VOLIM TE DO SUNCA I NAZAD

Sreli su se iznenada; i u trenu su im oči zasijale.
Sretali su se pre toga, u prolazu; razmenjivali su poglede, bilo je i onih običnih, učtivih pozdravljanja.
I onda...taj susret.
Čvrst zagrljaj, poljupci.
Spuštao je usne na njene kapke, na njeno lice, na njen vrat; ona mu je ljubila obrve, poigravala se njegovim usnama.
Plamen se razbuktao; i bi to eksplozija strasti.
Ležali su, ćutke.
Njena glava beše na njegovim grudima.
Igrala se prstima po njegovom stomaku.
Još jedna divna devojka, još jedan divan dan, razmišljao je.
Osećao se lepo, ali, i nekako prazno.
Sat, dva, tri... i svako će na svoju stranu.
Udahnuo je duboko vazduh, podigao grudima njenu glavu...
I...
U tišini, koju je blago dodirivalo njihovo disanje, rasu se šapat.
„Volim te do sunca i nazad“, behu njene jedva čujne reči.
U njemu...odjednom...kovitlac nepoznatog.
„Volim te do sunca i nazad“, govorila mu je majka nekada davno.
„Volim te do Kine i nazad“, govorio je on majci nekada davno.
Telo mu ispuni vrelina.
Htede opet da udahne, ali je samo progutao vazduh.
I...
„Volim te do Kine i nazad“, skotrljalo mu se niz bradu.
Pridigao se, čvrsto je zagrlio...
Ona se malo začudi tom snažnom stisku i njegovom drhtanju.
„Volim te do sunca i nazad“, reče ponovo.
I...
Zagrljaj traje, trajaće...
 

Back
Top