DA LI SMO SLIJEPI KRAJ OCIJU???

Prolazimo pored njih svakodnevno.
Na licima i tijelima vidimo njihovu patnju.
Gladni su. Nesrecni.
Ipak, zivi su.
Ponekad im nesto pruzimo.
Drago nam je da smo pomogli, bar malo.
I, nastavljamo svoje zivote, ususkani, u kakvu/takvu udobnost.

Onda opet sretnemo to neko poznato lice, izduzene, mrsave ruke.
Taj pogled.


Pa opet.

Ususkivanje u vlastitu udobnost postaje sve teze.
Misli se vracaju stalno na tu sliku.

Kakvi smo to ljudi?

Zasto ne ucinimo nesto veliko da im TRAJNO pomognemo?

Umiru nam pred ocima.
 
....cunami od siromaštva , pa i duhovne bede ne zaustavlja se golugrudom milostinjom , akcijama crvenog krsta , narodnim kujnama i šta ja sve znam kakvim donatorskim večerama , ručkovima pa i doručkom kod Obame , a naročito ne užinom sa crnim đavolom......sve te fore humanitarne služe da se svaka revolucionarnost ubije u zametku , pa i prosvetiteljska...ljudi koji zapadaju u milosrdni amok , bedno hoće da operu svoju kukavičku dušu....
....nije problem pružiti koju kintu , ovome ili onome , koji džak stare garderobe ili šta ja znam....problem je urediti ambijent da svak može od svog takozvanog korisnog rada dostojanstveno da živi i razvija porodicu....a takvih danas nema ni u trećinskom odnosu u državi , jer na cunami siromaštva baca , razvaljuje , potapa - uništava !
 

Back
Top