Prvo bih želeo da naglasim da ono što ću napisati generalno važi za SVE SINDIKATE, kako se neki ne bi osećali prozvani pričom. Dakle sindikati su prodavnice magle a njihovi funkcioneri jahači magle. U firmi gde radim mislim da ima oko desetak sindikata, ali to uopšte nema veze sa pravima zaposlenih. Bogu fala pa to preduzeće još uvek nisu prodali "stranim investitorima" (samo ovce veruju da stranci dolaze kako bi razvili ekonomiju u nekoj državi a ne kako bi pokupili kajmak iz te države) ali i to će doći na red. No vratimo se sindikatima, od svih najviše mi se dopada "Beogradski sindikat", tek uzgred da kažem. Dakle pored svih sindikata , ne samo u preduzeću gde radim nego uopšte gledano, prošao je robovlasnički zakon o radu. Valjda utehe radi sindikati su ponudili divne postpaid pakete operatera uz naravno novi model mobilnog telefona. Možda da imate preko čega da se izjadate nekome kada Vam bude pogaženo neko pravo. Neki sindikati su otišli korak dalje, ponudili su članovima dozvole za pecanje i to na rate. Moguće da su saznali kako pecanje deluje umirujuće na psihu čoveka i ima svojevsno terapeutsko dejstvo. Neki su bili baš borbeni! Protiv usvajanja Zakona o radu nastupili su noseći transparente uz po koju pištaljku. Verovatno igrajući na kartu da će pištaljkom naneti oštećenje slušnih organa vlastodržaca. Da poznat je primer i da su još u Čikagu 1886.-te radnici tako uspeli da nametnu osmočasovno radno vreme. Kako god, u pomenutom Čikagu je bilo oko 40 000 onih koji su tada podržavali zahteve o osmočasovnom radnom vremenu. A koliko ih je bilo na demonstracijama protiv zakona o radu? Malo i mogli su da nastave i do danas da protestvuju, možda bi bili uvršćeni u turističku ponudu Beograda kao turistička atrakcija. Recimo maketa sindikalaca u borbi za prava radnika. A osnovni problem je što fali masovnost u tim nastupima sindikata, jer niko više ne veruje u te priče. Osim ako u tome nema ličnu korist. Empatija je postala reč nepoznatog značenja, ali ne samo zato jer ovo pišem u državi gde je interesantnije Stanijino dupe od priče o Vinčanskoj kulturi. I što ovo pišem u državi gde je prema zvaničnom podatku 1,35 milina nema dan škole. O falš diplomama sa danom diplomiranja u nedelju (da mi je znati da li "Maksi" ili neka druga radnja tog dana izdaju diplome...) neki drugi put. Dakle ovo je zemlja gde bukvalno važi "Hleba i igara" . Tako da ,vratimo se na priču o sindikatima, sindikati moraju vratiti poverenje radnika . Moraju prestati biti prodavnice robe široke potošnje i usluga na rate. Moraju početi da se bave svojom osnovnom delatnošću! A to je borba za prava radnika! Tek nakon što povrate poverenje i prestanu da prave pogodbe sa poslodavcima mogu da očekuju ozbiljnije rezultate. A dotle se svaki pokušaj da se nešto promeni, bez obzira koliko bio ispravan, biti samo performans. Nalik uličnim sviračima u Knez Mihajlovoj.