- Možeš li mi pokazati boravište onog ko je sve stvorio? - upita učitelj.
Istog trena zabole me ruka između dlana i lakta. Bolelo je iznutra, bolelo je u dubini.
- Ne budi mlakonja! Dopusti bol i seti se, seti se dečače!
I pored jakog bola, nisam mogao a da se ne upitam odakle on zna šta ja osećam. "Dečače"?
Uspomene počeše da naviru: setih se malog, uvek musavog komšije Jovice, koji je svuda sa sobom vukao svoju još manju sestricu. Majka im je umrla prerano i verovatno je to bio uzrok tolike privrženosti. Mrzeli smo ga zbog toga. Bili smo klinci, mislim da još ni u školu nismo pošli.
Ošamario sam ga, sada ne znam ni zašto i još sam ga pride i pljunuo kako bih ostavio što jači utisak kod dečurlije. Njegova sestrica ga zagrli i briznu u plač. On ju je tešio, ali nije mu uspevalo. I te njene tople i krupne dečije suze prolivene za bratom su me kasnije pekle godinama. Kako sam se samo kajao!
Sad kad sam se toga prisetio, počeh i ja da plačem. Gorko i neutešno. Kako sam želeo da se oboje odnekud pojave, da zagrlim i izljubim ta dva istinska anđela božanske ljubavi, onako kako sam samo mogao tog momenta. Ko zna gde su sada i da li su mi ikad oprostili? Sigurno se i ne sećaju tog događaja. Ali, ja se sećam. Snažnije nego ikad. Bol me je razdirao toliko da sam klonuo licem u prašinu i dugo ridao..
Bol u duši i ruci su zauvek nestali u mračnim hodnicima vremena. Osetio sam najdublji mir i veliku zahvalnost učitelju, koji mi je tada, u prašini pustinje Mohavi, pokazao i svojim prisustvom pomogao da pronađem boravište neizrecivog.
Zoran
Istog trena zabole me ruka između dlana i lakta. Bolelo je iznutra, bolelo je u dubini.
- Ne budi mlakonja! Dopusti bol i seti se, seti se dečače!
I pored jakog bola, nisam mogao a da se ne upitam odakle on zna šta ja osećam. "Dečače"?
Uspomene počeše da naviru: setih se malog, uvek musavog komšije Jovice, koji je svuda sa sobom vukao svoju još manju sestricu. Majka im je umrla prerano i verovatno je to bio uzrok tolike privrženosti. Mrzeli smo ga zbog toga. Bili smo klinci, mislim da još ni u školu nismo pošli.
Ošamario sam ga, sada ne znam ni zašto i još sam ga pride i pljunuo kako bih ostavio što jači utisak kod dečurlije. Njegova sestrica ga zagrli i briznu u plač. On ju je tešio, ali nije mu uspevalo. I te njene tople i krupne dečije suze prolivene za bratom su me kasnije pekle godinama. Kako sam se samo kajao!
Sad kad sam se toga prisetio, počeh i ja da plačem. Gorko i neutešno. Kako sam želeo da se oboje odnekud pojave, da zagrlim i izljubim ta dva istinska anđela božanske ljubavi, onako kako sam samo mogao tog momenta. Ko zna gde su sada i da li su mi ikad oprostili? Sigurno se i ne sećaju tog događaja. Ali, ja se sećam. Snažnije nego ikad. Bol me je razdirao toliko da sam klonuo licem u prašinu i dugo ridao..
Bol u duši i ruci su zauvek nestali u mračnim hodnicima vremena. Osetio sam najdublji mir i veliku zahvalnost učitelju, koji mi je tada, u prašini pustinje Mohavi, pokazao i svojim prisustvom pomogao da pronađem boravište neizrecivog.
Zoran