how to print screen on pc
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
SVITASTA PAMET
Njih dvojica se čuvaju. Dok zet u kupatilu vadi veš iz veš mašine, Svičevom glavom juri ko zna šta. Takva jurnjava je u glavama svih Svitaca ovog sveta. JOš ako su stari nešto preko dve godine i hiper aktivni, pričaju kao navijeni, misle kao navijeni, u njihovim glavama je večita reli trka. To je tako normalno. Uzima kutiju sa sušenim začinom povrća, otvara je i prosipa po radnom stolu u kuhinji jer jako interesantno izgleda to prosipanje. Fascinantan je izlazak sadržine iz kutija, činija, čaša. On to voli. Naravno, sve su to faze, potpuno prirodne i potrebne. Neposlušna zrnca se razmileše svuda naokolo, po stolici, podu, stolu.
Fascininiranosti dođe kraj, tj. kutija osta bez začina.
„Ta to adis Seane? Opet pavis gupos. Samo pavis guposi dete. Ta si to sad uadio Seane? „ (Šta to radiš Stefane, Opet praviš glupost. Samo praviš gluposti dete. Šta si to sad uradio Stefane?)
Povišenim, ljutim tonom govori Svitac. Lice mu je ljutito, gestakulacija oštra, način govora i intonacija ista kao kod njegovog oca kad ga grdi. Govoreći sve to žustro ulazi u kupatilo.
Otac, naravno, misli da mu se sin igra. Dete je, mašta mu radi, izmišlja, imitira sve redom od vaspitačica do nane i deke, ponavlja sve što čuje i to onako kako taj neko izgovara.
„Tata, dođi vidis“ zove ga sin i pođe prema kuhinji. Otac ga sledi.
„Vidis“ pokazuje rukom na rasut začin. „Gupos. To sam ja uadio. Nisam bio dobal“ (vidiš. Glupost. To sam ja uradio. Nisam bio dobar). Gleda oca pravo u oči sa onim nevinim izrazom lica. Opasnik mali.
I šta da kažeš na sve to? Prvo je svesno napravio glupost, sam sebe izgrdio kao što to tata radi, a onda ocu sve to pokazao i priznao. Zet se smejao, slikao „gupos“ i poslao mami. U razgovoru joj je objasnio novootkriveni talenat njihovog sina, pa onda otišao da sve to počisti. Svitac mu je pomagao hahahaha
Ljubi nanče pametnu glavicu svog Svica, a za reli trke u glavi....ćeraćemo se sinko, nemaš ti badava sve te brzine u genima
PS Laka vam noć blogeri.....toliko sam umorna od brzina u mom životu ( a i sezona mi je, završni računi), u svim našim životima, ali želim da zapisujući u knjigicu odmorim ...prija mi