Prolazimo pored njih svakodnevno.
Na licima i tijelima vidimo njihovu patnju.
Gladni su. Nesrecni.
Ipak, zivi su.
Ponekad im nesto pruzimo.
Drago nam je da smo pomogli, bar malo.
I, nastavljamo svoje zivote, ususkani, u kakvu/takvu udobnost.
Onda opet sretnemo to neko poznato lice, izduzene, mrsave ruke.
Taj pogled.
Pa opet.
Ususkivanje u vlastitu udobnost postaje sve teze.
Misli se vracaju stalno na tu sliku.
Kakvi smo to ljudi?
Zasto ne ucinimo nesto veliko da im TRAJNO pomognemo?
Umiru nam pred ocima.
Na licima i tijelima vidimo njihovu patnju.
Gladni su. Nesrecni.
Ipak, zivi su.
Ponekad im nesto pruzimo.
Drago nam je da smo pomogli, bar malo.
I, nastavljamo svoje zivote, ususkani, u kakvu/takvu udobnost.
Onda opet sretnemo to neko poznato lice, izduzene, mrsave ruke.
Taj pogled.
Pa opet.
Ususkivanje u vlastitu udobnost postaje sve teze.
Misli se vracaju stalno na tu sliku.
Kakvi smo to ljudi?
Zasto ne ucinimo nesto veliko da im TRAJNO pomognemo?
Umiru nam pred ocima.