Mala ptičica

Volim gledati valove, diviti se njihovoj snazi i moći, volim ih gledati kako se razbijaju o stijene i zatim kreću dalje na svoj vječni put. Toga sam dana sjedio na stijeni, na otoku sreće, i gledao valove dugo, dugo. Toliko je vremena prošlo da nisam primijetio kad je pao mrak. Običavam krenuti malenom stazicom koja najkraće vodi u toplinu, ali toga sam dana poželio krenuti drugim putem. Hodavši šumom, začuo sam tihi cvrkut. Tražio sam dugo dok nisam pronašao odakle dolazi taj nježni pjev. U travi ispod stabla, ležala je ranjena mala ptičica. Krila su joj bila potkresana a oko noge je imala uteg u obliku prstena. Bila je slaba, drhtala je od straha i umora. Uplašila se kada me ugledala i pokušavala pobjeći. Prilazio sam joj bliže a ona je uzmicala. Zato sam sjeo pored nje i počeo joj pričati, pustio sam je da me pripitomi. Mala je ptičica slušala što sam govorio, mogao sam osjetiti njezino malo srce. Toga sam je dana nahranio i napravio sklonište, skinuo joj okov sa nožice. Želio sam je odnijeti kod sebe ali ona je još uvijek bila uplašena. Zato sam došao sljedećeg dana, pa opet sljedećeg i tako nastavio. Mala me ptičica zavoljela, nije ju više bilo strah i postala mi je prijateljica. Napravio sam joj gnijezdo na stablu u kojem je bila sigurna i svakoga joj dana donosio hranu i vodu. Mala ptičica pričala mi je o svom životu, pričala mi je o čovjeku koji ju je zarobio. Začuo je njezin pjev, svidjele su mu se njezine boje pa ju je zatvorio u krletku, potkresao joj krila i stavio uteg oko nožice. Čovjek je htio imati malu ptičicu samo za sebe, bila je najljepši ukras u njegovoj velikoj kući, imala je najbolju hranu i najljepšu krletku ali nije bila sretna. Pjevala je dugo vremena u krletki, bila je lijepa čak i onako zarobljena ali onda se razboljela. Perje joj je postalo sivo a njezin je pjev utihnuo. Nije više imala snage, nije imala volje, postajala je sve slabija. Jednoga je dana čovjek otišao na put a sivi je mačak iz zapećka skočio na krletku i oslobodio malu ptičicu. Posjeo ju je na leđa i odnio duboko u šumu, na ono mjesto gdje sam je pronašao. Mala je ptičica vremenom ozdravjela i počela sve ljepše pjevati. Trebalo je dugo, dugo vremena da joj se krila oporave, ali jednoga je dana uspjela. Kada sam došao u šumu, nije je bilo u njezinom gnijezdu. Poradovao sam se da je odletjela u slobodu, ali ona je bila tu. Letjela je visoko iznad stabala, pružala je svoja mala krila prema toplome suncu. Mala je ptičica cvrkutala najljepši pjev što sam ga ikada čuo a njezino je perje zasjenilo ljepotu sunca. Ostala je zauvijek uz mene, njezino malo, nježno srce naučilo me ljubavi. Naša su se srca dodirivala dok smo sjedili uz more i gledali valove.
- Mala ptičice, ponekad valovi umisle da su jaki i važni. Njihova mlada, uzavrela krv umisli da su toliko jaki da mogu razbiti stijene i promijeniti svijet. Ali onda shvate da su da su samo dio mora kojemu se uvijek iznova vraćaju.


https://www.youtube.com/watch?v=heBlHQur8g0