CRVENI ŠEŠIRIĆ

(iz objavljene zbirke priča)

Nedeljno jutro proveo bih kao i obično, izležavajući se u krevetu i slušajući „Korn“ koji će me – nadao sam se – pokrenuti, da nisam čuo buku ispred susedne kuće. Da sam stavio slušalice, vrlo verovatno nikada ne bih otkrio misteriju praznine koju sam do tada osećao.
Seoska jutra su uglavnom predvidiva tokom cele godine. Juli je posebno dosadan, lepljiv mesec kada moje studije u velikom gradu čame, i kada se pauza od ispita pretvori u nezanimljivu dokolicu. Imao sam dvadeset pet godina, i već hiljadu dana bezuspešno pokušavao da položim završni ispit na fakultetu. Bila me je obuzela malodušnost, podstaknuta spoznajom da me ni diploma neće izvući iz učmale atmosfere palanke. Um mi je bio trom a telo umorno od dremanja, besciljnih šetnji trasama koje sam prepoznavao i žmureći. Sa dvadeset pet više nisam očekivao nikakva iznenađenja.

Dakle, razbuđen galamom, pohitao sam ka prozoru i odatle video auto u komšijskom dvorištu, iz kojeg su izašli nepoznati ljudi: muškarac, žena, dete. Kuća do nas pripada gimnazijskoj profesorki latinskog, sada u penziji, s kojom su moji roditelji gajili dobrosusedske odnose. Znao sam da ima sina u inostranstvu kojeg je povremeno, uz suze, spominjala. To nije neobično: u selu uvek postoji nečiji sin u tuđini koji se ne javlja mesecima ili godinama, pa iznenada iskrsne, uz svirače i trube novog polovnog mercedesa, pompezno deleći komšiluku austrijsku kafu i čokolade. U drugim okolnostima bili bi mi interesantni koliko i ostali prolaznici kroz našu vukojebinu, ali tada – u sparno jutro, kada ni “Korn” više nije predstavljao stimulans, kada je taj, i svaki sledeći dan, počinjao da liči na crnu rupu u centru prostor-vreme vrtloga, tražio sam sitnicu za koju bih se uhvatio kao moguću zanimljivost.

Objekat mog interesovanja bilo je dete: devojčica u cvetnoj haljinici, sa crvenim šeširićem ispod kojeg su vijorili čuperci kovrdžave plave kose. Ne starija od sedam-osam godina, pravo osveženje u julskom mrtvilu jalovog sela. Bio sam dirnut belinom njene gradske puti. Za razliku od seoske dece, potamnele i od nemilosrdnog sunca ogrubele kože, ličila je na oživljenu porcelansku lutku, na negovano biće koje budi asocijacije na miris talka i pomada za bebe – mirise prema kojima sam do tada bio ravnodušan. Palo mi je na pamet kako je lepo biti čedno, nevino dete, ili kako je lepo imati baš takvo dete – čistu, dragocenu gromuljicu kojoj bih mogao predstaviti svoj svet.

Neko bi pomislio da me je devojčica podsetila na dane ranog detinjstva, na omiljenu drugaricu, rođaku ili prvu simpatiju prema kojoj se oseća sentimentalnost tokom celog života. Ali nikada nisam imao drugaricu i simpatiju, a jedinu rođaku s kojom sam se igrao u tom periodu pamtim kao muškobanjastu i trapavu. Nikada, čak, nisam bio ni zaljubljen. Kad god bih ozbiljno razmišljao o sebi u budućnosti, i tamo bih sretao usamljenika kakav sam oduvek, i nijedna žena, moje nesuđeno dete, porodica, ne bi promenili činjenicu da će mi uvek nešto nedostajati kako bih bio potpun.
Mala je, naravno, bila profesorkina unuka. Otac i majka otperjali su iste večeri, i ostavili baki slatku igračku. Pomisao o devojčici u komšiluku ispunjavala me je pozitivnim mislima. Eto razloga da se otvori prozor na sobi: zbog pogleda na razigrani cvet u bašti drečavog mrtvila, zbog glasića koji je kontrapunkt režanju gitare sa mojih zvučnika, zbog radoznalog, svega žednog pogleda koji se krije pod obodom crvenog šeširića.

„Zdravo, ja sam Vuk“, rekao sam sledećeg jutra, pruživši joj ruku preko ograde. Bila je baš onakva kakvu sam je i zamišljao: zbunjena i stidljiva. Okrenula je glavu na drugu stranu, pogledom tražeći baku, verovatno očekujući dozvolu za otpozdrav.

„Kaži kako se zoveš i koliko imaš godina“, dobacila je, sa trema, profesorka. Zatim, ponosnim tonom: „Moja unučica. Ove godine kreće u školu.“

„Dobar dan. Milica. Šest i po.“

Nasmešila mi se. U gornjem nizu zuba nedostajao je jedan biserčić, što je osmehu davalo još više ljupkosti. Glas joj je milozvučno zvonio. Primetio sam, ispunjen nežnošću, da su joj nokti u sandalama obojeni u ružičasto. Prelivali su se na suncu poput sitnih sedefa. Za trenutak me je obuzela želja da obuhvatim njeno malo stopalo i pod prstima osetim glatkoću i mekoću. Nekim ljudima ime savršeno pristaje, kao da im je ono, a ne geni, odredilo karakter. Da sam joj mogao izabrati ime, sigurno bi bilo upravo Milica, reč koja zvuči kao deminutiv miline, dragost izrečena tepanjem.

Oči ogromne i plave, plave ... da plavlje ne mogu biti. U senci crvenog šeširića skoro ljubičaste. Cela pojava krhka, zastrašujuće nežna i ranjiva, ali sa aurom koja zrači odlučnošću. I da, izbliza je još više ličila na lutku, jednu od onih starinskih, kakvu moja majka čuva u vitrini: oblog lica, srcolikih usta, dugačkih trepavica koje prave senku na blago zarumenjenim obrazima, u lepršavom oblaku od haljine i sa veselo naherenim šeširićem na glavi. Refleksija u lutkinim očima ostavljala je na mene utisak svetlucanja svesti, duše ukradene od ljudskog bića i zarobljene u porcelanskom telu. “Dečaci se ne igraju lutkama”, bila je lekcija koju sam dobio u klinačkom dobu, kad sam poželeo da je dodirnem. “Dečacima koji se igraju lutkama fali daska u glavi”, govorio bi moj otac, a ja sam, zabrinut i uplašen, zamišljao unutrašnjost svoje glave kao krhki sklop letvica i daščica koji će se srušiti ukoliko ijedna bude nedostajala. Još uvek sam, ponekad, prolazeći pored zaključane vitrine, imao poriv da lutku oslobodim ropstva pod staklom i sedenja na šustikli; da osetim pod prstima teksturu kose i tkanine i – ma kako budalasto delovalo – otkrijem da li je zaista stvar.
 
Pomislio sam da će od Milice jednog dana postati divna devojka, pod uslovom da je život do tada ne isprlja. Bilo bi šteta – zaključio sam – da ovakva devojčica postane još jedna u nizu običnih žena. Ko zna hoće li njeni roditelji, koji su mi delovali prizemno i svakidašnje, umeti da je sačuvaju ... Da li će je poštedeti učenja o trikovima zavođenja kakvi se danas serviraju budućim udavačama?
Osetio sam zabrinutost za dete čijeg postojanja nisam bio svestan do juče. Kakav je to unutrašnji glas koji me tera da brinem za malu popišulju, pitao sam se, čiji prokleti džedajmajnd trik?

“Dobra je, mirna i poslušna”, rekla je njena baka, “samo neće da skine šeširić ni kad legne u krevet.”

Slika devojčice koja spava sa šeširom na glavi bila mi je simpatična. Setio sam se svojih desetak godina i kačketa od kojeg se nisam odvajao. Ali to je bilo zato što su me u tom periodu ošišali do gole kože, pa sam pokušavao da popravim ružan utisak. Utisak je, nažalost, bio nepopravljiv zbog klempavih ušiju koje su, upravo zahvaljujući kačketu, još više dolazile do izražaja. Ceo letnji raspust proveo sam u osami, krijući se od društva. Situacija se ponavljala nekoliko narednih godina, a kačket je u međuvremenu izbledeo od sunca i ofucao se, pa je moja štrkljasta pojava sa tužnim likom izgnanika delovala sve jadnije. Trajalo je do četrnaeste, kada sam napokon skupio hrabrost i suprotstavio se roditeljima. Popustili su i ostavili moju kosu da buja na miru. Na neki način, prestankom sputavanja pokidale su se i veze naše ljubavi. Odnos se sveo na cimerski, ravnodušnost koje sam bio svestan više nego roditelji. Nazovimo taj odnos navikom, pristajanjem na moje prisustvo, mirenjem sa činjenicom da sam im se otrgao, i da nikada neću biti onaj kome su se nadali. Oni su bili stvorenja drevnog sveta. Nisam više umeo da ih volim. Ponekad sam osećao sažaljenje, taj oblik nadmene i katarzične opčinjenosti njihovim bolovima I promašajima, ali bi sažaljenje brzo ustupilo mesto gnušanju: majka je bila stranac a otac čovek kakav ne bih da postanem.
Vremenom sam shvatio da, ako želim da budem slobodan, moram odbaciti celu hipokriziju pravila, zakona, tradicionalnog nasleđa i odglumljenih osećanja po kojima se ljudi prave da žive. Sa roditeljima nisam imao zajedničke teme i uglavnom sam ćutao i – ukoliko nisam krstario po okolini – zatvarao se u svoju sobu, gde sam provodio vreme uz muziku i razmišljanja o bekstvu iz sopstvene kože. Jer i pored svih sprovedenih načela o slobodi, nisam je osećao u potpunosti. Uvek je postojala unutrašnja kočnica, neko tiho a nametnuto pravilo koje bih spoznao tek nakon što bih ga prekršio. Savest, iako sam se trudio, nisam uspevao da ugasim.
Sada mi je kosa bila dugačka do ramena, divna kosa, grivasta. Siguran sam da u kosi leži moć, poput one u mitu o Samsonu. Senzacija vetra u kosi najpribližnija je – mislim – galopu divljih konja. Nosio sam mahom crno, smatrajući crnilo odeće adekvatnim kontrastom mom osmehu – još uvek izdajnički dečijem. Taj osmeh devojke su nazivale “očaravajućim”, ne znajući koliko bi bio beznačajan i neupadljiv da sam se, recimo, oblačio u jarke ili svetle boje.

Ali, da se vratim na Milicu. Zbunjivalo me je što sam prema njoj odmah osetio nežnost. Ako treba, umem da je odglumim. U njenom slučaju, odistinski sam je doživeo. Lice joj je već bilo rumeno od sunca, i prosto sam mogao naslutiti da je na dodir nalik somotskoj strukturi plišanih ružinih latica. Radoznale ljubičaste oči ispod oboda upitno su me odmeravale.

“Stvarno se zoveš Vuk?”, pitala je. Delovala je pomalo zabrinuto … ili je to u njenom pogledu bio strah, zapreten u dečijem umu, premlad da bi se artikulisao i prevelik da bi izašao na usta u, recimo, drugačijoj rečenici: Vukovi su zli, bojim ih se.

“Stvaaaarno”, odgovorio sam.

“Vuk je naš prvi komšija, moj bivši đak”, obratila joj se baka, “i jako dobar dečko.” Onda se okrenula ka meni i rekla samozadovoljno: “Sećaš li se, Vuče, kada sam ti zaključila peticu? Tada sam ti kazala da će od tebe postati nešto ….”

Uzvratio sam joj čuvenim očaravajućim osmehom, a u sebi se cinično nasmejao: nešto? Ni sam nisam znao šta sam. Kamoli ko sam. Zaista, bio sam “nešto”, benigni oblik postojanja, dobar mladić iz komšiluka koji – iako u bojama smrti i sa muzičkim ukusom neuklopivim u palanku – ume ljubazno da kaže dobar dan. “Mogao bi katkad da je prošetaš, ako ti nije naporno”, nastavila je, uzdišući. “Moje noge više nisu za pešačenje, a grehota je da dete dane provodi u dvorištu….”
“Mogao bih”, klimnuo sam glavom. Kao što rekoh, u selu nema života izuzev laganih rađanja i umiranja dana. Šetnja sa detetom je već nešto drugačije, živahnije od buljenja u plafon i usamljeničkih meditacija. Odgovor je izleteo iz mene: “Nije problem … Ionako nemam nikakvog posla. Mogu i odmah.”
 
Izašle su pred kuću. Mala mi je pitomo pružila ruku, toplu i mekanu poput životinjice. “Kuda idemo?”, pitala je.
“Šetaćemo besciljno.”
“Postoji li ovde reka?”
“Ne. Ali postoji šuma.”

Zastala je, ustuknuvši – rekao bih – od reči “šuma”. “Neću tamo.”
“Dobro, onda nećemo tamo.” Počeo sam da se kreveljim, ne bih li razbio njeno nepoverenje. Glasno je odahnula, pa smo nastavili putem. “Ne voliš šumu? A jesi li nekad bila u njoj?”
“Nisam. Šuma je strrrašna. U njoj žive opasne životinje.”
“U ovoj šumi nema ničeg opasnog. Jedino ako se plašiš veverica i malih, belih zeka?”
“Njih volim.”
“Onda, da te ipak vodim u šumu?”

Ćutala je. Shvatio sam da prenagljujem. Još uvek sam za nju bio stranac. “Nećemo danas. Nećemo sve dok sama ne budeš poželela i tražila”, rekoh, razmišljajući, iznenada, o cilju kao zadatku koji mi, odrasli, postavimo svojim željama.
Čudno je kako ponekad imamo osećaj bliskosti sa bićima koja sretnemo prvi put. Nisam, čak, ni bio ljubitelj dece. Ili su mi bila nezanimljiva, ili su me nervirala. Međutim, devojčica čija je šaka sa puno poverenja ležala u mojoj, činila je da se osećam veoma važno. Pretpostavio sam – tada – da takav doživljaj imaju starija braća prema sestrama: zaštitnički, skoro vlasnički. Zavoleo sam je na prvi pogled, i čekao da mi uzvrati. Ja, dežurni seoski frik, lenština, momak koji ne obećava, neko bez umeća voljenja.

Pustio sam mašti na volju i ispredao joj pričice o svemu što joj je usput okupiralo pažnju. Ispričao sam gomilu sladunjavih baljezgarija o cveću, bubamarama, leptirićima – kao da sam otvorio ventil za izbacivanje gluposti. Ali ta banalna, infantilna opuštenost učinila je da mi napokon, posle mnogo vremena, bude zabavno.

Pošto se umorila, seli smo na proplanak. Skinuo sam jaknu i raširio je po još vlažnoj travi, da se mala ne bi prehladila.

“Žedna sam”, rekla je. “Bole me noge.” Prekorio sam sebe što se nisam bolje organizovao i poneo flašu vode. “Dobro, odmorićemo malo, pa se vraćamo kući. Nosiću te na krkačama ako te i dalje budu bolele noge.” Naslonila je glavu na moju nadlakticu. Zapljusnuo me je miris sveže opranog pamuka, kao i miris šampona za kosu sa kamilicom; miris svežine koji budi mutna sećanja na detinjstvo i doba nevinosti, na moju nekadašnju sreću zbog same činjenice da se rodio novi dan u kome ću bezbrižno gustirati život – sve one lepe stvari do tog trenutka zaboravljene u dečijem kovčegu, sa osušenim buketom poljskog cveća na poklopcu. “Zašto spavaš sa šeširićem?”, palo mi je na pamet. Odgovor je bio jednostavan i savršeno logičan: “Zato što ga volim.”
“Ali, ako bih poželeo da te pomilujem po kosi, da li bi ga skinula?”
Nakratko se zamislila: “Možda sutra. Znaš, on me čuva od sunca, vetra, mraka, i zlih vukova. To je čaroban šeširić. Kao Crvenkapin.”
Zatim mi je uputila pogled od kojeg sam se skoro naježio: “Vuče, a zašto su ti tako velike oči?”
“Kaže se krupne.”

Nisam odgovorio na pitanje, a ona više nije ni insistirala. Zagledala se u skakavca na vlati trave. Na izvesna pitanja, kao što je bilo pitanje o mojim očima, ne znam odgovore. Sve što vidimo spada u subjektivan doživljaj, poguran iz nesvesnog, pa nam se nečiji pogledi učine značajnim a oči krupnim jer, možda, takve i priželjkujemo da ugledamo.

“Imaš lep šešir”, kazao sam. “Ti si lepa devojčica. Kao lutka.” Čim sam to izgovorio, znao sam da sam učinio pravu stvar. Istog momenta izraz lica joj se promenio i postao otvoreniji, prisniji. Usta su joj se razvukla u širok osmeh. Poskočila je i poljubila me u obraz. “Zašto si to učinila?”, pitao sam, tobože iznenađen. Donekle i jesam bio zatečen lahorastim dodirom njenih usana i bio ponovo izgubljen u mirisima i slikama koje do tog dana nisam doživeo.
“Paaaaa”, vragolasto je nakrivila glavu na stranu, “zato što si mnogo dobar.”
“Samo zbog toga?”, pitao sam, pun budalaste nade. “Voliš li me, makar malkice? Barem koliko i veverice i zeke?”
Jasno sam u njenim očima mogao pročitati ljubav. Ali još uvek nije htela da mi kaže.
Pljesnula je ručicama: “A sad me nosi, nosi me!”
 
Nosio sam je četiri kilometra, i nisam osetio težinu. Bila je perce, tako majušna pod teretom sveta, a opet tako ponosna i svesna svoje posebnosti. Verovatno je sklopila ugovor sa Bogom da me izbavi iz kolotečine koja je pretila da će me smrviti. Mogao bih je nositi još toliko – pomislio sam. Ne, nositi je zauvek. Čuvati. Imati. Udisati miris njene kože, posmatrati kako joj se sitne dlačice na listovima nogu zlate na podnevnom suncu, kupati se u njenom dahu koji me je prijatno golicao po vratu. Imao sam utisak da mi je um zaposednut. Ni o čemu više nisam mogao da razmišljam osim o toj maloj. Ušunjala mi se u svest: vila, zlatokoso stvorenje, Zvončica koja mi je sletela na ramena i zalepila mi se za srce.
Tada sam već vrlo dobro znao ko sam. Nisam glup, čitao sam o zverima sa talentom da se sakriju iza ubedljive maske normalnosti. Međutim, obuzetost je bila prejaka, kao da se nešto u meni konačno oslobodilo i nije htelo nazad, u mračnu rupu.

Spustio sam je sa leđa ispred profesorkine kuće. Razdvajanje me je fizički zabolelo. Ledeni čvor straha u stomaku zbog slutnje da će mi pobeći, da će mi je ukrasti, odvesti, te da je više nikada neću videti. Hteo sam joj reći štošta lepo, poetski, pažljivo biranim rečima, međutim, jedino što sam uspeo da izgovorim bilo je: “Voliš li me, Milice?” Pogledala me je pravo u oči i kazala, iskreno i ozbiljno: “Volim.”

Želja je bila toliko žestoka da su mi se drhtaji proširili od prepona do stomaka i kičme, i nazad.
Potreba … Prirodna, ali i – ako o njoj razmišljam iz ugla Vuka od pre mesec-dva ili godinu – odvratna.

Zgrabio sam je u naručje, podigao u vis, i poljubio u usta. Obnevideo od sreće, nisam ni primetio profesorku na tremu. Nije mi bilo značajno ništa izuzev potvrde ljubavi. “Bolesniče, nakazo … Životinjo!”, čuo sam urlik, tako glasan da mi se činilo kako dopire iz dubokog bunara i odjekuje … odjekuje … odjekuje … odbijajući se o zidove okolnih kuća i formirajući ogroman talas koji će me odneti u nepoznatu dimenziju.

Istog trenutka naišao je vetar, oduvao joj šeširić sa glave i mala je, koprcajući se u mom snažnom zagrljaju, glasno zaplakala. Plač je prerastao je u vrištanje a vrisak zazvučao kao škripa pokvarene mehaničke lutke.
 
Ја не знам, да ли у опште и смем да се огласим... ко зна ко мечека иза ћошка.
Ово је написано одлично. Добар стил, и маестрално је вођено до краја.
Да додам... смрт педофилима.
 

Back
Top