

Dakle, bečko-berlinska škola je samo na primeru Slovenskog Juga do sada toliko puta uhvaćena sa prstima u pekmezu da udžbeničko zaobilaženje njene kompromitacije epskih razmera samo govori ili o poltronstvu ili o slepilu i kognitivnoj slabosti srpskih istoriografa. Mislim da se kod tebe ne radi o poltronstvu.

Sve ove bečko-berlinske istoriografske podvale imaju pretpostavljen isti stalni nemački geopolitički interes dobro poznat pod pod nazivom Drang nach Osten.

PS. Vidiš da si pristigao do Hroboatosove argumentacije "Uzalud vam trud svirači, demantuje vas situacija na terenu", a to objašnjavam (svojom) doktrinom aktivne teze, gde se svaka neistina aktivnošću i sredstvima može držati na pijedastalu faktičnosti. A mi imamo najslikovitiji mikroprimer na slučaju hrvatske istorijografije i lingvistike, koja čak investira u lobiranje srpske istoriografije i lingvistike ne bi li što duže ostala dormantna.

Ili pre nekoliko dana u odgovoru HanibaluBarka:

Glavni razlog zašto se Slovenima brani starosedelaštvo u Evropi je sklonost Slovena ka ideologijama, a budući da je istoriografija ideologija per se, indogermanistička paradigma je nastala kao politički odgovor na potrebu da se Slovenima uskrati ideologem starosedelaštva, jer bi oni izgarali da očuvaju svoju zemlju.

Prema tome, ova tema je nužna jer se pitanje "Zašto" neprestano ponavlja.


Što se tiče tvog ispada, veruj da si nam svima zbog toga simpatičniji jer si pokazao da si čovek od krvi i mesa, a ne programirani bot na partijskom zadatku. ;) Razlog zbog kojeg sam ga postavio je u tvojoj paljbi protiv ove teme, a da prikaže kakve teme ti postavljaš. Naravno da sam snimio kod sebe na disk tu emu, jer nisam mogao da verujem šta vidim, aslučajno sam se bio podsetio da postoji na mom disku kada sam pre neki dan sređivao foldere. Ako želiš, ja ću obrisati deo posta sa citatom, koji je tekstualni, a ne snepšot.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Nauka je kada izvore svake epohe suočimo sa političkim okolnostima te epohe i skoro uvek vidimo političku motivaciju. Primera radi, sve okolne zemlje imaju istoriografiju koju je napisao Beč (vidi uvodni post), a upravo taj Beč postavlja svoje ljude na rukovodeće položaje kako se koja zemlja oslobažala od Turaka.

O tome svedoči ovaj grafikon, da ga tako nazovem:

IWreZ7G.jpg

http://books.google.com/b...opa.html?id=-Ge0AAAAIAAJ

Il4Gekj.jpg

Evo o čemu se radi. Nemačka ima stare i trajne pretenzije da kontroliše Slovenski Jug (kojem su Nemci u 19. veku dali tursko ime - Balkan).

Danas, s obzirom na uništenje srpskog nacionalnog potencijala tokom XX. veka, mnogima izgleda čudno zašto je baš Srbija nekim silama trn u oku kada na Balkanu postoji i jedna Rumunija, i jedna Bugarska i jedna Grčka. Međutim, odgovoru na to je pitanje približavamo se ako vidimo da su pomenute države još u drugoj polovini 19. veka postale nemačke marionete, na čijem je čelu vladar Nemac. Odatle se i vide nastojanja za krivotvorenjem istorije Balkana istoriografije ("Vlasi su Romani", "Srbi su došljaci", "Hrvati govore hrvatski jezik", "staroslovenski je starobugarski" itd.).

Da se podsetimo nekih aktera:




  • [*=1]1832. g. na čelu Grčke je Nemac Otto Friedrich Ludwig von Wittelsbach (1815-1867), sin bavarskog kralja. Uspeo je da napravi modernu Grčku 1832, pod patronatom velikih sila..i ostao na vlasti dugo...do 1867.g. Sledi ga na prestolu sedamnaestogišnji Prince Christian Wilhelm Ferdinand Adolf Georg of Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburg, koji vlada Grčkom narednih 50 godina, do 1913. Njegov sin nastavlja da vlada do 1923.





  • [*=1]1866. g. Kralj onih oblasti što će postati Rumunija postao je Nemac Karl Eitel Friedrich Zephyrinus Ludwig von Hohenzollern-Sigmaringen (1839-1914), vladao je do 1914.godine, više od 48 godina. Njegov otac bio je predsednik Vlade Pruske (1858-1862).





  • [*=1]1879. g. na teritoriji što će biti Bugarska vladar je Nemac Alexander Joseph von Battenberg do 1886.g. Nasledio ga je Nemac Ferdinand Maximilian Karl Leopold Maria von Sachsen-Coburg und Gotha koji je objavio nezavisnost moderne Bugarske i vladao je do 1918.g...Po porazu u WW I, prebacio presto na svog sina, Borisa- Clement Robert Mary Pius Louis Stanislaus Xavier,..a ovaj na (nekrunisanog ) jedinog potomka Simeon von Sachsen-Coburg und Gotha, zvanično do 1946.





  • [*=1]1913.g. Kad su velike sile sastavile današnju Albaniju kao državu, prvi vladar bio je Nemac Wilhelm Friedrich Heinrich. Ostao je kratko jer mu nisu isplatili dogovorenu sumu.
 
Poslednja izmena:
Ne vredi toliko trositi reci,na nesto,sto nema istorijsku podligu. Srbi kao narod,da skratimo pricu,postali su od najstarijeg naroda na Balkanu,
od Crnogoraca.Jedana deo Crnogorskog Plemena,povukao se iz visih predela planinske Crne Gore,u nize predele,danas poznate,kao Sumadijski kraj.
Ali nastanak Srba,njihova autentiicna nacionalnost je Crnogorska.Cela nasa Dinastija Karadjordjevica,takodje je Crnogorske nacionalnosti.Glupo je
voditi jalove razgovore,o necemu,sto je opste poznato.
 
Lord Gledston;bt300808:
Ne vredi toliko trositi reci,na nesto,sto nema istorijsku podligu. Srbi kao narod,da skratimo pricu,postali su od najstarijeg naroda na Balkanu,
od Crnogoraca.Jedana deo Crnogorskog Plemena,povukao se iz visih predela planinske Crne Gore,u nize predele,danas poznate,kao Sumadijski kraj.
Ali nastanak Srba,njihova autentiicna nacionalnost je Crnogorska.Cela nasa Dinastija Karadjordjevica,takodje je Crnogorske nacionalnosti.Glupo je
voditi jalove razgovore,o necemu,sto je opste poznato.
Lorde Gledstone,ebi se:evil:
 
Kako dalje?

(50:42)To je najteže pitanje. Ja bih stvarno volio da znam strategiju, da imam paradigmu. A svatko od nas pojedinačno bi trebao doprinjeti izlasku iz ove situacije. Na nama je da pišemo, da objavljujemo, da mijemnjamo tu paradigmu na jedan način ljudima razumljiv. Jer, ti ne možeš dobiti bitku sa akademcima, sa intelektualcima jer kad ti uđeš na neki fakultet, evo recimo u teologiji, ono što ti prvo trebaš je naučiti razmišljati unutar njihovih naočala i ti sve vidiš kroz te naočale, i zato često bolju teološku knjigu može napisati netko tko je završio, recimo, fiziku nego netko tko je završio teologiju. Jer nije bio indokrtriniran, da tako kažem, nije mu bio mozak ispiran, nije bio pod njihovim utjecajem, pa mogu sagledati stvari objektivno. Tako da, teško će biti utjecati na intelektualce. Oni su ljudi koji rade za plaće i kojima je u sistemu dobro i čija je politika - "ne talasaj". Znači treba raditi s masama i treba u javnost što više puštati te ideje, što češće, i na način koji je ljudima interesantan. (51:56)

Jer, pazi, mi imamo vrlo bogatu povijest, još od Lepenskog Vira, Vinčanske kulture, kontinuitet civilizacije, pismenosti, naseljenosti, do danas. Znači, čitav kontinuitet. Ljude treba segmentarno, a i kroz čitavu sliku sa svim tim upoznavati. To je, recimo, jedan od načina na koji se radi. Iako, ja sumnjam da se bez jedne jake političke volje i želje može išta promijeniti jer naše elite, i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u Bosni, su praktički marionete Zapada. I one rade onako kako kažu zapadni centri moći. Dok god zapadnim centrima moći bude odgovaralo ovakvo stanje, biće ga vrlo teško promijeniti. (52:39)

zZK880L.jpg

GORAN ŠARIĆ

(53:30) Ako proučimo povijest Izraela. Izrael je u prvom stoljeću i početkom drugog stoljeća doživio vrlo gorku i strašnu sudbinu. Ta sudbina je stvarno bila vrlo, vrlo krvava jer njih je u ta dva židovska ustanka, prvog koji je bio 66. i ovog drugog koji je bio oko 130. izginula je većina Židova koji su živjeli u Palestini. Izginulo je jako puno Židova iz dijaspore. Oni su od tada bili raspršeni. To je narod koji 2000 godina nije imao svoju državu, a ipak je opstao. Zašto? Zato što je njihova paradigma bila u isto vrijeme i vjerska i povijesna i politička. Onog trenutka kada ja, ti ili svi zajedno, ili netko treći, bude napravio paradigmu koja će u sebi sadržavati i teološke, i povijesne, i sociološke, i razne psihološke, i druge elemente kao što to sadrži judaizam koji je i rasa, i religija, i politika, i teologija. Tek u tom trenutku to će biti nešto što ćemo moći ostaviti budućim generacijama jer ideja je najmoćnija zaraza. Jer kad se ljudi zaraze idejom, oni za tu ideju ginu. Kad mi budemo mogli postaviti ljudima ideju, paradigmu, nešto trajno, nešto što može sve te udare povijesnih situacija izdržati, kao što je izdržao judaizam, onda će kad-tad iz tog sjemena proklijati stablo (55:00)

(55:38) Onaj koji napravi novu paradigmu radi puno veći posao nego svi oni koji su do tada pojedinačne hipoteze izmislili. Iako su oni napravili tehnički veći posao, dok god on to nije sagledao na novi način, dotle su njihove hipoteze bile samo hipoteze, bile su samo djelići koji nisu mogli doći do potpunog izražaja u okviru starih pogleda, starih svjetonazora. (56:00) Uzmi primjer Darvina. ... koji nije donio ništa novo, to je praktički više Wallasova teorija nego njegova. On je prvi, koji je u knjizi Porijeklo vrsta i kasnije Porijeklo čovjeka, gdje je iznio to na jedan prihvatljiv, razumljiv način koji ima glavu i rep - i on je napravio revoluciju u biologiji. Znači, na taj način se to mijenja u znanosti, u prirodnim znanostima. I ti si kasnije imao od Dobžanskog (Theodosius Dobzhansky), Majera pa nadalje, koji su kasnije onda to malo dotjerali, i sa nastavne strane napravili sintetičku teoriju. I mi danas imamo u biologiji tu darvinističku paradigmu koja i dalje, uza sve svoje mane, najbolje što biologija ima. Možda će postojati nešto bolje, možda neće.

E, vidiš, ista stvar je i ovdje, u ovim društvenim, hajde da kažem, znanostima. Bitno je da netko postavi ispravnu paradigmu koja će moći objasniti i jeruzalemski hram u Splitu, i našu autohtonost, i naše sukobe, i sve ovo o čemu smo mi zadnjih sat vremena pričali. Znači, kad to bude moguće, kad netko to složi na način koji treba, onda, jednostavno se sve nakon toga slaže po principu onog pravila stotog majmuna - kad sto majmuna nešto nauči, onda svi drugi majmuni to savladavaju brže. Bez obzira da li je to mit ili stvarni eksperiment, kad jedna ideja prodre u zajednicu, onda se ona širi, i s vremenom će čitava zajednica postati toga svjesna.



Prema kazivanju Gorana Šarića u razgovoru koji je vodio sa Domagojem Nikolićem, objevljenom 2015. na
premijerno u tekstualnoj verziji, Mrkalj@krstarica.com.
 
Poslednja izmena:
FILTRACIJA ZNANJA

Filtriranje znanja je temeljna osobina nauke. To je, ujedno, i temeljna osobina ljudske prirode. Ljudi filtriraju ono što se ne uklapa, što se ne čini smislenim i što nije u skladu s obrascima i njihovim načinom razmišljanja. Dokazi na području nauke koji nisu u skladu s prihvaćenim obrascima se eliminišu. O njima se ne podučava niti raspravlja, a ljudi koji su obrazovani kako bi druge podučavali naučne predmete za te dokaze nikada ne saznaju.

Filtracija znanja je nešto uobičajeno. I naučnici, i istoričari umetnosti to razumeju. Od teorije zavisi kako će se postupati sa dokazima. Zamislimo filter koji predstavlja utvrđeno shvatanje koje većina naučnika poseduje o nekoj temi. Izveštaji sa dokazima koji se slažu sa postojećim shvatanjem vrlo jednostavno prolaze kroz intelektualni filter, što znači da će učenici o tim dokazima čitati u udžbenicima, ljudi će o njima slušati od naučnika na televiziji, a u muzejima će videti izložene artefakte. Ali, ako budu postojali podaci koji radikalno osporavaju stav većine, oni će se filtrirati i odstraniti, što znači da o tim dokazima nećemo mnogo saznati. Ovde nije reč o sotonističkoj zaveri s ciljem prećutkivanja istine, postupak filtracije znanja funkcioniše na mnogo suptilniji način. Naučnici ne smatraju kako prikrivaju istinite dokaze zbog kojih bi ljudi s nevericom gledali na te teorije, već smatraju da s takvim dokazom nešto zaista nije u redu. Možda imaju čitav spisak mogućnosti zašto s dokazom nešto ne valja, ali ne znaju tačno da kažu šta sa dokazom nije u redu. Ne smatraju da prikrivaju prave dokaze koji osporavaju njihovu teoriju već da nešto s tim dokazima nije u redu, ali nisu u stanju da kažu šta nije u redu
 
Mrkalj;bt301106:
FILTRACIJA ZNANJA

Filtriranje znanja je temeljna osobina nauke. To je, ujedno, i temeljna osobina ljudske prirode. Ljudi filtriraju ono što se ne uklapa, što se ne čini smislenim i što nije u skladu s obrascima i njihovim načinom razmišljanja. Dokazi na području nauke koji nisu u skladu s prihvaćenim obrascima se eliminišu. O njima se ne podučava niti raspravlja, a ljudi koji su obrazovani kako bi druge podučavali naučne predmete za te dokaze nikada ne saznaju.

Filtracija znanja je nešto uobičajeno. I naučnici, i istoričari umetnosti to razumeju. Od teorije zavisi kako će se postupati sa dokazima. Zamislimo filter koji predstavlja utvrđeno shvatanje koje većina naučnika poseduje o nekoj temi. Izveštaji sa dokazima koji se slažu sa postojećim shvatanjem vrlo jednostavno prolaze kroz intelektualni filter, što znači da će učenici o tim dokazima čitati u udžbenicima, ljudi će o njima slušati od naučnika na televiziji, a u muzejima će videti izložene artefakte. Ali, ako budu postojali podaci koji radikalno osporavaju stav većine, oni će se filtrirati i odstraniti, što znači da o tim dokazima nećemo mnogo saznati. Ovde nije reč o sotonističkoj zaveri s ciljem prećutkivanja istine, postupak filtracije znanja funkcioniše na mnogo suptilniji način. Naučnici ne smatraju kako prikrivaju istinite dokaze zbog kojih bi ljudi s nevericom gledali na te teorije, već smatraju da s takvim dokazom nešto zaista nije u redu. Možda imaju čitav spisak mogućnosti zašto s dokazom nešto ne valja, ali ne znaju tačno da kažu šta sa dokazom nije u redu. Ne smatraju da prikrivaju prave dokaze koji osporavaju njihovu teoriju već da nešto s tim dokazima nije u redu, ali nisu u stanju da kažu šta nije u redu
To je oduvek tako ,uostalom intelekt je samo sluga volje;ovaj svet je volja tj njena pojava i šta onda očekivati drugo do borbu medjusobnu bez kraja...svim sredstvima:sad2:
 
Atlas;bt301109:
To je oduvek tako ,uostalom intelekt je samo sluga volje;ovaj svet je volja tj njena pojava i šta onda očekivati drugo do borbu medjusobnu bez kraja...svim sredstvima:sad2:

Dobar primer filtracije znanja u pogledu teorije o doseljavanju Srba na Balkan je Češka hronika (Pulkavina hronika) i tzv. Dalimilova hronika. One govore o tome da su Srbi (jednako Sloveni) došli iz Mesopotamije do Slovenskog Juga pre Grka.


Pulkavina (Češka) hronika

Šišićev prevod:

"Sloveni potječu kao i drugi narodi iz ravnice Senarske (u Aziji). Prošavši Kaldejom, dođoše u zemlju gdje sada obitavaju Grci, pa prešavši preko jednoga morskoga tjesnaca u Carigradu, naseliše ove zemlje: Bugarsku, Rašku, Srbiju, Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu, Korušku, Istru i Kranjsku, te ih jos danas drže. Konačno, našao se u Hrvatskoj neki čovjek pod imenom Čeh, koji ubivši nekoga hrvatskoga velikaša, ostavi s braćom i družinom domovinu (t. j. Hrvatsku) i pođe da potraži novu postojbinu u kojoj bi mogao sigurno živjeti. Čeh pređe Dunav, dođe u Češku i smjesti se ispod planine Řip. Njegov brat imenom Leh, koji bijaše s njime pošao, pređe Sniježne Alpe, što luče Češku od Poljske, ugledavši prostranu ravnicu sve do Baltičkog mora, naseli se u njoj i napuči je svojim narodom."

https://forum.krstarica.com/showthre...1#post33360139


Dalimilova hronika.

Хроника је записана из више делова. Далимил је писање започео након 1310. године. Највећи део поглавља, укупно 106, је завршен до 1314. године, а у наредних неколико година још додатна четири поглавља, уз мање допуне, до 1326. године када је хроника завршена.

Почиње предговором у којем аутор каже да ће „написати колико зна о историји али да се никада не може знати све“.
odlomci:


Неки од одломака: (Слободан превод)

Поглавље: I. O BABYLONSKO VŽI. (поглавље 1, pp. 2.)
"Mezi jinými Srbové, (Међу осталим Србима,)
тu kdežto bydlí Rekové, (а где живе и Грци,)
podle more se usadili, (смештени крај мора,)
až do Ríma se rozminožili." (до Рима се размножили.)

Поглавље: I. O BABYLONSKO VŽI. (поглавље 1, pp. 3.)
V srbském jazyku jest zeme, (У српском језику постоји земља,)
jiež Charvátci jest jme. (Харватци јој је име,)
V tej zemi bieše
lech, (у њој беше један влах,)
jemuž jme bieše Čech. (који се звао Чех.)





Далимиловa хроникa | Vesna Radojlović Zaveštanja predaka








Takođe postoje lingvistički dokazi, i moguće pozitivno tumačenje nalaza genetičke genalogije, imamo i istorijske izvore kao što su Dalimilova hronika i Pulkavina hronika.





Autohtonističke crtice: https://forum.krstarica.com/entry.php/42200-Autohtonističke-crtice

Vlaška odgonetka: https://forum.krstarica.com/entry.php/21016-Vlaška-odgonetka-01?bt=300873
 
Poslednja izmena:
Mrkalj;bt300961:
Kako dalje?

(50:42)To je najteže pitanje. Ja bih stvarno volio da znam strategiju, da imam paradigmu. A svatko od nas pojedinačno bi trebao doprinjeti izlasku iz ove situacije. Na nama je da pišemo, da objavljujemo, da mijemnjamo tu paradigmu na jedan način ljudima razumljiv. Jer, ti ne možeš dobiti bitku sa akademcima, sa intelektualcima jer kad ti uđeš na neki fakultet, evo recimo u teologiji, ono što ti prvo trebaš je naučiti razmišljati unutar njihovih naočala i ti sve vidiš kroz te naočale, i zato često bolju teološku knjigu može napisati netko tko je završio, recimo, fiziku nego netko tko je završio teologiju. Jer nije bio indokrtriniran, da tako kažem, nije mu bio mozak ispiran, nije bio pod njihovim utjecajem, pa mogu sagledati stvari objektivno. Tako da, teško će biti utjecati na intelektualce. Oni su ljudi koji rade za plaće i kojima je u sistemu dobro i čija je politika - "ne talasaj". Znači treba raditi s masama i treba u javnost što više puštati te ideje, što češće, i na način koji je ljudima interesantan. (51:56)



Popuno je diletantski verovati im. Uhvaćeni su 1914. i 1941. u krađi istorijskih arhiva i biblioteka, ti isti Germani. Pola dokumentacije nisu vratili. Kada su 1878. okupirali srpsku Bosnu na njeno čelo stavili su istoričara Kalaja, sa zadatokom da ih sve pretopi u Hrvate; izmišlja se bosančica tobože pismo potpuno različito od ćirilice, srpskog pisma, izmišljaju se bogumili i izmišlja se da stećci pripadaju tzv bogumilima. Prva ideja nije uspela, jezik je nekako preimenovan u "zemaljski jezik". Na berlinskom kongresu 1878. Srbija je potpisala tajne ugovore po kojima je pristala da se srpska istorija piše u Beču. Erik Hobsbaum svedoči kako nemačka istoriografija 19. veka prvo odredi politički cilj, a onda se svi polome da ga naučno isprate. Malo od toga se promenilo u 20. veku.

Sistem koji vlada na fakultetu je sisitem ispiranja mozga, a onda se ta potreba prenosi i na javnost. Na potforumu Istorija sve teme koje otvoreno preispituju dogmu o doseljavanju Srba na Balkan u 6. veku se ili zatvaraju ili šalju na alternativne nauke pod pritiskom određenih diskutanata koji ostvaruju uticaj predstavljajući se kao stučnjaci. Svi fakulteti peru mozak tako što se zahteva da se za kratko vreme usvoji neprirodno velika količina znanja, bez vremena da se kritički razmišlja o tome što se uči. To nekako i funkcioniše na prirodnjačkim smerovima, mada i tu ima velikih problema i mistifikacija, ali je efekat na nacionalnim naukama poražavajući po društvo kojem ta nauka treba da služi. U tom smislu najveće budale su oni sa najvećim ocenama, jer su najviše i najnekritičnije nagruvali, a na njima je da posle budu asistenti, docenti i profesori, rečju, oni koje se pita kada novi naučni rad treba da se stvori i objavi. Pa ipak, desi se da neko među takvima doživi unutrašnju revoluciju, kao npr. profesor arheologije Đorđe Janković. I, šta se dešava? Čovek je javno linčovan, izbačen sa fakulteta u penziju, u kojoj je prerano umro dve godine kasije.

Šta rade sa nezavisnim autorima? Izlažu ih javnoj poruzi ne diskutujući sa njihovim argumentima nego sa njihovim greškama. Na primer, tu je poznata knjiga vizantologa Radivoja Radića Srbi pre Adama i posle njega, kao i Klio se stidi, gde, u suštini, Radić pokušava da preotme tržište Deretiću. Onda se služe etiketiranjem - svi koji slobodno misle su "Deretići", a Srbi su postojali pre ameba.

Vidiš, ovaj egzemplar ispranog mozga meni poručujue "zagrej stolicu". On već misli da je "iznad" mene i da sam ja njegov student. Istovremeno, postavljeno mu je s moje strane nekoliko desetina pitanja na koje nije znao da odgovori jer ih njegova literatura ne pokriva, ali mu to, pošto je nabeđeni student, ništa ne smeta da i dalje izigrava propovednika dogmi bečko.berlinske istoriografske škole. No, kod njega je i problem karaktera. Onaj pak drugi, Tandori Masala, osipa iz psovačkog arsenala kad god mu se ukaže zgoda, pozivajući se na "reference" nemajući pritom ni "d" od dijalektičkog pristupa niti sposbnosti apstraktnog mišljenja.


to mi ne djeluje bas ubjedljivo...kako tumacis cinjenicu da albanski jezik stoji potpuno zasebno u indoevropskoj porodici....

Kad na fakultetu pitaš takvo pitanje, profesorka ti nakon kreće pauze i značajnog pogleda odgovori: "Kolega, zašto sam vam* ja na početku semestra dala spisak literature?" :hahaha:

Naravno, to je njen način da ostane na hijerarhijskoj poziciji lažnog autoriteta iako nema pojma da ti odgovori. I tako to funkcioniše, sa nužnim ispiranjem mozga. Za nekoliko godina koliko fakultet traje nateraju te da u glavu nabiješ podataka za čiju je kritičku obradu potrebno više od dva života. I onda, na kraju, kada ti je u glavi potpuni haos, kada ti je u mozgu papazjanija planom i programom predviđenih gluposti upotpunjena, daju ti diplomu kako bi postao gord, bahat i osion prema svima onima koji tvoje znanje, a suštinsko neznanje dovode u pitanje postavljanjem "glupih" pitanja.


_________
* Ovo "vi" profesori uvek govore "sa malim slovom".
 
Poslednja izmena:
Ti kad gledaš, Iliri su bili izrazito visoki ljudi, pogledaj Albance - Albanci su uglavnom niži; njihova fizionomija ne odgovara Ilirima. Oni uopće nemaju riječi za pomorstvo, Iliri su bili pomorski narod. Albanci imaju 2,5% ilirskih gena, to svako može provjeriti ako ode na Eupediju. Znači, službena stranica Evropske Unije, neka lijepo pogleda, 2,5 % ilirskih gena imaju. A više ilirskih gena imaju Rumunji, ustvari, Mađari, čak, imaju više Ilirskih gena, Bjelorusi imaju više ilirskih gena nego oni. (23:24)

(23:54) Znači, oni ni genetski, ni antropološki, kulturološki, nikakve veze sa Ilirima nemaju. Praktički se zna dan kad su oni došli na Balkan kad ih je Georgios Maniak, bizantski vojskovođa, doveo. Imaš u Dušanovom zakoniku gdje on njima propisuje razne zakone, mežutim, oni su se s vremenom namnožili, pomiješali su se sa turskim stanovništvom koje je živjelo na području Kosova i šire i umjetno je stvorena nacija koja do prije 100 godina nije imala ni jezik (24:25)

Ovde je opet bečko-berlinska škola uhvaćena u dvostrukom standardu - Slovena u balkanskoj antici nema jer nema dokaza (a ima, samo ih tumačimo kao da nisu), a Šiptara ima jer odsustvo dokaza o Šiptarima ne znači da nema Šiptara. :kafa:
 

Zašto je priča o doseljavanju Srba izmišljena, koju su korist time pridobili autori te krivotvorene istoriografije?

Goran Šarić: "što dublji korijeni to jače stablo."

Još se kraći odgovor može naći u slikovitom pojmu koji je postao i prezime: domazet, dozet, prizetko, domazetović, dohodac, privuk, pripuz, uljez, prićuško, prizetnjak, miraščija, priženja, priženjenik, nakućnjak, papuzan, ukliz, privodnja, privodnjak, pripizdiček, pripucko, zrnča, prišupak, prišupko, prišutko, prićutko, prišuljak, dopuz, došlo, došopic... i sl. s refleksijom na njegova skučena prava u kući domaćina, tj. da bi se onom kome je skrojena lažna istoriografija ideološki pokazalo gde mu je mesto: "Prizetku je mesto za vratima".
 
Poslednja izmena:
TAJNI SPISI U BEČU OTKRIVAJU: Austrougarska stvorila Albance kao naciju da oslabi Srbiju i Rusiju!Austrija 18.03.2015. 11:18h


Koeficijent pismenosti ne prelazi ni 2%. Albanci nemaju nacionalno saznanje i ne razvijaju se u pravcu buđenja nacionalnih osećanja. Prema tome, početkom XX veka ne postoji albanska nacija, navodi Teodora Toleva



BEČ
- Albanci nikada nisu postojali kao jedinstveni narod, već ih je narodom i nacijom učinio austrougarski dvor, ujedinio različita plemena, sačinio jedan jezik i sve to potpomogao novcem kako bi, pre svega, smanjili srpski uticaj i težnju ka oslobađanju svih srpskih zemalja od kojih se dobar deo tada nalazio pod vlašću Austrougara. Na duže staze, cilj ovog "projekta" je bio da se u ovom delu Evrope koji izlazi na Mediteran smanji i uticaj Rusije.


Ova tvrdnja izazvala je velike polemike i interesovanje naučnih krugova u Evropi, a iznesena je u doktoratu nedavno peminule bugarske istoričarke Teodore Toleve (1968-2011). Rad pod nazivom "Uticaj Austrougarske imperije na stvaranje albanske nacije (1896-1908)" zasnovan je na proučenim dokumentima Carskog arhiva u Beču od kojh su mnogi u to vreme bili najstrože čuvana tajna.

Toleva je tokom istraživanja i potrage za dokumentima o međuetničkim odnosima u Otomanskoj imperiji, u carskom arhivu u Beču našla dokumente u vezi tajnih sastanaka na austrougarskom dvoru održanih 1896. na kojima je dogovoreno stvaranje kompaktne albanske nacije.

Po bugarskoj istoričarki, memorandum o četiri sastanka koja su održana pokazuje da krajem devetnaestog veka albanska nacija još nije postojala i da će Beč učiniti konkretne napore da je izgradi, homogenizuje stanovništvo, promoviše jedinstvo između katoličkih i muslimanskih klanova, pomogne novinarstvo i obrazovanje naroda, izdavaštvo nacionalističkih publikacija, stvaranje jednog unificiranog književnog jezika, i tako dalje.

teodora-toleva-1426669878-626755.jpg
Teodora Toleva u Bečkom arhivu pronašla dokaze za svoju tvrdnju



Motivi Austrougarske imperije su vrlo jasni: da kratkoročno ublaži pritisak Srbije i Crne Gore, a dugoročno Rusije.

Doktorat Toleve objavljen je na španskom jeziku po nazivom "La influencia del Imperio Austro-Hungaro en la construccion nacional albanesa (1896-1908)" i ona u faktografski bogatom naučnom delu podeljenom u deset poglavlja objašnjava svoje viđenje nastanka i razvoja albanske nacije na prelasku iz 19. u 20. vek.

Bugarska izdavačka kuća Siela posthumno je objavila njen rad i na bugarskom jeziku, a u decembru 2013. objavljen je i nemački prevod ovog rada pod nazivom "Der Einfluss Osterreich-Ungarns auf die Bildung der albanischen Nation 1896-1908".

Treba reći da je svoje ime u bugarskoj istoriografiji Teodora Toleva izgradila time što je bila vredan istraživač, profesionalno visokih standarda, vanserijski poliglota (govorila je španski, portugalski, francuski, italijanski, ruski, engleski, nemački).

Osim toga, skrenula je pažnju još 2006. kapitalnim radom "Spoljna politika Tjule Andrašija i makedonsko pitanje", a uskoro se očekuje posthumno objavljivanje njene treće knjige "Genocid i sudbina Jermena 1905".

Osnovna teza Toleve je da je Beč učinio sve da ujedini različita i zavađena albanska plemena i klanove, koja u drugoj polovini 19. veka, po Tolevoj, nisu imala razvijenu nacionalnu svest, već su bila rascepkana, te da je bečka diplomatija aktivno pomagala stvaranje unificiranog književnog albanskog jezika, izdavaštvo albanskih nacionalističkih publikacija i razvoj novinarstva i obrazovanja.

teodora-toleva-1426669878-626754.jpg

Motivi Austrougarske za to su sprečavanje širenja uticaja konkurentske Srbije i Italije, a indirektno, preko sprečavanja Srba, to je bilo i sprečavanje širenja Rusa ka Mediteranu.

Toleva 1999. godine prvi put ulazi u Bečki imperijalni arhiv kako bi prikupila podatke iz arhivske dokumentacije o makedonskom pitanju. Tragajući za dokumentima o tome, jednoga dana sasvim slučajno u jednoj od fioka arhiva otkriva nikad objavljeni memorandum o četiri tajne konferencije održane na Bečkom dvoru 1896. godine, a povodom planiranja za stvaranje tada nepostojeće albanske nacije.

Inače, ti sastanci se pominju i u dokumentu "Die Albanienpolitik Osterreich-Ungarns un italiens 1877-1908 de Hans Dieter Schanderl" iz 1971, što navodi i Toleva u fusnoti na 28. strani bugarskog izdanja.

Polazna tačka njenog istraživanja je 1896. kada se Beč odlučuje za aktivnije delovanje na prostoru južnog Jadrana, a završna tačka 1908, kada Mladoturski pokret preuzima vlast, čime se menja dotadašnji kontekst za delovanje Austrougarske prema otomanskom nasleđu.

Prvo poglavlje pod nazivom "Organizacija spoljne politike" odnosi se na objašnjenje spoljnje politike Austrougarske. Toleva objašnjava: "Svrha ovog poglavlja je da pokaže tu tradiciju u spoljnjoj politici Imperije, i njene organizacije rada tajne konferencije u smislu realnog upravljanja".

Ona objašnjava strukturu, funkcije i prerogative ministra spoljnjih poslova. Prema austrijskim istraživačima, Ministarstvo za spoljnje poslove do sada nikad nije izučavano. Toleva navodi dva razloga. Prvi je da Ministarstvo počinje da predstavlja istraživački interes sasvim odskora u potrazi odgovornosti za ultimatum koji vodi do izbijanja Prvog svetskog rata, a kada su shvaćeni fakti da je Ministarstvo radilo u korist sopstvenih ciljeva i po svojim sopstvenim mehanizmima. A drugi je specifičnost samog Ministarstva.

teodora-toleva-tajni-protokol-1426670105-626757.jpg
Tajni protokol sa sastanka na austrougarskom dvoru novembra 1896.


"Prema Helmutu Rimpleru, još ne postoji nijedna studija koja otkriva suštinu Ministarstva spoljnjih poslova kao institucije, odnosno koja je direktna veza između njegove organizacije i njegovih aktivnosti", naglašava Toleva.

Drugo poglavlje je posebno značajno, a zove se "Plan o Albaniji ili bečka racionalnost ili iracionalnost", u kome Toleva eksplicitno piše da je suzbijanje uticaja Srbije jedan od racionalnih elemenata Memoranduma kojim su obuhvaćene četiri tajne konferencije, ali da je bilo iracionalno upustiti se u projekat izgradnje nacije, jer je to težak zadatak, u suprotnosti sa vojnim načinom mišljenja.

Treće poglavlje "Prihvatanje plana - diplomatski rizici i dugoročna predviđanja" govori o neslaganju s planom predstavnika austrijskog generalštaba ili pojedinih diplomata, kojima je jasno da takav plan krši i određene međunarodne norme. Međutim, plan je prihvaćen i pored glasova protiv.

Četvrto poglavlje pod nazivom "Inicijative Beča pred Osmanskom imperijom ili brige jednog naroda između dve imperije" govori se o konkretnom zauzimanju austrougarskih konzula za zavađena albanska plemena pred turskim vlastima, jer ni Porta nije imala visoko mišljenje o razbojništvima i klanovima podno Prokletija.

Peto poglavlje "Putovanja austrougarskih konzula kroz albanomuslimansko društvo ili početak jedne romantične konspiracije", govori o uspostavljanju veza austrougarskih konzula sa vođama albanskih muslimanskih plemena.

U šestom poglavlju Toleva govori o "zaštiti veroispovedanja". Razrađuje se takozvani Kulturprotectorat.

U sedmom poglavlju tema je albanski jezik, koji se do tada pisao na dvadesetak različitih načina (grčkim, latinskim i arapskim slovima), ali se od 1908. standardizuje, u čemu glavnu ulogu ima generalni konzul Austrougarske.

Osmo poglavlje bavi se školstvom, a deveto je naslovljeno"Štampa ili kako Beč počinje da piše na albanskom". Toleva naglašava da se štampaju različiti materijali neobično visokog nivoa izrade s ciljem da razviju nacionalna osećanja kod Albanaca u skladu sa zaključcima Memoranduma tajnih konferencija iz 1896. Uglavnom je reč o kalendarima, gramatikama, istorijskim knjigama. Vrše se mnogobrojne obrazovne inicijative.
 
U desetom poglavlju, Toleva rasvetljava ulogu rimokatoličkog monsinjora Prima Dođija, koji je imao plan stvaranja severnoalbanske kneževine, gde bi glavnu ulogu imalo pleme Mirdita. Takođe, Toleva je priložila i čitav niz dosad neobjavljenih dokumenata, koji potkrepljuju njenu tezu da je albanska nacionalna renesansa zapravo krenula iz geopolitičkih motiva "Ka und Ka monarhije".


Ona navodi postojanje albanskih komiteta i u Bukureštu i u Sofiji, a posebno se osvrće na stvaranje albanskih škola u Italiji i italijanskih u Albaniji. Interesantno je i spominjanje Rumuna Alberta Đike, koji sebe smatra potomkom Skenderbega, koji aktivno lobira za albansku stvar.

U zaključku knjige Toleva navodi i druge geopolitičke okolnosti. Na primer, kaže da Nemačka ne uzima učešće u ovim austrijskim akcijama, ali je naklonjena Albancima (iz svojih geopolitičkih razloga), dok red Bektašija podržava Mladotursku revoluciju.

Englezi čuvaju neutralnost, ali gledaju i blagonaklono na razvoj albanskog nacionalizma. Sve to, kao i jačanje suseda, uticalo je na konkretne akcije i obim pomoći Austrougara albanskim plemenima. Mentalitet samih plemena nije išao na ruku austrougarskim planovima, ali je za realizaciju ovih planova ključna bila izolacija Rusije u tom periodu.

Toleva zaključuje: "Posle detaljnog pročavanja arhiva možemo tvrditi da na početku 20. veka albansko stanovništvo još ne predstavlja oformljenu naciju. Etničke grupe u Albaniji žive izolovano, nemaju veza među sobom, osim kad ratuju. Mogućnosti za njihovo zbližavanje su praktično ništavne, a ubistva uobičajena, čak i za ljude iz istog klana. U zemlji postoje dva osnovna dijalekta, ali oni su toliko različiti, da se ljudi skoro ne razumeju. Ne postoji jedinstveni književni jezik, već više od dvadeset različitih načina pisanja na lokalnim dijalektima.

Koeficijent pismenosti ne prelazi čak ni 2%. Stanovništvo pripada trima veroispovedanjima - muslimani, pravoslavni i katolici. Albanci nemaju nacionalno saznanje, nemaju opšte interese, ne iskazuju solidarnost i ne razvijaju se u pravcu buđenja nacionalnih osećanja. Prema tome, početkom XX veka ne postoji albanska nacija".

Toleva smatra da njen materijal dokazuje da je Austrougarska najzaslužnija za stvaranje albanske nacije, a 1908. je ključna godina, posle koje za formiranje albanske nacije nastaju bolja vremena.

(Geopolitika)
 
Pad teorije o odsustvu zajedničkog pomorskog pojmovnika kao dokazu da Sloveni uopšte nisu dospevali do mora u pradomovini

Moram da kažem, da je ideja o nužnosti zajedničke pomorske terminologije Slovena kao uslovu za shvatanje da su Sloveni u davnini živeli na moru potpuno idiotska.

1. Različit je morski svet na Baltiku i Jadranu ili Crnom Moru.

2. Takva pretpostavka značila bi da su se Sloveni morali širiti sa nekog mora tj. primorja.

3. Takva pretpostavka značila bi da su se Sloveni putem od 3000 kilometara morali nositi svoje pomorske nazive.

Međutim, iako su mogli biti prisutni na morima, Sloveni su se širili na sever iz kontinentalnog dela i kad su konačno stigli do severnih mora stvorili su nove, drugačije nazive za pomorska bića, forme i fenomene.

Ta seoba je najverovatnije išla kao rastezanje opruge, pri čemu su severni delovi, oni kontinentalni, stizali do Baltika.

1. Različit je morski svet na Baltiku i Jadranu ili Crnom Moru.
a. Ko ima opštu kulturu obavešten je da je voda Blatnog mora, Blatika - bočata.
b. Ko ima opštu kulturu obavešten je da bočata ili brakična voda ima nizak udeo soli u odnosu na slana mora.
c. Ko ima opštu kulturu zna da je Jadransko more slano more.
d. Ko ima opštu kulturu zna da u bočatu vodu preferiraju jedni, a slanu vodu drugi morski organizmi.
e. Ko ima opštu kulturu zna da je Baltičko more plitko, blatnjavo i hladno.
f. Ko ima opštu kulturu zna da je Jadransko more duboko, bistro i toplo.
g. Ko ima opštu kulturu zna da je morski raljef Baltika i Jadrana različit.
h. Ko ima opštu kulturu zna da sve fizičke karakteristike ovih mora uslovljavaju živi (životinski i biljni) svet na tim morima.
i. Ko ima sposobnost apstraktnog mišljenja u sintezi uviđa da prethodne činjenice uslovljavaju različitu slovensku terminologiju na različitim morima po pitanju živog sveta i reljefa.


2. Takva pretpostavka značila bi da su se Sloveni morali širiti sa nekog mora tj. primorja.
... Jer ako su se širili prema drugim morima iz kontinentalnog dela prvobitne narodne mase, što je sasvim moguće, onda nisu mogli sa sobom poneti pomorsku terminologiju, jer onaj Sloven u Sremu nema pojma ni šta je hobotnica, ni šta je pliskavica (dok ih ne vidi na televiziji).

Model slikovito možemo prikazati rastezanjem opruge čiji učvršćeni kraj predstavlja prvobitnu narodnu masu na moru, a putujući kraj masu koja se seli prema drugom moru.


Prema tome, kvazi-teorija o odsustvu zajedničkog pomorskog pojmovnika kao dokazu da Sloveni uopšte nisu dospevali do mora u pradomovini ne drži vodu, tj. pada.

3. Takva pretpostavka značila bi da su se Sloveni putem od 3000 kilometara morali nositi svoje pomorske nazive.
Osim (1) različitih osobina biljnog i životinjskog sveta Jadrana i Baltika, osim (2) mogućnosti da se ka Baltiku širio kontinentalni deo drevnih Južnih Slovena koji nisu imali dodir sa Jadranom pa tako ni sa pomorskom terminologijom, postoji i treća (3) mogućnost, da je seoba naroda mogla poći i sa Jaranskog mora, ali trajati putem od 3000 kilometara ka Baltiku kroz više generacija, što je takođe veoma moguć i spontan scenario, pri čemu je narod sa Jadrana vremenom, pri životu na kontinentu, zaboravio stari maritimni pojmovnik i pri kontaktnu sa severnim morem razvio novi pojmovnik, a to je situacija koja rezultira slično situacijom opisanom pod (2).

Dakle, ova teorija pretpostavlja jednu prilično fantastičnu hipotetsku situaciju:

i. da je slovenska pradomovina bila toliko mala da je cela bila smeštena u priobalju nekog mora i
ii. da je seoba na potezu od 3000 kilometara bila masovna, ciljana (bez rasipanja naroda) i brza, u vremenskom okviru jedne generacije koja bi bila u stanju da prepozna forme i fenomene iz pradomovine i nazove ih zapamćenim starim nazivom.

Za razliku od nje, ja pretpostavljam višestruke realistične situacije u kojima se narod spontano i postepeno, kroz više generacija širi prema severu.
 
Poslednja izmena:
Ne bi me čudilo de je Sonja Biserko lično osmislila novi sistem bodovanja u društveno-humanističkim naukama, gde bod naučnog radnika raste ako je citiran u međunarodnim časopisima (!). Tako da, ako ima neko neku neortodoksnu misao, neka je slobodno zadrži za sebe, ili još boje, nabije gde sunce ne sija, jer mu plata sigurno neće na taj način porasti.

S tim u vezi, ono što jeste izvesno, Sorošev demon Sonja Biserko lično je sastavila listu za odstrel srpskih akademaca-intelektualaca, toliko znamo:

Prikaz knjige: Helsinškog odbora za ljudska prava, Samoizolacija: realnost ili cilj, Beograd, 2008.

spacer.gif




Slobodan Antonić

Čišćenje univerziteta?

samoiyolacijaa1.jpg
Helsinški odbor za ljudska prava Sonje Biserko objavio spisak 57 «nacionalističkih» profesora i naučnih saradnika sa Beogradskog univerziteta koji moraju biti pozvani na «odgovornost za svoje delovanje» (str. 103), a njihovi radovi «cenzurisani» (str. 75).


Knjiga «Samoizolacija: realnost ili cilj» (Beograd, 2008) predstavlja godišnji izveštaj Helsinškog odbora za ljudska prava, na 526 strana, o stanju ljudskih prava u Srbiji 2007. godine. U izveštaju se, odmah na početku, kaže da je «srpski nacionalizam devastirao društveno tkivo nacije i gotovo uništio potencijal zemlje za demokratsku tranziciju» (str. 9). Integrisanje Srbije u EU i NATO dovedeno je u pitanje. Srbi se, i posle «Bljeska, «Oluje», «Milosrednog anđela», nezavisnosti Crne Gore i Kosova, još uvek «ne predaju». Citira se Voilfgang Živelbuš koji kaže da «dok god gubitnička nacija ima komandu nad svojim nacionalnim identitetom, ona će tvrdoglavo odbijati da se povinuje zahtevima pobednika za moralnom i duhovnom predajom» (29). Problem je, dakle, u srpskom nacionalnom identitetu, a o njemu se stara uglavnom inteligencija. «Najveći deo kulturne i intelektualne elite», kaže se u ovom izveštaju, «ima dominantnu ulogu u mobilisanju srpskog nacionalizma (29). Zato je promena srpskog nacionalnog identiteta moguća jedino uklanjanjem srpske kulturne i nacionalne elite.

Naročito treba povesti računa o «nacionalistima» sa univerziteta, naglašava ovaj izveštaj. «Zabrinjavajući trend rasta nacionalističkih i radikalskih ideja među mladima», pišu anonimni tvorci ove svojevrsne Bijele knjige srpskoga nacionalizma, «prvenstveno se može pripisati višegodišnjoj pogubnoj kadrovskoj politici u obrazovnim ustanovama» (92). Najpre, «jedna od najopasnijih posledica delovanja akademske elite je ogroman medijski prostor koji im je na raspolaganju» (74). «Međutim, osim medijske promocije», piše dalje, «propaganda može da se sporovdi i na predavanjima pomenutih profesora ili putem ispitne literature ili samim prepuštanjem fakultetskog prostora na raspolaganje ultradesničarskim organizacijama» (74). «Nije teško zamisliti kako izgledaju predavanja i vežbe koje drže ovi profesori, kao ni obavezno znanje koje studenti moraju da pokažu da bi kod njih položili ispit. (...)Mnogo opasniji i ozbiljniji problem predstavljaju njihovi udžbenici, kao i ostala literatura na koju upućuju studente» (103). «Na taj način», zabrinuto se konstatuje u ovoj knjizi, «ekspanzija nacionalizma dobija povlašćen položaj ako studentsku populaciju posmatramo kao jedne od bitnih aktera budućeg političkog života u državi. Time se blokira prodor drugačijih ideja meću mladim ljudima i ostalom publikom» (74).

Rešenje je jednostavno: odstraniti iz javnosti «nacionalističke» profesore, kontrolisati šta pričaju na predavanjima i vežbama, proveriti sve univerzitetske udžbenike, a one nepodobne cenzurisati i zameniti ih udžbenicima iz Hrvatske ili sa Kosova: «Preporučuje se(...) cenzura udžbenika koji se pokažu neadekvatnim u smislu pisanja istorije iz vizure opravdanja srpskih zločina, ali ne na način njihovog odstranjivanja, već njihovom kritikom. Ispitna literatura na taj način mora uključiti i radove autora iz regiona« (75).

Spisak «problematičnih» profesora, napravljen u ovom izveštaju, predvode predavači sa Pravnog fakulteta. Taj fakultet je, prema Helsinškom odboru, «najznačajnije akademsko uporište srpskog nacionalističkog projekta» (66). Srpski nacionalisti i članovi «anti-Haškog lobija» poimenice su: dr Ljubiša Lazarević, dr Dragutin Šoškić, dr Miodrag Orlić, dr Budimir Košutić, dr Slobodan Marković, dr Slobodan Panov, Balša Kašćelan, dr Ratko Marković, dr Mirjana Stefanovski, dr Zagorka Jekić, dr Đorđe Lazin, dr Branko Rakić, dr Stevan Đorđević, dr Jugoslav Stanković, dr Saša Bovan, dr Milena Polojac, dr Miroslav Milošević, mr Goran Ilić, dr Žika Bujuklić, Dejan Đurđević, Bojan Milisavljević, dr Vladimir Stojiljković, dr Oliver Antić, dr Obrad Stanojević, dr Gordana Pavićević-Vukašinović, dr Zlatija Đukić-Veljović, Vladan Petrov, Aleksandar Gajić, dr Vera Čučković, mr Miodrag Jovanović, dr Olivera Vučić, dr Mirko Vasiljević, dr Borivoje Šunderić, dr Ranko Keča, dr Vlajko Brajić, mr Marko Đurđević, dr Đorđe Ignjatović, mr Zoran Mirković, dr Vladan Jončić, dr Nebojša Jovanvić, dr Milan Škulić, mr Nataša Delić, Nenad tešić, dr Vladimir Milić, dr Aleksandar Jakšić, dr Miodrag Simić, dr Zoran Stanojević i dr Kosta Čavoški, (neki sa ovog spiska su već odavno mrtvi, ili u penziji, ali svejedno, očigledno da zbog nečega i dalje smetaju).

Sa Filozofskog fakulteta na spisku nepodobnih profesora našli su se dr Slobodan Antonić i mr Đorđe Vukadinović, sa Fakulteta političkih nauka dr Mirjana Vasović, dr Slobodan Samardžić, i dr Radmila Nakarada, a sa Instituta za evropske studije dr Miša Đurković. Na spiku su i penzionisani profesori, koji su još uvek aktivni u javnosti, kao što su dr Svetozar Stojanović, dr Vladeta Jerotić, dr Vasilije Krestić. U popisu nacionalističkih intelektualaca stoje i imena književnika kao što su Momo Kapor, Dobrica Đosić, Brana Crnčević, Rajko Petrov Nogo, Slobodan Rakitić, zatim slikari Miloš Šobajić i Ljuba Popović, pa režiser Emil Kusturica, sportista Dušan Savić, kao i novinari Slobodan Reljić (NIN), Zoran Đirjaković (NIN), Bogdan Tirnanić (NIN), Ljiljana Smajlović («Politika») Svetlana Vasović Mekina («Politika») itd.

U knjizi se (str. 78-81) sa nostalgijom podseća na čistku Pravnog fakulteta od «srpskih nacionalista», nakon 1972. godine. Tada je, da podsetimo, u zatvor oteran dr Mihailo Đurić, a iz nastave su udaljeni dr Kosta Čavoški, dr Andrija Gams, dr Stevan Vračar, dr Vojislav Koštunica, dr Aleksandar Stojanović, dr Stevan Đorđević i dr Danilo Basta . Kao prvo ime «zdravih snaga» sa Pravnog fakuletta, koje su se te 1972. obračunale sa srpskim nacionalizmom, navodi se dr Vojin Dimitrijević (81). Nažalost, misle autori ovog izveštaja, ta čistka nije bila dovoljno radikalna, jer se «srpski nacionalizam» obnovio u još većem stepenu. Iako ova nova grupa «srpskih nacionalista» obuhvata gotovo polovinu nastavnika na fakultetu, od kojih su neki čak u ličnom ili stručnom sukobu, za autore ovog izveštaja «nema dileme da su članovi grupe ideološki istomišljenici» (87). Zato valjda, bez obzira na sve nijanse, članove grupe treba tretirati jednako i izložiti ih jednakom postupku «lustracije».

Inače, ovo zahtevano obezglavljenje srpske nacionalne elite napisano je veoma neobičnim jezikom. Tu nalazimo reči kao što su «jugoslavenski» (10), «Europa» (11), «promicanje» (u smislu propagiranja; 18), «razina» (79) «uboistvo» (baš tako napisano, čistim «korienskim» pravopisom; 100), itd. Kao da je lektor propustio da ispravi baš sve reči iz originalnog rukopisa koji je nastao ko zna gde. Zanimljivo je, takođe, da izveštaj sadrži i pravi panegirik Hrvatskoj i njenoj politici. Tako se kaže da «u odnosima na relaciji Beograd-Zagreb hrvatska strana pokazuje veću toleranciju i strpljenje» (479). To je zato što, dok u Srbiji nema čak ni osnovnih pretpostavki za «demokratsku tranziciju» (17), Hrvatska je već ušla u red «konsolidovanih evropskih demokratija» (480). «Evropsko opredeljenje Hrvatske (za razliku od Srbije, gde su svaki novi izbori i dalje presudni za eventualni evropski put zemlje), više ne dovodi u pitanje izbor bilo SDP ili HDZ kao vodeće stranke u vladi» (482).
 
Pored ostvarenja pune demokratije, Hrvatska je «tokom 2007. zabeležila još dva velika uspeha», kaže se u ovom izveštaju o stanju u Srbiji. «Prvi je izbor Hrvatske u Savet bezbednosti, a drugi je otvoreni poziv da u 2008. pristupi punopravnom članstvu u NATO» (482). Takođe, «na osnovu svih do sada objavljenih analiza EU, Hrvatska je postigla najveći uspeh u procesu pridruženja u odnosu na sve zemlje bivše SFRJ, izuzev Slovenije (484). Stoga, sve optužbe iz Srbije da Hrvatska sistematski onemogućava povratak srpskih izbeglica u Krajinu, jeste samo nacionalističko klevetanje jedne razvijene evropske države. «Kada je reč o izbeglicama, Srbija je od samog početka opstruirala povratak (u Hrvatsku – A. S) i ta tema je isključivo u funkciji ucene Hrvatske» (485). Dakle, za to što se Srbi ne vraćaju u Krajinu odgovorna je Srbija koja na taj način «ucenjuje Hrvatsku» (?!).

Kada je reč o suđenjima za ratne zločine, hrvatsko pravosuđe to odlično radi, dok, naprotiv, srpsko sudstvo opstruira i zataškava zločine. «Nacionalna suđenja su jako važna i nesumnjivo je na tom planu učinjen napredak, ali su i ona još uvek u senci relativizacije vlastite odgovornosti. To se odnosi prvenstveno na suđenja koja se odvijaju u Srbiji i na opstrukcije sa kojima se ona suočavaju» (486).

Srpski intelektualci, kaže se na istom mestu, zloupotrebljavaju neke pojave u Hrvatskoj kako bi doveli u pitanje demokratsku i europsku hrvatsku državu. Tako su, recimo, srpski profesori, akademici oko SANU i velikodostojnici SPC zloupotrebili «koncert pevača Marka Petrovića Tompsona» (493). Taj koncert je, inače, održan 17. juna 2007, a direktno ga je prenosila državna HTV. Umesto da srpski inetelektualci pokažu razumevanje za ovakvu vrstu «zabave» svojih demokratskijih i europskijih suseda, «ovakvi i slični događaji se u srbijanskim medijima koriste kao dokaz da je Hrvatska, pre svega, ustaška i kao takva neprihvatljiva za Srbe. Taj odnos prema Hrvatskoj neguje jedan deo intelektualne elite koja je učestvovala u definisanju srpskog nacionalnog programa i pripremama rata (deo Akademije i SPC, te onaj deo elite koji i dalje profiliše Hrvatsku kao ustašku i genocidnu tvorevinu)» (493). Zato se i u ovoj tački pokazuje da Srbija ne može da ostvari istinski napredak u EU i NATO integracijama sve dok se njena nacionalna inteleginecija ne podvrgne iscrpnoj čistki.

Ovakva prilično primitivna i providna hrvatska propaganda garnirana je i sa svim mogućim zamislivim i nezamislivim antisrpskim optužbama. Tako se, recimo, kao «stožer srpskih nacionalističkih snaga u Crnoj Gori» (524) navodi Srpska pravoslavna crkva. Za nju se doslovce kaže da je u Crnoj Gori «zaposela mnogobrojne manastire proglašavajući ih svojom svojinom» (524). SPC je toliko drska da, o užasa, «ima neprijateljski stav prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkkvi kojoj ne dozvoljava da vrši svoje obrede u pravoslavnim hramovima koji su bili u njenom posedu do Podgoričke skupštine 1918» (524). Za sve je kriva, naravno, srpska intelektualna elita. Ona širi požar srpskog nacionalizma na okolne mirne, demokratske, europske i multukulturne zemlje, koje predvode njihove napredne, europske, demokratske i multikulturne elite. «Težnje srpske elite da zadrži Crnu Goru u svojoj orbiti su nerealne, posebno imajući u vidu tempo i kvalitet političkih procesa Crne Gore, koja je okrenuta emancipovanom multietničkom crnogorskom društvu. Crna Gora je postala važan faktor u regionu zahvaljujući svojoj evropskoj, modernoj i demokratski profilisanoj eliti» (526).


Mediji u Srbiji su i inače puni autošovinističke propagande «Druge Srbije». Ali ova knjiga-izveštaj je osobena po više stvari. Prvo, ona je obuhvatila sve negativne stereotipe o Srbima, sve najgore antisrpske optužbe i sve maksimalističke antisrpske zahteve. Povrh svega, ona je napisana i nekakvim novim, poluhrvatskim jezikom (koji valjda treba da postane novi književni standard «denacifikovane» Srbije). Knjiga sadrži i dva antisrpska «novuma», koja do sada nismo imali prilike da susretnemo u «drugosrbijanskoj» propagandi. Prvi je direktan zahtev da se promeni srpski nacionalni identitet tako što će se izvršiti čistka Univerziteta, medija i kulture od «nepodobne» inteligencije. Zahtev za cenzurom univerzitetskih predavanja i univerzitetskih udžbenika zlokobna je najava pravog totalitarizma. Takvu vrstu nasrtaja na elementarne akademske slobode može izvesti samo okupaciona sila ili marionetski režim. Izgleda da neko u «Drugoj Srbiji» misli da je bar jedan od ovih uslova na najboljem putu da bude ispunjen.

Novost je i naslovna strana knjige. Na njoj je po prvi put u srpskoj javnosti Srbija prikazana u granicama bez Kosova. Štaviše, Srbija je, na toj slici, ledena santa koja, usamljena, pluta u moru, topi se i raspada. Komad koji predstavlja Kosovo već je odvaljen. Koji komad je, po planovima Helsinškog odbora i njegovih pokrovitelja, sledeći na redu? Vojvodina? «Sandžak»? «Preševska dolina»? «Vlaška Krajina»? I koliko će još trebati vremena da se ta usamljena ploča svede na meru koja bi zadovoljila Sonju Biserko i njene europske prijatelje?

Fusnote:
1. «Brisanje nepodobnih» , Pečat , 12. septembar 2008, br. 29, str. 52-54.


http://starisajt.nspm.rs/Prikazi/200...oizolacija.htm
 

Back
Top