KEVA NA KVADRAT

Izašla je s posla ranije, pravdajući se jakom migrenom. To se desilo treći dan za redom, i koleginice su je već popreko gledale. Znala je da će je ogovarati čim bude izašla iz kancelarije. Počeće ironičnim opaskama o sumnjivoj glavobolji – kao da im nisu bili dovoljni njeni podočnjaci i izmučeno lice koji su i nju, kada bi se letimice susrela sa samom sobom u ogledalu, umeli da ubede u neku tinjajuću, podmuklu bolest u glavi. Zatim će se nadovezati priče o iznošenim cipelama i pohabanom kaputu, o sirotinjskoj, mrtvačkoj kombinaciji boja njene odeće, o očiglednom manjku potrebe da izgleda privlačno, i, na kraju (ako su takve priče uopšte imale kraj) – o mogućem nedostatku seksa kao uzroku glavobolja, crvenih beonjača, kiselih osmeha i svih ostalih vidljivih problema u životu jedne žene. Samo je šef, jedini koji joj je ostao iz nekadašnje garniture prijateljski nastrojenih kolega, znao koliko je migrena moguća, ili barem koliko je pravdanje migrenom imalo realno uporište u daleko bolnijim delovima njenog bića.
Kod kuće ju je nestrpljivo ocekivao sin, naizmenično se tresući u groznici i urlajući od bolova. Treći dan apstinencijalne krize, treća neprospavana noć, treći dan muka u kojima je migrena – ako ju je i bilo – mogla da se nazove i „ništa“.
Čekala je da sin umre ili, nekim čudom, preživi. Bila je sklonija da poveruje u prvo. Čak ukoliko bi dobio šansu da sada pregura krizu, periodi agonija su im, oboma, bili zapisani u budućnosti – poput beskrajnog, iscrpljujućeg umiranja u kome se čovek nada, štaviše raduje smrti. Njegova smrt bila bi rasterećenje – milion puta je pomislila, a potom bi se postidela sopstvenih nadanja i šibala se osećanjima grozne krivice: majke ne razmišljaju na taj način; majke daju sve što imaju, pa i život, u zamenu za dobrobit svog deteta; majke nikada ne posustaju i ne umaraju se; ona je loša majka jer je negde omanula u podizanju i vaspitanju, a utoliko je lošija jer joj izgleda kao da bi njenom sinu bilo bolje da umre nego da nastavi da ih, oboje, muči.
Mrzela je povratak kući.
On je, kao i obično, ležao u krevetu i ječao. Umesto pozdrava čula je njegov unjkavi glas: „Kevoo, kevoooo, nađi mi nešto, moooolim teeee. Umreću ako ne uzmem ...“
Nije više imala šta da mu da osim vremena provedenog uz njegov krevet i uobičajenog tešenja. Držanje za ruku i ušuškavanje imali su kratkotrajne efekte a smisao im je odavno nestao u naletima sinovljevog propratnog besa, očitovanog u psovanju kučke koja mu je, rodivši ga, prenela tajanstveni, fatalni genetski zapis koji ga je učinio takvim kakav jeste i – što je najvažnije – doveo do toga da se, samo naizgled živ, raspada u dvadesetoj. S njim više nije bilo moguće razgovarati ni u stanju koje bi se, u periodu izmedju uzimanja i davanja, moglo nazvati normalnim. Opijao se besmislenom, disonantnom muzikom, sobu ispunio teškim, lepljivim vonjem svog, nedeljama (ili već mesecima) neokupanog tela. Odavno je digla ruke od kontrole i ubeđivanja sina koliko je užasno njegovo lagano samoubistvo. Bilo bi daleko lakše da je skočio s mosta, prerezao vene ili se obesio. Nikada ga ne bi prebolela, ali bi mogla da nastavi život sa lepim uspomenama na svoje dete, ono dete sa svim zubima na broju, čisto, pametno i ponekad slatko tvrdoglavo, ono isto dete na koje se nikada nije mogla odistinski naljutiti a kamoli poželeti da ga nema, ili da ga nikada nije ni bilo. Onda bi, možda, njegovu smrt tumačila činom trenutne, kukavičke, adolescentske slabosti zbog neke gluposti kao sto je neuzvraćena ljubav. Ili bi opravdanje našla u sinovljevoj izuzetnoj preosetljivosti na sve nepravde sveta, u ludom ali herojskom odbijanju da se ostane u takvom svetu. Ali sin nije bio preosetljiv. Tuđa tragedija nije ga doticala. Samoživo se uhvatio za život kakav im je, u svoje ime, oboma zacrtao. Čime bi, osim ludilom, mogla objasniti njegove uvrede, poniženja, mržnju, udarce? Letela je, zajedno sa njim, ka ponoru i samo se nadala brzom udarcu o dno. Što pre. A sva uobičajena sinovljeva nazovi-smelost – da se pobuni protiv normalnosti koju je nazivao klišeom, pa da se pobuni čak i protiv nje koja se trudila da ga razume i jedina ga jos uvek volela, arogantna hrabrost da se ukrade, izaziva, porazbija, uništi ... sve je nestajalo pod naletima kriza.
„Jesi li mi nabavila?“, pitao je slabašnim, unjkavim glasom. Prišavši krevetu, odmahnula je glavom. Teško joj je bilo i da ga pogleda. Znala je šta će videti: razrogačene oči, pune patnje i mraka, splet tankih udova u fetusnom polužaju. Uplašenog dečkića, šćućurenog pod jorganom. Bože, kako je bled .... izbledeo, kao da nestaje! I ponoviće se – kao hiljadu puta do sada – onaj trenutak kada ogorčenje, beznađe i razočaranje pređu u tugu, saosećanje i nežnost; kada više nema preispitivanja ko je kriv, zašto i kako je došla do tačke u kojoj se pita da li sina još uvek voli ili ga samo sažaljeva.
„Heptanon? Ništa? Čak ni jebeni Delorazepam?“
„Nema. Sve apoteke sam obišla.“
„I ovu prekoputa?“
„Naravno.“
Lagala je. Na povratku kući svratila je u dve-tri apoteke. Metadona zaista nije bilo u njima, ali u apoteku prekoputa ulice nije ulazila ... ima tome već nekoliko meseci. Razlog: ljigavi apotekar, najodvratnije stvorenje koje je ikada srela. Drug iz školske klupe, njena prva trauma, desetogodišnjak koji ju je ošamario iz istog razloga zbog kojeg je maltretirao sve devojčice: iz njemu znanih „muških principa“. Prepoznao ju je čim je prvi put ušla u apoteku, iako je od incidenta prošlo skoro četiri decenije. „Gle, ti si!“, uzviknuo je tobože srdačno. „Došla maca na moja vratanca. Sve vi, žene, kad-tad dođete kod mene. Šta ti treba – laksativ, neko sredstvo za smirenje klimakteričnih tegoba?“ Izbegavala je njegovu apoteku; on je bio osoba zbog koje bi, ako bi je srela napolju, prešla na drugu stranu ulice.
„Kevo bre, boli me .... Umreće ti tvoj sin, raspašće se od bolova....“
Pitala se nije li ipak preterala u kukavičkom zaobilaženju apoteke. I to samo zbog jednog čoveka koji je, ma koliko bio nevaspitano i razuzdano derište, sada ipak odraslija ličnost. Prostačina, ali ne nužno i zlotvor. Može biti i da ga je život promenio nabolje, da mu je neka žena otvorila vidike, smekšala mu stavove, naučila ga kako šamari nisu način ubeđivanja i skretanja pažnje. A sin, sin je valjda važniji od njenog ponosa. Svrhu sopstvenog postojanja shvatila je kada se prvi put suočila sa njegovim ludilom. Svrha je, pre spoznaje, bila žrtvovanje do izvesnih granica. Sada su joj, međutim, granice izgledale beskonačne.
Dobro, idem tamo, rekla je sebi, sa utiskom - ne kao da se sprema na susret sa neprijatnim delom prošlosti – već kao da ide na težak ispit čije gradivo uopšte nije savladala.
„Pokušaću još nešto. Evo, izlazim, odmah...“, kazala je.
„Super si, kevo“, promrmljao je tonom odglumljene blagonaklonosti. O, znala je ona da sin više ne oseća ništa, a naročito ne zahvalnosti ili ljubavi! Sve potrebe sveo je na špric i iglu, sve se vrtelo oko uzimanja. Davanja više nije bilo ni u nagoveštajima, čak ni kroz „dobar dan mama“, lepu reč ili osmeh.
„Požuri!“, bilo je poslednje što je čula pre nego što je za sobom zatvorila vrata.

Neonska reklama male apoteke, udaljene pedesetak metara, namigivala je u sumraku zimskog popodneva. Unutra je, za pultom, zadubljen u novine, stajao čovek kome je rešila da oprosti nepravdu, učinjenu dok su bili deca. Proćelav, dežmekast, s brčićima, običan. Skoro da ju je obuzela griža savesti: ko je ona da sudi, možda je imao teško detinjstvo, možda je grubost bila naučeni obrazac ponašanja u njegovoj porodici.
„Dobro veče“, kazala je, naoružana osmehom.
„Dobro veče“, odgovorio je, podigavši pogled sa novina. Ovo se već jednom dogodilo, pomislila je. Isti takav pogled, iste vodnjikave oči, isti miris, delić trenutka u kome je kristalno jasno šta se dešava i šta će se desiti, ali koji biva zaboravljen u treptaju oka.
„Pa kako si, kako te služi život?“, pitao je.
„Ah ... Kao i sve nas, pretpostavljam, u ovoj zemlji, u ovakvim okolnostima.“
„Skakavci nam pojeli godine, je li?“
Izgledao je skoro simpatično. Podsetio je, likom, na pokojnog ujaka, šereta koji je voleo da je štipa za obraze i čiji su poljupci boleli i peckali zbog oštrih brkova. „Čuo sam da si udovica“, nastavio je. Klimnula je glavom. „I imaš sina džankija.“
Lecnula se. On je slegnuo ramenima: „Život je nekom majka, nekom maćeha. Šta ćeš ... Nismo svi rođeni pod srećnom zvezdom. A bogami si ga i razmazila ....“
Htela mu je reći da nije; naprotiv, možda je bila previše stroga prema osmogodišnjaku kada je ostala bez muža. Ali to se desilo zato što je htela da ga odmalena nauči kako je ostatak planete nemilosrdan prema slabima, prosečnima i lenjima. Očekivala je samo malo više dečijeg razumevanja za uslove koje im je ona, samohrana majka, mogla obezbediti. Nisu imali nikoga osim jedno drugo ... Ili je barem izgledalo da je tako, jer se vremenom pokazalo da je sinu nedovoljna, te da mu je mnogo prijatnije na ulici, u društvu dece problematičnog ponašanja. Ali već je bilo kasno za kazne. Kada ga je prvi put udarila, besna zbog nanizanih jedinica u dnevniku, pobegao je od kuće. Onda je, brinući šta mu se može dogoditi u surovom uličnom svetu, bes trampila za kajanje: nije li bila preoštra, nije li preterala, nije li majci namenjena uloga vazda strpljivog pregovarača i vaspitača? Vratio se posle manje od dvadeset četiri sata, pun pokajanja i obećanja da će popraviti ocene, dotadašnje drugove zameniti boljim, prihvatiti deo odgovornosti koji snosi kao član njihovog, na svetu najusamljenijeg porodičnog dvojca. Međutim, bivalo je sve gore, i kad god bi se tešila mišlju da ne može biti strašnije, iznenadilo bi je koliko – zapravo – može.
„Šta ti treba, neki lek?“, trgnuo je glas.
Izvadila je recept iz tašne i pružila mu.
 
- nastavak -

„Nemamo ovo“, kazao je. „*******, biću krajnje iskren: da sam otac prljavog narkosa, pustio bih ga da crkne ...“
Zatutnjalo joj je u ušima. Zinula je da se brecne, da mu u lice skreše kako on nema pojma šta je roditeljska ljubav, i kako budala uvek ostaje budala a bezobrazno dete izraste u bezobzirnog čoveka, ako se takav uopšte može nazvati čovekom ... ali je on nastavio, smejuljeći se: „Međutim, nisam. Moji sinovi ne kradu iz kuće televizore i porodični nakit da bi imali za fiks. Obojica su zdravi, normalni mladići. Valjda nisam prvi koji ti je rekao istinu kako tvom sinu nema spasa?“
Okrenula se da izađe, čvrsto rešena da više nikada ne pređe prag te apoteke. „Hej, stani!“, povikao je za njom. „Uh ala smo osetljivi, kao princeza na zrnu graška! A šta ako ipak mogu da ti pomognem?“
Ukopala se u mestu. „Zar nisi rekao da nemaš lek?“
„Nemam taj, ali zato imam drugi, bolji i jači. I spreman sam da ti ga ustupim bez recepta. Nije bitno kako i zašto. Recimo da mogu. Recimo da hoću. Recimo da želim nešto u zamenu.“
Brkovi su mu veselo poigravali u bezglasnom cerenju.
„Nemam novca“, promrmljala je. „Već sam u debelom minusu na tekućem ...“
„Ne interesuje me novac.“
Odmerio ju je od glave do pete. „Još uvek nisi za bacanje. Imaš sve što žena treba da ima: sise, dupe, onu stvarčicu među nogama - malo pohabanu, ali još uvek, nadam se, funkcionalnu za *******. Je l’ ti sad jasnije šta tražim u zamenu? Učiniću ti, u ime dobrih, starih vremena. A ko zna, može i da nam se osladi...“

Potpuno obnevidela od šoka, izletela je napolje. Do zgrade je išla žurnim korakom – bežeći što dalje, prebirući po glavi reči iz gnusne ponude: sise ... dupe ... *******. Reči koje nije koristila ni u mislima, vulgarije nedostojne da budu čak i prošaputane. Predlog ju je užasnuo: kakav idiot, manijak, đubre! Bilo bi uvredljivo po svinju kada bi ga nazvala svinjom!
Ali pred zgradom je čula sinovljev jauk. Dopirao je sa šestog sprata, probijao kroz zatvorene prozore, metalne šalone i zidove, debele četrdesetak centimetara, i širio se, putem vidljivih i nevidljivih pukotina, celom ulicom ... Ili joj se to samo učinilo? Zamisila je budućnost koja će se desiti za koji minut: ulazi u stan, a sin, obnevideo od bolova, traži od nje lek. „Nemam“, kaže mu, i čeka, skrštenih ruku, da njeno dete umre u agoniji.
Pale su joj na pamet prostitutke: kako mogu biti i sa muškarcima koji im se gade? Šta rade, žmure, isključe mozak, razmišljaju o stvarima koje im skreću pažnju sa tog ... tog čina? Da li je tuširanjem moguće sprati nečije dodire i mirise? Može li žrtva zaboraviti silovanje? U čemu je, osim po pitanju morala, suštinska razlika između odricanja od, na primer, bubrega ili komada džigerice i podavanja, a sve zarad života deteta.... Hej, ŽIVOTA!? Sve je stvar njene slobode izbora: hoće li ili neće pristati na ucenu. Mogla bi pristati i ostati ponosna; mogla bi ne pristati i do kraja života žaliti što nije. Šta je, uostalom, dostojanstvo, osim predrasude o veličini i značaju sopstvenog bića? Zar se do sada zbilja dokazala kao dobra majka, kada je jedino što oseća kada pomisli na svoju promašenu ulogu, smrt nastojanja i rođenje prezira prema samoj sebi?

Okrenula se i krenula ka apoteci.
Na dvadesetak koraka od apoteke ugledala je nekadašnjeg školskog druga kako na vrata kači natpis „ZATVORENO“. Nije bilo ni sedam sati. Dakle, znao je da će se ona vratiti. To saznanje ispuni je dodatnom gorčinom.
Ušla je, on je zaključao vrata i odveo je u sobičak iza pulta. Mirisalo je na lekove, zubarsku ordinaciju, hlor. „Šta čekaš? Skini se“, kazao je.
Izula se i svukla suknju.
„Sve. Da budeš kao od majke rođena.“
Isključi mozak, isključi, mantrala je. Misli na sina. Ne, bolje misli na nešto lepo .... Na more, plaže, sunce, bezbrižna vremena, slatke kuce i mace. Ne i na ljubav, nikako ne misli na ljubav.
„Okreći se da te pogledam sa svih strana. Potrudi se malo, zavedi me ...“
Okretala se, izložena u nagosti, i – začudo – potpuno lišena osećaja da je to njeno telo, da se ovo dešava njoj.
„Podigni ruke iznad glave. Pali me kad sise stoje uspravno, a ne kad vise.“
Opaska je nije čak ni uvredila. Radiće sve što bude od nje tražio, samo da se što pre završi.
„O da, tako je dobro!“ Glas mu je poprimio drugačiju boju. „Lezi na sto, na stomak.“
Legla je na hladan, metalni sto, razmišljajući o sutrašnjem danu: odlasku na posao, svraćanju na pijacu, kupovini namirnica od kojih bi mogla napraviti okrepljujuću supu za sina. Ispeglaće i gomilu odeće koju ne stiže da ispegla već danima. Popiće kafu sa komšinicom. Komšinica je prijatna, saosećajna duša, medicinska sestra u domu zdravlja. Pozvaće telefonom rođaku s kojom se odavno nije čula. Radiće stvari koje će joj pomoći da iz glave izbriše sav užas ove večeri. No, koliko god se trudila, među misli su joj uletali kadrovi muškarca zacrvenjenog, znojavog lica i očiju izbuljenih u požudi, kako, zureći u njene najintimnije delove tela, otkopčava šlic.
„*********“, rekao je, pre nego što je silovito prodro.
Samo da se što pre okonča.
Međutim, nije. Gnječio joj je kožu, grizao, stiskao, podmazivao je – nezadovoljan njenom suvoćom – nečim što je imalo oštar miris. Nije prozborila ni reč. Trpela je, ne fizički – jer to i nije bilo njeno telo, već telo nepoznate žene koja se, u njeno ime, projektovala i žrtvovala. Taj materijalni oblik samo je leš na kome se eksperimentiše, gluv, slep, nem i neosetljiv na nasilje.
Bio je gotov nakon čitave večnosti. „Nisi svršila“, konstatovao je. „Ali dobro, sledeći put hoćeš. Možeš da se obučeš.“
Iz ormarića je izvadio kutiju s lekom. „Evo, da ispoštujem dogovor. Dve večeras, dve ujutru. Uostalom, unutra ti je uputstvo.“

Zgrabila je dragocenost, izbegavajući da pogleda svog ucenjivača. Nije želela da vidi izraz trijumfa na njegovom licu. Pre nego što je izašla iz apoteke, skupila je hrabrost i pitala: „Zašto si me ošamario kada smo bili deca? Zašto si bio grub prema meni?“
Slegnuo je ramenima: „Ne znam. Valjda sam bio zaljubljen. Verovao da si princeza koju treba spustiti na zemlju. Uobražena mala drolja.“
Izjurila je iz apoteke, tresnuvši vratima. Boleo ju je svaki mišić, ali to i nije bilo važno sada, sa kutijom leka u džepu. Količina je bila dovoljna da se prebrodi kriza. A posle ... Posle će se snaći. Poniženost i uvređenost ostali su u sobičku, na metalnom stolu. Nije joj se čak ni plakalo. U poslednje vreme, kad god bi joj došlo da plače, zapitala bi se da li je razlog za plakanje dovoljno dubok. I čim bi se zapitala, i čim bi ustanovila da joj je racio još uvek budan, znala bi da nije pravo vreme za plakanje, i da se toliko isplakala da ni suze nisu više za bacanje.
Bila je, takoreći, zadovoljna. Stiže na vreme a – ko zna – možda je sudbina odredila da baš večeras, nakon žrtvovanja, sve krene nabolje. Preplavljena optimizmom, povikala je sa praga stana: “Imam ga, imam ga!”
Odgovorio je, začuđujuće snažnim i veselim glasom: “Ti si zmaj, kevo! Ma ti si vrh keva … Keva na kvadrat!”
Još u kaputu, pohitala je po čašu vode i iz džepa izvadila čudesni, obećavajući eliksir, izvor svih nadanja. Ležao joj je na dlanu, neobično lagan, nekoliko sekundi pre nego što je otvorila kutiju i shvatila da je prazna.
 
Jaka priča iako ne volim priče ko u najnovijem Mad Maxu gde su svi muškarci ludaci, a sve žene mučene princeze.

Mušku decu je teško vaspitavati i čak i deca iz dobrih porodica i dobra muška deca relativno lako mogu da završe u ovakvom problemu.

Muškarcima fali kulturni identitet.
 
Odlična priča i odlično napisana!
Potresna, teška, deprimirajuća, otrežnjujuća...
Iz nje se rađa milion pitanja o tome šta je zaista dobra majka i do koje granice bi trebalo da se žrtvuje za dete, pogotovo kad je "dete" već čovek...
Istovremeno daje odgovor i produbjuje dilemu na Ninino "Jedno etičko pitanje" na pdf Filozofija...
:zag:
 
Borka napiše priču, uvuče nas u nju svom silinom i samelje. Kada dođemo do daha, shvatamo nivo maestralnog pisca i onih u pokušaju. U želji da skratim superlative i izraze divljenja, samo ću reći: PISCI NAPRED, OSTALI STOJ!!! Svako poštovanje!! :zag::klap::cvet:
 
Od kada si je postavila razmisljam o toj prici koja je svakako napisana u tvom dobrom maniru, snazno i ilustrativno,
ali sam se dvoumio oko motiva dok nisam video temu na filozofiji i tvoj komentar.
U vezi sadrzaja zadrzacu se samo na komentaru da je mrtvima mnogo lakse da izaberu put, nego zivima,
Takodje sam misljenja, kao i pisac, da je empatija duboko sakrivena u ljudima, ako nema interesa, makar u prepoznavanju
svojih problema.
 
Poslednja izmena:
Priča je fantastična .Toliko realistična da dok ovo pišem još me obuzimaju grozote i muke koje je čovek (žena) u stanju da uradi da bi ''nastavila vrstu'' odnosno sačuvala život,život koji je podarila ročenjem deteta !:hvala:
 

Back
Top