Četiri standardizacije srpskog jezika - prilog srpskoj istoriografiji u nastanku - Blogovi - Forum Krstarice
Prikaži RSS

Mrkalj

Četiri standardizacije srpskog jezika - prilog srpskoj istoriografiji u nastanku

Oceni ovaj blog
Kada je dolazilo do proměna velikih sistema, bilo crkvenih ili državnih, kao što ćemo viděti, nerětko se priběgavalo korekciji standardnog tj. službenog jezika u pravcu narodnog jezika koji se u međuvrěmenu razvio kako bi se poboljšala kumunikabilnost jezičkog srědstva od vrha prema bazi hijerarhijske piramide. Istoriju srpskog standardnog jezika obělěžile su četiri značajne standardizacije koje su snimile (uzorkovale i fiksirale) stanje u narodnom srpskom jeziku svoga vrěmena. To su:

1. carigradska: Ćirilo-Metodijeva prozelitistička standardizacija;

2. srpska: Savina srpska crkveno-osamostalna standardizacija;

3. rimska: Akvaviva-Kašićeva jezuitska prozelitistička standardizacija;

4. bečka: Vuk-Kopitareva "Drang nach Osten" (ekspanzionistička) standardizacija.





Ovdě će biti rěči o trećoj, Akvaviva-Kašićevoj standardizaciji srpskoga jezika.

Pošalji "Četiri standardizacije srpskog jezika - prilog srpskoj istoriografiji u nastanku" na Facebook Pošalji "Četiri standardizacije srpskog jezika - prilog srpskoj istoriografiji u nastanku" na Google Pošalji "Četiri standardizacije srpskog jezika - prilog srpskoj istoriografiji u nastanku" na My Yahoo! Pošalji "Četiri standardizacije srpskog jezika - prilog srpskoj istoriografiji u nastanku" na Live Pošalji "Četiri standardizacije srpskog jezika - prilog srpskoj istoriografiji u nastanku" na MySpace Pošalji "Četiri standardizacije srpskog jezika - prilog srpskoj istoriografiji u nastanku" na Twitter Pošalji "Četiri standardizacije srpskog jezika - prilog srpskoj istoriografiji u nastanku" na Digg Pošalji "Četiri standardizacije srpskog jezika - prilog srpskoj istoriografiji u nastanku" na del.icio.us

Kategorije
Nekategorizovano

Komentari

  1. Mrkalj (avatar)
    Treća standardizacija srpskog jezika
    sprovedena od Rimokatoličke crkve
    u 17. veku



    Profesor zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, kroatist i jezikoslovac, akademik, svojedobni direktor IHJJ, Marko Samardžija:

    "Crkva je za pastoralne potrebe razdijeljenoga naroda odabrala štokavsko narječje jer je njim mogla daleko prodrijeti na područje koje su zaposjeli osmani."




    U decembru 2009. objavljena je knjiga

    Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskoga književnog jezika u 17. stoljeću

    prof. dr. sc. Stjepana Krasića, istoričara i dominikanca.







    Prof. dr o. Stjepan Krasić: Za sve što se tiče hrvatske istorije, pa i hrvatskog jezika, treba zahvaliti katoličkoj crkvi, odnosno Vatikanu.

    Knjigu fr. Stjepana Krasića, vrsnog znanstvenika i dugogodišnjeg profesora crkvene povijesti na Papinskomu sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu i dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu predstavili su: prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, predsjednica Matice hrvatske - ogranak Dubrovnik, Ivana Burđelez, prof., prof. dr. sc. Josip Silić i sam autor.


    "Prošle je godine pozamašnom knjigom »Počelo je u Rimu«, koju je objavila Matica hrvatska - Ogranak Dubrovnik, »pomaknuo« za gotovo dva stoljeća unazad početke normiranja hrvatskoga jezika."
    http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/100225.php
    /www.dominikanci.hr/knjiga-prof.-dr.-sc.-stjepana-krasica-predstavljena-u-zagrebu.html"" target="_blank" rel="nofollow nofollow">http://www.dominikanci.hr/knjiga-pro...u-zagrebu.html
    /www.hazud.ch/2010/12/knjiga-stjepana-krasica-pocelo-je-u-rimu-razgovor-pripremio-ivan-raos/"" target="_blank" rel="nofollow nofollow">http://www.hazud.ch/2010/12/knjiga-s...mio-ivan-raos/
    http://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Krasi%C4%87

    Prof. dr o. Stjepan Krasić (Čitluk, 1938.) je hrvatski dominikanac iz Čitluka. Po struci je povjesničar.

    Bio je dugogodišnjim profesorom crkvene povijesti na rimskom sveučilištu Angelicumu (Pontifica Studiorum Universitatis a S. Thoma Aquinate in Urbe).

    Dopisnim je članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, hrvatskoga PEN-centra, , Povijesnog instituta Dominikanskog reda u Rimu, Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu i drugih.

    Nakon što se umirovio, otišao je živjeti i raditi u Dubrovnik, u dominikanski samostan.
  2. Mrkalj (avatar)
    Slično prvoj, Ćirilo-Metodskoj standardizaciji, treća je standardizacija takođe imala prozelitističke motive. Trěba reći da je u zvaničnoj slavistici prihvaćeno Jagićevo pobijanje srpskog, tj. panonskog porěkla staroslověnskog jezika.

    Srpsko porěklo staroslověnskog standardnog jezika našao sam zasvědočeno još u 17. věku, a poznato je da je takav bio i stav otaca slavistike u prvoj polovini 19. věka, sve dok se Srbija još nije oslobodila Osmanske Turske.


    http://books.google.com/books?id=CGQ...ient=firefox-a
    Sir John Bowring: Servian popular poetry (1827), str. xxi

    ' The Servians possess a translation of the Bible, made in the ninth century, written in the Pannonian dialect, which is now obsolete. This Bible, however, has served, and still serves, as a standard of the Servian language ; and its authority has been rather increased than diminished from the circumstance of its phraseology being far removed from what is deemed the vulgar idiom. That the vulgar idiom, however, is amply sufficient for all the common purposes of language, and for the communication even of the most exquisite shades of thought and feelings, is sufficiently exemplified.

    i ovom:

    http://books.google.com/books?id=f7Q...uiana&as_brr=1
    Relationi universali: arricchite di molte cose rare, e memorabili ...by Giovanni Botero - 1640, str. 79 :
    Nel culto divino vsano la lingua Seruiana, ch'è quasi Toscana tra gli Schiavoni. str. 79

    U bogosluženju koriste srpski jezik koji je poput toskanskog među Slověnima. (govori se o staroslovenskom kod Vlaha u Vlahiji).



    imamo upotpunjujući děo priče:

    http://books.google.com/books?id=95Z...age&q=&f=false
    The Harleian miscellany, or, A collection of scarce, curious, and ..., Volume 5 By William Oldys, Edward Harley Oxford (Earl of) v. 5 - 1745:

    Na Maloj Strani (děo Praga), ako mu se može verovati, uglavnom govore visoko-němački; ali u Starom i Novom Městu (dělovi Praga) poglavito češki. Široko rasprostranjen jezik, čiji dijalekti su češki, poljski i moravski, zove se racki. To je staroslověnski, i danas se govori u dobrom delu Mađarske, u Slavoniji, Hrvatskoj, Raškoj, Srbiji, Dalmaciji, Karnioli itd.
  3. Mrkalj (avatar)
    Upravo iz radijacije uticaja treće standardizacije srpskog jezika hrvatski lingvisti pokušavaju da razviju paradigmu tzv. "zapadne štokavštine" - nedijalektološkog modela koji se u dijalektologiji teško može braniti.




    http://www.hazud.ch/2010/12/knjiga-s...mio-ivan-raos/


    Ivan Raos: No u papinom se dekretu ne govori o hrvatskomu nego samo o „ilirskom“ jeziku.

    Stjepan Krasić: Dobro ste zapazili. Istina je da se tu govori o „ilirskomu“ u koji bi se mogli svrstati i neki drugi južnoslavenski jezici. No iz cijelog konteksta papinske politike i pojedinačnih dokumenata razvidno je da se uvijek mislilo na jezik kojim govore katolički Hrvati. Čak je posebnom presudom vrhovnog crkvenog suda u Rimu 1659. napravljen još uvijek postojeći zemljovid krajeva u kojima se govorio taj „ilirski“. To su Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Slavonija i uža Hrvatska.
  4. Mrkalj (avatar)
    Statler and Waldorf:


    Papa Urban VIII. je 16. listopada 1623. donio dekret kojim je obvezu unošenja »ilirskoga« u nastavni program proširio na cijelu Europu... Izrijekom su navedena sljedeća sveučilišta na kojima se »ilirski« morao predavati: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Alcala de Henares (Madrid)

    DR. KRASIĆ: Dok su protestanti u Njemačkoj prevođenjem i izdavanjem svojih knjiga za svoj pokret pokušavali pridobiti najprije Slovence i Hrvate, a preko njih i ostale Slavene, dotle su pape pripremali mnogo širi plan sa Slavenima. Htjeli su ih, prije svega, kulturno i politički ujediniti kako bi se uspješno oduprli turskoj najezdi, a onda s njima uspostaviti crkveno jedinstvo koje je reformacija dovela u pitanje. U tomu su dvama katoličkim narodima, Poljacima i Hrvatima, namijenili važnu posredničku ulogu; prvima su, zbog njihove vojne snage, namijenili političku ulogu oslobađanja drugih slavenskih naroda, a drugima, Hrvatima, zbog njihove etničke i jezične bliskosti s ostalim južnoslavenskim narodima, kulturnu i vjersku ulogu. Za te je ciljeve bilo iznimno važno pridobiti i druge Slavene, u prvom redu Ruse kao najbrojniji slavenski narod koji je u to vrijeme bio u ratu s Poljskom oko istočnih područja. U tu svrhu je papa Grgur XIII. poslao g. 1581. u Poljsku i Rusiju talijanskog isusovca i iskusnog diplomata Antonija Possevina sa zadaćom da pokuša izmiriti ta dva velika slavenska naroda, ali bez uspjeha. Nakon toga papa ih je još jednom pokušao pridobiti za spomenute ciljeve, povjerivši ovaj put tu zadaću jednom Hrvatu misleći da će ga Rusi bolje razumjeti i radije saslušati nego jednog Talijana. Tu je misiju 1584. povjerio našem Splićaninu Aleksandru Komuloviću koji se među hrvatskim svećenicima okupljenima oko crkve sv. Jeronima u Rimu bavio prevođenjem crkvenih knjiga na hrvatski i pitanjem oslobođenja svojih sunarodnjaka ispod turskog jarma. No ni on nije bio bolje sreće.

    Nije li to bio gotovo nikakav rezultat za tolike napore i velike planove?
    DR. KRASIĆ: Postojali su ipak ohrabrujući znakovi da su ciljevi koje su postavili pape ipak ostvarivi. Pape su imali alternativni plan. Smatrali su da se isti ciljevi mogu postići odgojem svećenika koji će raditi na oživljavanju svijesti o potrebi svestrane obnove društva, u što je spadalo i izdavanje knjiga kojih je nedostajalo u cijelom pravoslavnom svijetu. Pothvat je izgledao to lakši što je barem od 14. st. gotovo u cijeloj Europi vladalo uvjerenje da svi Slaveni govore istim jezikom i da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje. Ako tako stoje stvari - zaključivali su pape - dovoljno je izabrati najopćenitiji i najrazvijeniji »dijalekt« da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige.

    Koliko god zvučalo paradoksalno, činjenica je da je hrvatski jezik u prošlosti bio poznat, proučavan i cijenjen izvan nacionalnih granica mnogo prije i mnogo više nego smo se dosada i usuđivali misliti. Bio je normiran i stavljen na istu razinu na kojoj su se nalazili jezici starih i velikih kulturnih naroda. Doista rijedak, a možda i jedinstven slučaj u povijesti. Sve se to dogodilo mnogo prije nego se sâm hrvatski narod uspio osloboditi tuđinskog jarma i njegovi sinovi u domovini počeli razmišljati o jedinstvenom jeziku i stvaranju jedinstvene nacionalne države. Jezik nas je ujedinio i spasio. Kao što je, naime, istina da narod stvara jezik, isto je tako istina da i jezik stvara narod. Bez jedinstvenoga jezika nikada ne bismo stvorili svijest o nacionalnom jedinstvu, niti bismo stvorili jedinstvenu nacionalnu državu. Narod se ne samo poznaje i priznaje po jeziku, nego i nerijetko poistovjećuje s njime. Sve je to počelo u Rimu u 17. stoljeću, a u 19. stoljeću nastavio je reformator hrvatskoga jezika, Ljudevit Gaj, kajkavac iz Krapine!

    I što je na tom području učinjeno?
    DR. KRASIĆ: Učinjeno je mnogo. Značajnu je ulogu u tomu imao papa Klement VIII. koji je kao papinski nuncij u Poljskoj dobro upoznao političke i kulturne prilike u slavenskim zemljama pa im je svim raspoloživim sredstvima nastojao pomoći. Jedan od načina te pomoći sastojao se u tome da bi se izabrao najrašireniji slavenski jezik koji svi drugi razumiju, normirati ga, uvesti ga u škole i na njemu izdavati knjige. Pritom je, u prvom redu, mislio na isusovačke škole. ... U tu je svrhu vrhovni poglavar isusovačkoga reda o. Claudio Acquaviva, u dogovoru s papom, među članovima svoga reda u raznim europskim zemljama učinio ispitivanje o tomu koji bi slavenski jezik došao u obzir. Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju kolegija. Prvi je bio slovačkog isusovca Teofila Kristeka, koji je živio od 1561. do 1622. Njegov odgovor je glasio: Slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik koji bi trebalo predavati u »ilirskim zavodima« trebao bi biti hrvatski - »lingua croatica«. Za izbor hrvatskoga naveo je četiri važna razloga: prvo, taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga ne samo obični ljudi, nego također učeni ljudi, političari i diplomati, drugo, on je »majka i korijen« ostalih slavenskih jezika, treće, njegov je izgovor »najljepši i najslađi«, bez hijata i tvrdih suglasnika, te četvrto, on je najbliži svome staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost.

    Sličan odgovor dao je učeni Španjolac Alfonso Carrillo, rektor zavoda u slovačkom gradu Šala nad Vahom i nekadašnji profesor teologije u Parizu i Beču, veliki prijatelj šibenskog svećenika Fausta Vrančića, autora prvoga hrvatskog rječnika. U svom odgovoru Acquavivi on je, između ostaloga, naveo: »Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka.« Na temelju rezultata te ankete Acquaviva je na Rimskom kolegiju, sveučilištu svoga reda, sredinom prosinca 1599. osnovao »Akademiju ilirskog jezika« za njegovo proučavanje,... izabrano je štokavsko narječje za književni jezik. Na tako normiranom jeziku izdano je samo u Rimu više od stotinu knjiga. Brojna izdavanja misala, brevijara, lekcionara, katekizama, knjiga pobudnoga sadržaja, homiletskih djela, životopisa svetaca, školskih priručnika i druga, bila su priređena na štokavskome. Ako se tim knjigama dodaju one koje su, u okviru katoličke obnove, bile tiskane u drugim mjestima, dolazimo do približno dvostruko veće brojke. Sve su se one upotrebljavale na cijelome području između Drave i Jadrana prevladavajući dijalektalno šarenilo, smanjujući jezične razlike, stvarajući jedinstven jezik, a time i nacionalno jedinstvo.

    Normiranje »ilirskoga« i njegovo uvođenje u školski program »Rimskog kolegija« nije bio krajnji cilj kojemu su pape težili, nego je to bio samo uvod u njegovo unošenje u nastavni program drugih (sve)učilišta. Tako je Grgur XV. potpisao 6. prosinca 1622. dekret kojim je naredio vrhovnim poglavarima crkvenih redova, koji imaju samostane na području Mletačke Republike, da u njima što prije osnivaju učilišta ili katedre za »ilirski« i arapski kao misionarske jezike. Njegov je nasljednik Urban VIII. model »Akademije ilirskog jezika« s Rimskog kolegija proširio na druga sveučilišta. Šesnaestoga listopada 1623. donio je dekret kojim je tu obvezu unošenja »ilirskoga« u nastavni program proširio na cijelu Europu. Tražio je od vrhovnih poglavara svih crkvenih redova, kongregacija i ustanova koje su se bavile odgojem i pripremom misionara za rad u različitim krajevima svijeta da svuda, gdje god je to moguće, osnivaju (sve)učilišta i katedre za sljedeće jezike: hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski ili aramejski kojim je Isus govorio i »ilirski«. Prva četiri jezika: latinski, grčki, hebrejski i kaldejski bili su potrebni za proučavanje kršćanskih vjerskih i kulturnih korijena, osobito Biblije i teologije, a druga dva, arapski i »ilirski«, predstavljali su hrabar iskorak prema budućnosti. Crkva je, naime, već u to doba bila svjesna potrebe dijaloga s islamskim svijetom i slavenskim pravoslavljem. ... Tim je dekretom papa »ilirski« priznao nasljednikom staroslavenskoga kao općega crkvenog jezika slavenskih naroda. Nije mi poznat slučaj da je jezik jednoga tako malog naroda doživio takvu međunarodnu afirmaciju.

    Koji su, po Vama, razlozi takvoga zauzimanja papa za hrvatski jezik?
    DR. KRASIĆ: Već smo vidjeli neke, a druge ću razloge ukratko spomenuti. Prije svega, istočnoeuropski narodi, nakon Tridentskog sabora i početka katoličke obnove, nisu mogli ostati izvan vidokruga Katoličke Crkve oko obnove kršćanskog jedinstva u duhu poštovanja njihova identiteta, kulture i legitimnih aspiracija, kao što je to bilo u slučaju s ukrajinskom Crkvom.
    http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/100225.php


    Брест-Литовска унија - 1596.
    Марчанска унија - 1611./1671.
    Ужгородска унија - 1646.
    Ердељска унија - 1698./1700.
  5. Mrkalj (avatar)
    Statler and Waldorf:

    http://www.hazud.ch/2010/12/knjiga-s...mio-ivan-raos/

    Kažete: „učinjeno“, „napisano“, izabrano“ i sl.
    Stjepan Krasić: Normiranje znači donošenje normi ili propisa. Netko ih mora donijeti. U našem slučaju, radi se o najvišoj vlasti Katoličke crkve.

    Što je s tim imala vrhovna crkvena vlast?
    Stjepan Krasić: To je pravo pitanje! U normalnim okolnostima takve odluke donosi odgovarajuća politička, odnosno kulturna vlast u samoj zemlji. Međutim, u Hrvatskoj sve do XIX. ili, ako hoćete, do XX. st., te nacionalne vlasti ne samo da nije bilo, nego nije ni moglo biti. Tim se pitanjem, stjecajem povijesnih okolnosti, pozabavila vrhovna vlast Katoličke crkve nakon izbijanja vjerske revolucije u Njemačkoj poznate pod imenom reformacija. Budući da su se njemački protestanti u prenošenju svoje vjerske poruke služili ne samo latinskim nego i pučkim govorom, to su prihvatili i katolici. Između protestanata i katolika nastalo je svojevrsno natjecanje ne samo oko tiskanja knjiga na narodnom jeziku nego i njegova boljeg proučavanja, usavršavanja, normiranja. U Njemačkoj je malo po malo izranjao jezik koji je kasnije prozvan „Hochdeutsch“, a u Hrvatskoj su protestanti za jezik svojih knjiga izabrali istarsku pučku čakavicu ne izradivši pritom nijedan rječnik, ni gramatiku. Katolici su postupili drukčije. Izabrali su štokavicu kao najraširenije narječje koje je, naravno, ozbiljeno trebalo normirati. Izradili su sav potreban instrumentarij: ne jedan nego više rječnika i gramatika, ujednačavali i usavršavali jezik i njegovu grafiju itd. učinivši od štokavskoga svoj književni jezik („Hochkroatisch“).

    Ali Vi u knjizi tvrdite da je hrvatski trebao poslužiti kao knjiški jezik i drugim slavenskim narodima jugoistočne i istočne Europe.
    Stjepan Krasić: Katolička crkva je po svojoj naravi opća, nadnacionalna ustanova i kao takva razmišlja u univerzalnim kategorijama. Budući da se protestantizam pokušao proširiti na sve kršćanske krajeve, čak i na one pod turskom vlašću, Katolička crkva te pokušaje nije smjela promatrati prekriženih ruku. Htjela je ujediniti katolike i pravoslavce da se odupru dvama neprijateljima: Turcima i protestantima. U tom pravcu se najprije poslužila diplomatskim sredstvima, a onda i tiskom.

    Kakve veze to ima s hrvatskim jezikom?
    Stjepan Krasić: Ima. Budući da je barem od 14. stoljeća u učenim krugovima u gotovo cijeloj Europi vladalo uvjerenje da Slaveni govore istim jezikom, s time da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje, pape su zaključili da je dovoljno izabrati najopćenitiji, najrazvijeniji i najljepši slavenski „dijalekt“ da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige.

    I koji je „dijalekt“ izabran?
    Stjepan Krasić: Da sazna koji je slavenski dijalekt najopćenitiji, najrazvijeniji i najopćenitiji, papa Klement VIII. (1592–1605) povjerio je vrhovnom poglavaru Isusovačkog reda Klaudiju Acquavivi da se o tome raspita među članova svoga, u to doba u gotovo cijeloj Europi nazočna Reda. Acquaviva je, u tu svrhu, svim rektorima i profesorima zavoda svoga reda poslao upitnik. Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju prosvjetnih zadoda. Prvi je bio slovačkog isusovca Teofila Kristeka (1561–1622)Za izbor hrvatskoga je naveo 4 razloga: 1. taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga i učeni ljudi i političari; 2. on je „majka i korijen“ ostalih slavenskih jezika; 3. njegov je izgovor „najljepši i najslađi“, bez hijata i tvrdih suglasnika; 4. najbliži je svojemu staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Slično je odgovorio Španjolac Alfonsa Carrilla, rektor jednoga zavoda u Slovačkoj, a prije toga profesor teologije u Parizu i Beču te dobar poznavalac prilika u hrvatskim krajevima koji je Fausta Vrančića nagovorio da izda svoj petojezični rječnik. U svom odgovoru Acquavivi naveo je „Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka“. Na temelju rezultata te ankete Acquaviva je 1599. naredio da se na sveučilištu Rimski kolegij osnuje katedra ili „Akademija ilirskog jezika“ u kojoj se „ilirski“ prvi put u povijesti taj jezik počeo stručno proučavati i predavati na sveučilišnoj razini, čime su bili položeni temelji znanstvenog pristupa hrvatskomu jeziku.

    Što je Carillo mislio pod „narodima Istoka“?
    Stjepan Krasić: Iz njegova odgovora otkriva se plan da knjige, koje budu izdavane u Rimu, posluže svim slavenskim narodima istočne Europe. U izvorima koje donosim u knjizi na više se mjesta govori se da su Slaveni „najbrojniji narod na svijetu“. Crkva nije mogla ne voditi računa o tome bilo da s njima uspostavi crkveno jedinstvo...

    Koja je bit spomenutog dekreta?
    Stjepan Krasić: Papa je smatrao da katolici zapadnoeuropskih zemalja svojoj istočnoeuropskoj braći kao misionari mogu biti od velike koristi. Zato su trebali naučiti „najrašireniji“, najrazvijeniji“ i „najljepši“ slavenski jezik (govor). Tim je dekretom ujedno „ilirski“ praktično priznao nasljednikom staroslavenskoga kao općega crkvenog jezika slavenskih naroda na kojemu su se za sve njih mogle i trebale tiskati knjige...

    No u papinom se dekretu ne govori o hrvatskomu nego samo o „ilirskom“ jeziku.
    Stjepan Krasić: Dobro ste zapazili. Istina je da se tu govori o „ilirskomu“ u koji bi se mogli svrstati i neki drugi južnoslavenski jezici. No iz cijelog konteksta papinske politike i pojedinačnih dokumenata razvidno je da se uvijek mislilo na jezik kojim govore katolički Hrvati. Čak je posebnom presudom vrhovnog crkvenog suda u Rimu 1659. napravljen još uvijek postojeći zemljovid krajeva u kojima se govorio taj „ilirski“. To su Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Slavonija i uža Hrvatska. Uostalom, i sami rektori isusovačkih kolegija u Europi podrazumijevali su pod „ilirskim“ samo hrvatski (lingua croatica).



    ваљда зато што хрватски језик којим се:
    1. mnogo govori u svim krajevima pod Turcima
    2. on je „majka i korijen“ ostalih slavenskih jezika
    3. njegov je izgovor „najljepši i najslađi“
    4. najbliži je svojemu staroslavenskom uzoru
    5. ima najbogatiju kulturnu prošlost
    6. prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka
  6. Mrkalj (avatar)
    Što se prěvoda "hrv. stručnjaka" tiče, dovoljno je pročitati něki od radova Z. Pandžića i supruge mu, da bi se vidělo kako se ilirski čas prěvodi kao hrvatski, čas kao ilirski, da bi se kod čitaoca stvorio privid kako je u originalu rěč o někakvom "hrvatskom jeziku", o čemu, naravno, nema ni govora. Evo priměra kako to čini isusovac pater Vladimir Horvat:

    Pa kad si već spomenuo Kašićevo djelo "De variis versonibus slavonicis, dalmaticis seu illyricis et serblianis seu ruthenicis", hajde da vidimo šta to on tamo piše:

    "Hucusque non inveni huius versionis certum auctorem. Scio tamen sub Cyrillico caractere, seu potius Graecanico, in lithurgia et divinis officiis hac uti Serbbios seu Serblianos, qui Ritum non Latinum, sed Graecum sequuntur in Provinciis Illyricis, Crovatia, Slavonia Sirmiensi, Bosnia, Hercaegovina, Serblia, utraque Bulgaria, Tracia, Macedonia, quae sunt citra Danubium, atque in iis quae ultra Danubium sunt: Valachia, Moldavia seu Bogolania, Ruthenia, Rascia, Russia, et Moscovia. Serblii a Bosnensibus parum differunt in verbis et modo loquendi, quorum dialectus communior, et melior meo iudicio inter Illyricas dialectos censenda est."

    Evo krivotvoračkog prevoda Vladimira Horvata - strana 113:

    "Do sada nisam pronašao pouzdanog pisca ovoga prijevoda. Ipak, znam da se u liturgiji i u službi Božjoj ovim ćiriličkim ili radije grčkim pismom služe u ilirskim provincijama Hrvatskoj, Srijemskoj Slavoniji, Bosni, Hercegovini, Srbiji i obje Bugarske, Traciji, Makedoniji, koje se nalaze s ove strane Dunava, i u onima s one strane Dunava: Vlaškoj, Mol daviji ili Bogdaniji, Ruteniji, Rasciji, Rusiji i Moskoviji, Srbi ili Srbljani, koji ne slijede latinski, već grčki obred. Srbi se u rječniku i načinu govora malo razlikuju od Bosanaca, čije narječje, po mome sudu, treba smatrati općenitijim i boljim među hrvatskim narječjima."

    http://hrcak.srce.hr/file/116815

    A istinit prevod glasi ovako:

    "Do sada nisam pronašao pouzdanog pisca ovoga prevoda. Ipak, znam da se u liturgiji i u službi Božjoj ovim ćiriličkim ili radije grčkim pismom služe Srbi ili Srbljani, koji ne slijede latinski, već grčki obred u ilirskim provincijama, Hrvatskoj, Sremu, Slavoniji, Bosni, Hercegovini, Srbiji i obje Bugarske, Trakiji, Makedoniji, koje se nalaze s ove strane Dunava, i u onima s one strane Dunava: Vlaškoj, Moldaviji ili Bogdaniji, Ruteniji, Rasciji, Rusiji i Moskoviji. Srbi se u rječniku i načinu govora malo razlikuju od Bosanaca, čije narječje, po mome sudu, treba smatrati opštijim i boljim među ilirskim narječjima."




    Jezuita pater Vladimir Horvat

    Eto, zato, zato što ni Kašić ni Mikalja nikada ne pominju hrvatski jezik, a "hrv. stručnjaci" ga izmišljaju gdě ga nema, zato me zanimalo kako su "hrv. sručnjaci" prěveli děo Mikaljinog prědgovora Blagu slověnskom u kojem kaže:

    Cosi anco sono molti, e varii li modi di parlare in lingua Illirica, ma ogn'un dice, che la lingua Bosnense sia la piu bella: perciò tutti li scrittori Illirici doverebberò affettarla nel scrivere, il che hò procurato di far io in questo Dittionario;
  7. Mrkalj (avatar)
    Da vidimo ko su nosioci hrvatskojezičkog diskursa:



    Jezuita pater Vladimir Horvat

    Za kojeg je Casino Royal utvrdio da laže: http://forum.krstarica.com/showthrea...1#post24024277

    Pater Horvat, zbog laganja 100 Zdravomarija i 150 Očenaša.




    Pater Horvat o Lojzeku blaženom.



    Pater Horvat - podrška generalu Gotovini.


    Pater V. Horvat: "U Beogradu, 1985, kopao sam i iskopao Bartola Kašića i uskrsnuo ga iz mrtvih."



    Knjiga ''Ogoljela laž logora Jasenovac'' u kojoj autori Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat raščlambom više dokumenata i knjiga o jasenovačkom logoru dokazuju da je taj logor bio radni logor te da ''za masovna ubijanja zatočenika nema dokaza'', predstavljena je večeras u Zagrebu. Horvat tvrdi da su komunisti nastavili koristiti Jasenovac sve dok ga nisu zatvorili 1951. godine, te da su ga koristili u periodu 1945-51 za masovna ubistva Hrvata, pa onda te žrtve falsifikovali i pripisali Ustašama; prema autorima, ispade da je Jasenovac ponajviše zločin partizana protivu Hrvata, a da su stradanja ljudi u Blajburgu tj. duž Križnog puta daleko stravičnija od ustaških zločina u Blajburgu.





    Upravo takav, kao pater Horvat, - slika i prilika - bio je i Rafael Levaković sa svojim falsifikatima prě 400 godina. O tom kontinuitetu cilja koji rađa kontinuitet procesa govorim i trěba ga imati u vidu pri analizi dostupnih podataka iz minulih věkova.


    Pater Horvat, zbog laganja 100 Zdravomarija i 150 Očenaša!
  8. Mrkalj (avatar)
    Dr. Vladimir Horvat, najpoznatiji hrvatski kašićolog:

    "Ponuda jedinstvenog jezika sa Srbima u doba ranoga baroka nije uspjela i više nema obveze poslušnosti da imamo s njima isti jezik. " (Hrvatski katolički zbor "MI" - br. 5, 6-8/2000)
  9. mizaca (avatar)
    Citat Original postavio Mrkalj
    Dr. Vladimir Horvat, najpoznatiji hrvatski kašićolog:

    "Ponuda jedinstvenog jezika sa Srbima u doba ranoga baroka nije uspjela i više nema obveze poslušnosti da imamo s njima isti jezik. " (Hrvatski katolički zbor "MI" - br. 5, 6-8/2000)
    A zasto onda i danas kradu autenticne "juzne rijeci" kao i svu mogucu bastinu.........Srdacan pozdrav kolega......