Izašla je s posla ranije, pravdajući se jakom migrenom. To se desilo treći dan za redom, i koleginice su je već popreko gledale. Znala je da će je ogovarati čim bude izašla iz kancelarije. Počeće ironičnim opaskama o sumnjivoj glavobolji – kao da im nisu bili dovoljni njeni podočnjaci i izmučeno lice koji su i nju, kada bi se letimice susrela sa samom sobom u ogledalu, umeli da ubede u neku tinjajuću, podmuklu bolest u glavi. Zatim će se nadovezati priče o iznošenim cipelama i pohabanom kaputu, o sirotinjskoj, mrtvačkoj kombinaciji boja njene odeće, o očiglednom manjku potrebe da izgleda privlačno, i, na kraju (ako su takve priče uopšte imale kraj) – o mogućem nedostatku seksa kao uzroku glavobolja, crvenih beonjača, kiselih osmeha i svih ostalih vidljivih problema u životu jedne žene. Samo je šef, jedini koji joj je ostao iz nekadašnje garniture prijateljski nastrojenih kolega, znao koliko je migrena moguća, ili barem koliko je pravdanje migrenom imalo realno uporište u daleko bolnijim delovima njenog bića.
Kod kuće ju je nestrpljivo ocekivao sin, naizmenično se tresući u groznici i urlajući od bolova. Treći dan apstinencijalne krize, treća neprospavana noć, treći dan muka u kojima je migrena – ako ju je i bilo – mogla da se nazove i „ništa“.
Čekala je da sin umre ili, nekim čudom, preživi. Bila je sklonija da poveruje u prvo. Čak ukoliko bi dobio šansu da sada pregura krizu, periodi agonija su im, oboma, bili zapisani u budućnosti – poput beskrajnog, iscrpljujućeg umiranja u kome se čovek nada, štaviše raduje smrti. Njegova smrt bila bi rasterećenje – milion puta je pomislila, a potom bi se postidela sopstvenih nadanja i šibala se osećanjima grozne krivice: majke ne razmišljaju na taj način; majke daju sve što imaju, pa i život, u zamenu za dobrobit svog deteta; majke nikada ne posustaju i ne umaraju se; ona je loša majka jer je negde omanula u podizanju i vaspitanju, a utoliko je lošija jer joj izgleda kao da bi njenom sinu bilo bolje da umre nego da nastavi da ih, oboje, muči.
Mrzela je povratak kući.
On je, kao i obično, ležao u krevetu i ječao. Umesto pozdrava čula je njegov unjkavi glas: „Kevoo, kevoooo, nađi mi nešto, moooolim teeee. Umreću ako ne uzmem ...“
Nije više imala šta da mu da osim vremena provedenog uz njegov krevet i uobičajenog tešenja. Držanje za ruku i ušuškavanje imali su kratkotrajne efekte a smisao im je odavno nestao u naletima sinovljevog propratnog besa, očitovanog u psovanju kučke koja mu je, rodivši ga, prenela tajanstveni, fatalni genetski zapis koji ga je učinio takvim kakav jeste i – što je najvažnije – doveo do toga da se, samo naizgled živ, raspada u dvadesetoj. S njim više nije bilo moguće razgovarati ni u stanju koje bi se, u periodu izmedju uzimanja i davanja, moglo nazvati normalnim. Opijao se besmislenom, disonantnom muzikom, sobu ispunio teškim, lepljivim vonjem svog, nedeljama (ili već mesecima) neokupanog tela. Odavno je digla ruke od kontrole i ubeđivanja sina koliko je užasno njegovo lagano samoubistvo. Bilo bi daleko lakše da je skočio s mosta, prerezao vene ili se obesio. Nikada ga ne bi prebolela, ali bi mogla da nastavi život sa lepim uspomenama na svoje dete, ono dete sa svim zubima na broju, čisto, pametno i ponekad slatko tvrdoglavo, ono isto dete na koje se nikada nije mogla odistinski naljutiti a kamoli poželeti da ga nema, ili da ga nikada nije ni bilo. Onda bi, možda, njegovu smrt tumačila činom trenutne, kukavičke, adolescentske slabosti zbog neke gluposti kao sto je neuzvraćena ljubav. Ili bi opravdanje našla u sinovljevoj izuzetnoj preosetljivosti na sve nepravde sveta, u ludom ali herojskom odbijanju da se ostane u takvom svetu. Ali sin nije bio preosetljiv. Tuđa tragedija nije ga doticala. Samoživo se uhvatio za život kakav im je, u svoje ime, oboma zacrtao. Čime bi, osim ludilom, mogla objasniti njegove uvrede, poniženja, mržnju, udarce? Letela je, zajedno sa njim, ka ponoru i samo se nadala brzom udarcu o dno. Što pre. A sva uobičajena sinovljeva nazovi-smelost – da se pobuni protiv normalnosti koju je nazivao klišeom, pa da se pobuni čak i protiv nje koja se trudila da ga razume i jedina ga jos uvek volela, arogantna hrabrost da se ukrade, izaziva, porazbija, uništi ... sve je nestajalo pod naletima kriza.
„Jesi li mi nabavila?“, pitao je slabašnim, unjkavim glasom. Prišavši krevetu, odmahnula je glavom. Teško joj je bilo i da ga pogleda. Znala je šta će videti: razrogačene oči, pune patnje i mraka, splet tankih udova u fetusnom polužaju. Uplašenog dečkića, šćućurenog pod jorganom. Bože, kako je bled .... izbledeo, kao da nestaje! I ponoviće se – kao hiljadu puta do sada – onaj trenutak kada ogorčenje, beznađe i razočaranje pređu u tugu, saosećanje i nežnost; kada više nema preispitivanja ko je kriv, zašto i kako je došla do tačke u kojoj se pita da li sina još uvek voli ili ga samo sažaljeva.
„Heptanon? Ništa? Čak ni jebeni Delorazepam?“
„Nema. Sve apoteke sam obišla.“
„I ovu prekoputa?“
„Naravno.“
Lagala je. Na povratku kući svratila je u dve-tri apoteke. Metadona zaista nije bilo u njima, ali u apoteku prekoputa ulice nije ulazila ... ima tome već nekoliko meseci. Razlog: ljigavi apotekar, najodvratnije stvorenje koje je ikada srela. Drug iz školske klupe, njena prva trauma, desetogodišnjak koji ju je ošamario iz istog razloga zbog kojeg je maltretirao sve devojčice: iz njemu znanih „muških principa“. Prepoznao ju je čim je prvi put ušla u apoteku, iako je od incidenta prošlo skoro četiri decenije. „Gle, ti si!“, uzviknuo je tobože srdačno. „Došla maca na moja vratanca. Sve vi, žene, kad-tad dođete kod mene. Šta ti treba – laksativ, neko sredstvo za smirenje klimakteričnih tegoba?“ Izbegavala je njegovu apoteku; on je bio osoba zbog koje bi, ako bi je srela napolju, prešla na drugu stranu ulice.
„Kevo bre, boli me .... Umreće ti tvoj sin, raspašće se od bolova....“
Pitala se nije li ipak preterala u kukavičkom zaobilaženju apoteke. I to samo zbog jednog čoveka koji je, ma koliko bio nevaspitano i razuzdano derište, sada ipak odraslija ličnost. Prostačina, ali ne nužno i zlotvor. Može biti i da ga je život promenio nabolje, da mu je neka žena otvorila vidike, smekšala mu stavove, naučila ga kako šamari nisu način ubeđivanja i skretanja pažnje. A sin, sin je valjda važniji od njenog ponosa. Svrhu sopstvenog postojanja shvatila je kada se prvi put suočila sa njegovim ludilom. Svrha je, pre spoznaje, bila žrtvovanje do izvesnih granica. Sada su joj, međutim, granice izgledale beskonačne.
Dobro, idem tamo, rekla je sebi, sa utiskom - ne kao da se sprema na susret sa neprijatnim delom prošlosti – već kao da ide na težak ispit čije gradivo uopšte nije savladala.
„Pokušaću još nešto. Evo, izlazim, odmah...“, kazala je.
„Super si, kevo“, promrmljao je tonom odglumljene blagonaklonosti. O, znala je ona da sin više ne oseća ništa, a naročito ne zahvalnosti ili ljubavi! Sve potrebe sveo je na špric i iglu, sve se vrtelo oko uzimanja. Davanja više nije bilo ni u nagoveštajima, čak ni kroz „dobar dan mama“, lepu reč ili osmeh.
„Požuri!“, bilo je poslednje što je čula pre nego što je za sobom zatvorila vrata.
Neonska reklama male apoteke, udaljene pedesetak metara, namigivala je u sumraku zimskog popodneva. Unutra je, za pultom, zadubljen u novine, stajao čovek kome je rešila da oprosti nepravdu, učinjenu dok su bili deca. Proćelav, dežmekast, s brčićima, običan. Skoro da ju je obuzela griža savesti: ko je ona da sudi, možda je imao teško detinjstvo, možda je grubost bila naučeni obrazac ponašanja u njegovoj porodici.
„Dobro veče“, kazala je, naoružana osmehom.
„Dobro veče“, odgovorio je, podigavši pogled sa novina. Ovo se već jednom dogodilo, pomislila je. Isti takav pogled, iste vodnjikave oči, isti miris, delić trenutka u kome je kristalno jasno šta se dešava i šta će se desiti, ali koji biva zaboravljen u treptaju oka.
„Pa kako si, kako te služi život?“, pitao je.
„Ah ... Kao i sve nas, pretpostavljam, u ovoj zemlji, u ovakvim okolnostima.“
„Skakavci nam pojeli godine, je li?“
Izgledao je skoro simpatično. Podsetio je, likom, na pokojnog ujaka, šereta koji je voleo da je štipa za obraze i čiji su poljupci boleli i peckali zbog oštrih brkova. „Čuo sam da si udovica“, nastavio je. Klimnula je glavom. „I imaš sina džankija.“
Lecnula se. On je slegnuo ramenima: „Život je nekom majka, nekom maćeha. Šta ćeš ... Nismo svi rođeni pod srećnom zvezdom. A bogami si ga i razmazila ....“
Htela mu je reći da nije; naprotiv, možda je bila previše stroga prema osmogodišnjaku kada je ostala bez muža. Ali to se desilo zato što je htela da ga odmalena nauči kako je ostatak planete nemilosrdan prema slabima, prosečnima i lenjima. Očekivala je samo malo više dečijeg razumevanja za uslove koje im je ona, samohrana majka, mogla obezbediti. Nisu imali nikoga osim jedno drugo ... Ili je barem izgledalo da je tako, jer se vremenom pokazalo da je sinu nedovoljna, te da mu je mnogo prijatnije na ulici, u društvu dece problematičnog ponašanja. Ali već je bilo kasno za kazne. Kada ga je prvi put udarila, besna zbog nanizanih jedinica u dnevniku, pobegao je od kuće. Onda je, brinući šta mu se može dogoditi u surovom uličnom svetu, bes trampila za kajanje: nije li bila preoštra, nije li preterala, nije li majci namenjena uloga vazda strpljivog pregovarača i vaspitača? Vratio se posle manje od dvadeset četiri sata, pun pokajanja i obećanja da će popraviti ocene, dotadašnje drugove zameniti boljim, prihvatiti deo odgovornosti koji snosi kao član njihovog, na svetu najusamljenijeg porodičnog dvojca. Međutim, bivalo je sve gore, i kad god bi se tešila mišlju da ne može biti strašnije, iznenadilo bi je koliko – zapravo – može.
„Šta ti treba, neki lek?“, trgnuo je glas.
Izvadila je recept iz tašne i pružila mu.
Kod kuće ju je nestrpljivo ocekivao sin, naizmenično se tresući u groznici i urlajući od bolova. Treći dan apstinencijalne krize, treća neprospavana noć, treći dan muka u kojima je migrena – ako ju je i bilo – mogla da se nazove i „ništa“.
Čekala je da sin umre ili, nekim čudom, preživi. Bila je sklonija da poveruje u prvo. Čak ukoliko bi dobio šansu da sada pregura krizu, periodi agonija su im, oboma, bili zapisani u budućnosti – poput beskrajnog, iscrpljujućeg umiranja u kome se čovek nada, štaviše raduje smrti. Njegova smrt bila bi rasterećenje – milion puta je pomislila, a potom bi se postidela sopstvenih nadanja i šibala se osećanjima grozne krivice: majke ne razmišljaju na taj način; majke daju sve što imaju, pa i život, u zamenu za dobrobit svog deteta; majke nikada ne posustaju i ne umaraju se; ona je loša majka jer je negde omanula u podizanju i vaspitanju, a utoliko je lošija jer joj izgleda kao da bi njenom sinu bilo bolje da umre nego da nastavi da ih, oboje, muči.
Mrzela je povratak kući.
On je, kao i obično, ležao u krevetu i ječao. Umesto pozdrava čula je njegov unjkavi glas: „Kevoo, kevoooo, nađi mi nešto, moooolim teeee. Umreću ako ne uzmem ...“
Nije više imala šta da mu da osim vremena provedenog uz njegov krevet i uobičajenog tešenja. Držanje za ruku i ušuškavanje imali su kratkotrajne efekte a smisao im je odavno nestao u naletima sinovljevog propratnog besa, očitovanog u psovanju kučke koja mu je, rodivši ga, prenela tajanstveni, fatalni genetski zapis koji ga je učinio takvim kakav jeste i – što je najvažnije – doveo do toga da se, samo naizgled živ, raspada u dvadesetoj. S njim više nije bilo moguće razgovarati ni u stanju koje bi se, u periodu izmedju uzimanja i davanja, moglo nazvati normalnim. Opijao se besmislenom, disonantnom muzikom, sobu ispunio teškim, lepljivim vonjem svog, nedeljama (ili već mesecima) neokupanog tela. Odavno je digla ruke od kontrole i ubeđivanja sina koliko je užasno njegovo lagano samoubistvo. Bilo bi daleko lakše da je skočio s mosta, prerezao vene ili se obesio. Nikada ga ne bi prebolela, ali bi mogla da nastavi život sa lepim uspomenama na svoje dete, ono dete sa svim zubima na broju, čisto, pametno i ponekad slatko tvrdoglavo, ono isto dete na koje se nikada nije mogla odistinski naljutiti a kamoli poželeti da ga nema, ili da ga nikada nije ni bilo. Onda bi, možda, njegovu smrt tumačila činom trenutne, kukavičke, adolescentske slabosti zbog neke gluposti kao sto je neuzvraćena ljubav. Ili bi opravdanje našla u sinovljevoj izuzetnoj preosetljivosti na sve nepravde sveta, u ludom ali herojskom odbijanju da se ostane u takvom svetu. Ali sin nije bio preosetljiv. Tuđa tragedija nije ga doticala. Samoživo se uhvatio za život kakav im je, u svoje ime, oboma zacrtao. Čime bi, osim ludilom, mogla objasniti njegove uvrede, poniženja, mržnju, udarce? Letela je, zajedno sa njim, ka ponoru i samo se nadala brzom udarcu o dno. Što pre. A sva uobičajena sinovljeva nazovi-smelost – da se pobuni protiv normalnosti koju je nazivao klišeom, pa da se pobuni čak i protiv nje koja se trudila da ga razume i jedina ga jos uvek volela, arogantna hrabrost da se ukrade, izaziva, porazbija, uništi ... sve je nestajalo pod naletima kriza.
„Jesi li mi nabavila?“, pitao je slabašnim, unjkavim glasom. Prišavši krevetu, odmahnula je glavom. Teško joj je bilo i da ga pogleda. Znala je šta će videti: razrogačene oči, pune patnje i mraka, splet tankih udova u fetusnom polužaju. Uplašenog dečkića, šćućurenog pod jorganom. Bože, kako je bled .... izbledeo, kao da nestaje! I ponoviće se – kao hiljadu puta do sada – onaj trenutak kada ogorčenje, beznađe i razočaranje pređu u tugu, saosećanje i nežnost; kada više nema preispitivanja ko je kriv, zašto i kako je došla do tačke u kojoj se pita da li sina još uvek voli ili ga samo sažaljeva.
„Heptanon? Ništa? Čak ni jebeni Delorazepam?“
„Nema. Sve apoteke sam obišla.“
„I ovu prekoputa?“
„Naravno.“
Lagala je. Na povratku kući svratila je u dve-tri apoteke. Metadona zaista nije bilo u njima, ali u apoteku prekoputa ulice nije ulazila ... ima tome već nekoliko meseci. Razlog: ljigavi apotekar, najodvratnije stvorenje koje je ikada srela. Drug iz školske klupe, njena prva trauma, desetogodišnjak koji ju je ošamario iz istog razloga zbog kojeg je maltretirao sve devojčice: iz njemu znanih „muških principa“. Prepoznao ju je čim je prvi put ušla u apoteku, iako je od incidenta prošlo skoro četiri decenije. „Gle, ti si!“, uzviknuo je tobože srdačno. „Došla maca na moja vratanca. Sve vi, žene, kad-tad dođete kod mene. Šta ti treba – laksativ, neko sredstvo za smirenje klimakteričnih tegoba?“ Izbegavala je njegovu apoteku; on je bio osoba zbog koje bi, ako bi je srela napolju, prešla na drugu stranu ulice.
„Kevo bre, boli me .... Umreće ti tvoj sin, raspašće se od bolova....“
Pitala se nije li ipak preterala u kukavičkom zaobilaženju apoteke. I to samo zbog jednog čoveka koji je, ma koliko bio nevaspitano i razuzdano derište, sada ipak odraslija ličnost. Prostačina, ali ne nužno i zlotvor. Može biti i da ga je život promenio nabolje, da mu je neka žena otvorila vidike, smekšala mu stavove, naučila ga kako šamari nisu način ubeđivanja i skretanja pažnje. A sin, sin je valjda važniji od njenog ponosa. Svrhu sopstvenog postojanja shvatila je kada se prvi put suočila sa njegovim ludilom. Svrha je, pre spoznaje, bila žrtvovanje do izvesnih granica. Sada su joj, međutim, granice izgledale beskonačne.
Dobro, idem tamo, rekla je sebi, sa utiskom - ne kao da se sprema na susret sa neprijatnim delom prošlosti – već kao da ide na težak ispit čije gradivo uopšte nije savladala.
„Pokušaću još nešto. Evo, izlazim, odmah...“, kazala je.
„Super si, kevo“, promrmljao je tonom odglumljene blagonaklonosti. O, znala je ona da sin više ne oseća ništa, a naročito ne zahvalnosti ili ljubavi! Sve potrebe sveo je na špric i iglu, sve se vrtelo oko uzimanja. Davanja više nije bilo ni u nagoveštajima, čak ni kroz „dobar dan mama“, lepu reč ili osmeh.
„Požuri!“, bilo je poslednje što je čula pre nego što je za sobom zatvorila vrata.
Neonska reklama male apoteke, udaljene pedesetak metara, namigivala je u sumraku zimskog popodneva. Unutra je, za pultom, zadubljen u novine, stajao čovek kome je rešila da oprosti nepravdu, učinjenu dok su bili deca. Proćelav, dežmekast, s brčićima, običan. Skoro da ju je obuzela griža savesti: ko je ona da sudi, možda je imao teško detinjstvo, možda je grubost bila naučeni obrazac ponašanja u njegovoj porodici.
„Dobro veče“, kazala je, naoružana osmehom.
„Dobro veče“, odgovorio je, podigavši pogled sa novina. Ovo se već jednom dogodilo, pomislila je. Isti takav pogled, iste vodnjikave oči, isti miris, delić trenutka u kome je kristalno jasno šta se dešava i šta će se desiti, ali koji biva zaboravljen u treptaju oka.
„Pa kako si, kako te služi život?“, pitao je.
„Ah ... Kao i sve nas, pretpostavljam, u ovoj zemlji, u ovakvim okolnostima.“
„Skakavci nam pojeli godine, je li?“
Izgledao je skoro simpatično. Podsetio je, likom, na pokojnog ujaka, šereta koji je voleo da je štipa za obraze i čiji su poljupci boleli i peckali zbog oštrih brkova. „Čuo sam da si udovica“, nastavio je. Klimnula je glavom. „I imaš sina džankija.“
Lecnula se. On je slegnuo ramenima: „Život je nekom majka, nekom maćeha. Šta ćeš ... Nismo svi rođeni pod srećnom zvezdom. A bogami si ga i razmazila ....“
Htela mu je reći da nije; naprotiv, možda je bila previše stroga prema osmogodišnjaku kada je ostala bez muža. Ali to se desilo zato što je htela da ga odmalena nauči kako je ostatak planete nemilosrdan prema slabima, prosečnima i lenjima. Očekivala je samo malo više dečijeg razumevanja za uslove koje im je ona, samohrana majka, mogla obezbediti. Nisu imali nikoga osim jedno drugo ... Ili je barem izgledalo da je tako, jer se vremenom pokazalo da je sinu nedovoljna, te da mu je mnogo prijatnije na ulici, u društvu dece problematičnog ponašanja. Ali već je bilo kasno za kazne. Kada ga je prvi put udarila, besna zbog nanizanih jedinica u dnevniku, pobegao je od kuće. Onda je, brinući šta mu se može dogoditi u surovom uličnom svetu, bes trampila za kajanje: nije li bila preoštra, nije li preterala, nije li majci namenjena uloga vazda strpljivog pregovarača i vaspitača? Vratio se posle manje od dvadeset četiri sata, pun pokajanja i obećanja da će popraviti ocene, dotadašnje drugove zameniti boljim, prihvatiti deo odgovornosti koji snosi kao član njihovog, na svetu najusamljenijeg porodičnog dvojca. Međutim, bivalo je sve gore, i kad god bi se tešila mišlju da ne može biti strašnije, iznenadilo bi je koliko – zapravo – može.
„Šta ti treba, neki lek?“, trgnuo je glas.
Izvadila je recept iz tašne i pružila mu.