“TVIRALICA”
Javlja…
…ne bas neke novosti
Željan da razbijem, neku licnu melanholiju, ili baš I depresiju, gipsom vezan za maleni prostor, uzeh jutros neki stari rokovnik, sa raznim brojevima telefona pa I ponekim receptom na brzinu napisanim I crtežom čiča gliše onako na marginama.
Ovako neki tekst, a nijesam imao namjeru da sa njime pošaljem bilo kakvu pametnu poruku ispričam svoje a možda I nečije drugačije dogodovštine. Na brzinu pišem heimijskom olovkom jer se sa tastaturom nikad nijesam pomirio (a izgleda I neću) samo da nahvatam nekog da mi to upristoji I precuka.
Naime (kako ovakvi biseri obično počinju) Tviralica je bio klinac, baš kao I svaki drugi, mliječni zubi počeli da se mijenjaju, on je imao problema sa tepanjem I šuškanjem kroz zube bez jedne jedinice, trojke I ponekog drugog zuba. Rastao sam (bolje reći dječačke dane provodio) na bulevaru sa loptom, praćkom I još ponekim sportskim rekvizitom. U čoporu djece znali smo da opkolimo automobil I da sa oba dlana zaklanjamo svijetlo da bi vidjeli koliko brzo moze da ide, divili se kazaljkama, brojčanicima I svi zamišljali sebe za volanima tih moćnih sprava. Penjali smo se po drveću do samih vrhova a radnike zelenila sa mržnjom gledali jer su nam odrezivali bas one grane koje su nam takvu razonodu činile mogucom.
Polako ali neumitno, taj zivot je ustupao mjesto torbama sa knjigama, sveskama, šestarima, lenjirima I obavezama, tako da je naše malo carstvo bilo izloženo opakom neprijatelju – odrastanju. Odrastanje je prelazilo obične granice neprijateljstva, prvo odvodilo nam je najbolje drugare, tamo nedje ispiralo im mozak, sigurno ih ucilo nekim nepotrebnim znanjima itd. Kad je jedan Saša (inače mnogo dobar drug) pošao u prvi, svi smo plakali pa I on (sad od 40 I kusur vidim da smo imali I zasto, za njim smo svi mi padali u ropstvo doživotno, preprodavali nas na razne načine nekim školama, ustanovama I koje čemu…
Uveče posle svega sakupljali smo se po ulazima, I kunem vam se, svaki opis učiteljice, bio je filmski plakat Cruele de Ville I sto jednog dalmatinca (dalmatinci smo naravno bili mi mali sužnji). Dok je ritual davanja bombona I čokoladica nas neobično potsjetio na Ivicu I Maricu. Mnogo puta sam se vjerujte u znoju probudio, zamišljajući učiteljicu kako sa bombonama želi da nas namami tamo u neki daleki, nepoznat svemir.
Prošlo je I to, nekako su godine traljavo hvatale korak jedna za drugom, ali smo mi po očima I nedostatku sjaja u njima znali da neki nas drugar prolazi kroz neke teške periode. Stasavali smo, prihvatili sve ovo I ono, sad kad pogledam nazad vidim koliko nam je bespotrebnih gluposti nametnuto od tad do danas, ti utisci postaju jači, (sa mirisima) oštri, prodorni. Nekoliko dana prije gledajući sa terase majku kako skube I vuče svog sinčica put vrtića, oni te vole, (jes bas ‘oce), (bice ti tamo ljepše) baš I nijesam siguran…
Odrasli kad vec sami u vremenu izgube sve moguce orjentire, snove I želje, I dalje ne - znam zašto – od djece traže da ispunjavaju I izvršavaju njihove greške. I tek tada bića bez snova I želja prihvataju kao ravnopravne. Zombiji su medju nama, samo ne oni holivudski, drugačiji… A lijek postoji. Tamo negdje u mladosti, on je u onoj barbi lutkici bez ruke, starom crvenom triciklu bez točkova, izbušenoj lopti u ostavi samo da svako nadje svoj. Tviralica je za danas našao makar dio toga sna.A vi , vi tražite tamo negdje za svakoga ima, i leka i sna...............
Javlja…
…ne bas neke novosti
Željan da razbijem, neku licnu melanholiju, ili baš I depresiju, gipsom vezan za maleni prostor, uzeh jutros neki stari rokovnik, sa raznim brojevima telefona pa I ponekim receptom na brzinu napisanim I crtežom čiča gliše onako na marginama.
Ovako neki tekst, a nijesam imao namjeru da sa njime pošaljem bilo kakvu pametnu poruku ispričam svoje a možda I nečije drugačije dogodovštine. Na brzinu pišem heimijskom olovkom jer se sa tastaturom nikad nijesam pomirio (a izgleda I neću) samo da nahvatam nekog da mi to upristoji I precuka.
Naime (kako ovakvi biseri obično počinju) Tviralica je bio klinac, baš kao I svaki drugi, mliječni zubi počeli da se mijenjaju, on je imao problema sa tepanjem I šuškanjem kroz zube bez jedne jedinice, trojke I ponekog drugog zuba. Rastao sam (bolje reći dječačke dane provodio) na bulevaru sa loptom, praćkom I još ponekim sportskim rekvizitom. U čoporu djece znali smo da opkolimo automobil I da sa oba dlana zaklanjamo svijetlo da bi vidjeli koliko brzo moze da ide, divili se kazaljkama, brojčanicima I svi zamišljali sebe za volanima tih moćnih sprava. Penjali smo se po drveću do samih vrhova a radnike zelenila sa mržnjom gledali jer su nam odrezivali bas one grane koje su nam takvu razonodu činile mogucom.
Polako ali neumitno, taj zivot je ustupao mjesto torbama sa knjigama, sveskama, šestarima, lenjirima I obavezama, tako da je naše malo carstvo bilo izloženo opakom neprijatelju – odrastanju. Odrastanje je prelazilo obične granice neprijateljstva, prvo odvodilo nam je najbolje drugare, tamo nedje ispiralo im mozak, sigurno ih ucilo nekim nepotrebnim znanjima itd. Kad je jedan Saša (inače mnogo dobar drug) pošao u prvi, svi smo plakali pa I on (sad od 40 I kusur vidim da smo imali I zasto, za njim smo svi mi padali u ropstvo doživotno, preprodavali nas na razne načine nekim školama, ustanovama I koje čemu…
Uveče posle svega sakupljali smo se po ulazima, I kunem vam se, svaki opis učiteljice, bio je filmski plakat Cruele de Ville I sto jednog dalmatinca (dalmatinci smo naravno bili mi mali sužnji). Dok je ritual davanja bombona I čokoladica nas neobično potsjetio na Ivicu I Maricu. Mnogo puta sam se vjerujte u znoju probudio, zamišljajući učiteljicu kako sa bombonama želi da nas namami tamo u neki daleki, nepoznat svemir.
Prošlo je I to, nekako su godine traljavo hvatale korak jedna za drugom, ali smo mi po očima I nedostatku sjaja u njima znali da neki nas drugar prolazi kroz neke teške periode. Stasavali smo, prihvatili sve ovo I ono, sad kad pogledam nazad vidim koliko nam je bespotrebnih gluposti nametnuto od tad do danas, ti utisci postaju jači, (sa mirisima) oštri, prodorni. Nekoliko dana prije gledajući sa terase majku kako skube I vuče svog sinčica put vrtića, oni te vole, (jes bas ‘oce), (bice ti tamo ljepše) baš I nijesam siguran…
Odrasli kad vec sami u vremenu izgube sve moguce orjentire, snove I želje, I dalje ne - znam zašto – od djece traže da ispunjavaju I izvršavaju njihove greške. I tek tada bića bez snova I želja prihvataju kao ravnopravne. Zombiji su medju nama, samo ne oni holivudski, drugačiji… A lijek postoji. Tamo negdje u mladosti, on je u onoj barbi lutkici bez ruke, starom crvenom triciklu bez točkova, izbušenoj lopti u ostavi samo da svako nadje svoj. Tviralica je za danas našao makar dio toga sna.A vi , vi tražite tamo negdje za svakoga ima, i leka i sna...............