Detinjstvo

Kada sam bila dete imala sam jedan veliki dar a to je svest o tome koliko je dobro biti dete.Koliko je vazno biti prisutan sada i ziv u trenutku.I uzivala sam u tome.Osecala sam koliko je vazno sve iskusiti sve videti ali i stati i pribliziti se mravu u travi,kapljici na listu.Udahnuti miris sume,plavetnilo neba zatvoriti u um kao u carobnu teglu.Za secanja konzervirati sve to.Secam se kako sam u nekim situacijama pomisljala ,,O ovo je vazno,ovo cu zapamtiti,,Trenutak kada sam naucila kako se crtaju noge cica glisi :lol:Kada sam uspela sama da izvadim sebi raskliman zub i tako se spasila konca i tatinog strogog pogleda.Osecaja krvi u ustima i nekog pritajenog zadovoljstva.Peckanja na obrazima kada sam sa nadvoznjaka letela naglavce preko sestrine glave:lol: Nabila sam se u sneg do pojasa a nas dzak je zavrsio u ledenoj bari.Momenta kada sam prvi put videla najmladjeg brata.Svi su se topili i cijukali srecni,majka je delovala izmuceno i mlako a ja sam ga gledala sa nevericom i negodovanjem.,,Nije uopste lep,mnogo se dernja,joooj sad ce on ziveti ovde stalno,,:lol: Uporno sam htela da vidim majcin stomak uverena da je pupak dugme koje se otvara i odatle je ovaj mali crveni vriskavac izasao.Ubrzo sam se vratila svojim bojicama i barbikama uverena da su to bitnije stvari.Covece koliko sam bila puna samopouzdanja.Ustajala sam iz kreveta da svetu pokazem da sam najpametnija :lol: I dosao je taj dan kada su me odveli u vrtic.Mladji brat se drao kao po obicaju,smedje kovrdze su mu leprsale oko glave dok se otimao tati iz ruku.Covek nije imao izbora nego da mene koja sam zgadjeno posmatrala taj cirkus,ostavi vaspitacici i ode.Bila sam pravi mali drkadzija,ladno mogu sebe da zamislim sa cigaretom u ruci i smrknutom facom na sred sobe :lol:Ko i ne bi bio smrknut kada su me sisali na glupavi paz.A ja sam htela da imam dugu kosu i da budem mala sirena jbt :lol:Prvi put kada sam videla taj crtac bila sam u soku.Naterala sam majku da dezura pored televizora i snimi crtac na kasetu.Onda su mi kupili crne lakovane cipelice obukli me ko lutkicu,isli smo u goste.A ja sam lepo otisla tako namontirana da pokazem gudama kako sam leeepaaa sirena i ugazila u ...do clanaka :lol:Da bi me smirili dali su mi bukvar.Onda sam bila jos grdja isla sam za svima da im ispricam sta sam JA to vazno procitala a oni to sigurno ne znaju :rumenko: Nije ni cudo sto su svi bezali od mene .Cak ni komsijski macak se nije dao uhvatiti vec me je do krvi izgrebao kada sam skocila na njega da ga na silu pripitomim.Ovo pisanje je otislo skroz u slj evo kucam i smejem se.Nema veze bar mi je zabavno.Ako jos nekom bude bilo super :lol:
 
Ja sam bežala iz obdaništa kući.
Najpre sam se kačila za nepoznate ljude koji dođu po svoju decu, pa se uz njih provučem kroz kapiju.
Pa su me ukebali i to više nije bila opcija.

Posle sam gledala neke kučiće kako se igraju u dvorištu vrtića i prokopavaju rupu ispod ograde. I dosetim se da proširim i produbim rupu. I onda sam bežala tuda.
E, tu je prošlo malo vremena pre nego što su otkrili kako to radim.
 
Pravo je osvježenje pročitati ovako nešto ranim jutrom, nasmijati se i vratiti u neke bezbrižne dane...zapravo mislim da bi svatko od nas ponekad trebao vratiti to dijete u sebi. Koja sam ja tek baraba bila! Lutke me nisu zanimale; puške, pištolji i lopta bile su mi glavne igračke...jurcala sam livadama i sa dečkima igrala fudbal dok bi baba bijesno svaki put nabacila mojoj majci "vidi je, kakva je, stalno je s dečkima, pa ko će to uzeti jednog dana?" I sad se smijem tim bezbrižnim i ludim danima. Potukla bih se s dečkima bez imalo razmišljanja, pentrala se i po najvišem drveću, prelazila potok preko obične grane sve dok se jednom prilikom nisam dobro okupala...iskreno, sad mi je pomalo i žao što me život ukrotio...
RRH, sačuvaj to dijete u sebi. :zag:
 
...izgleda da je svet izgubio mnogo što si porasla !....zaista , imam takav utisak dok čitam ova tvoja sećanja....imati svest o nečemu , dok se to stvara - to je iznad genijalnosti...da su atomski fizičari imali takvu svest dok su saznavali štogod o nuklearnoj energiji - čovečanstvo sigurno nebi imalo atomke , a japanci hirošimsko nagasakijske žrtve....

...od svesti , koju pamtim , od kolevke pa do groba , najviše se sećam da sam bio svestan lepote i bezbrižnosti igre , posle se sećam da nisam hteo da budem lep kao drugi , niti sa njima isti - ma šta to značilo - ---- i nekako neodređena , nerazumljivo uznemiravajuća tiga bi me obuzimala , kad čujem pesme koje ispoljavaju žal za mladost....hteo sam nekako da rastem ali da ne starim - samo da smem mnogo toga kao stariji od mene....ali ne mogu da se pohvalim da sam bio beskrajno radoznao i blesavo hrabar....mnogo toga nisam hteo , mnogo toga me plašilo , a mnogo toga sam ostavljao za bolji trenutak....tako sam u mnoge tuče sa klincima odložio , dog nije došao trenutak u kome ja dobijam - naročito kad je reč o onim starijim klincima koji su non-stop visili na ulici i gotovo trenurali svakodnevno tabažu - te čiji je stil bio čopr , banda ili ulična družina....slabašni su bili kad su sami !

...e o devojčicama neću ništa da vam kažem....njih sam bio svestan još u špilhoznama ....ali to se ne važi !
 
....mogu samo da kažem da odrastanje bez devojčica rasčovečuje i oduzima gospostvo koje je prirođena datost....nekako , ruku na srce , one su za moje detinjstvo bile prirodan magnet - te sam se radije sa njima igrap nego sa dečacima...i na poslu , efikasnije sam sarađivao sa ženama i visoko kvalitetno završavao poslove.....
...muška deca , zaglave se u ratničkim igrama , i ako nema devojčica u igri , da tu ratobornost snize i anuliraju - takvi dečaci izrastaju u pomalo grube osobe ( takav životni uvid imam , možda i grešim , ali sa ovom greškom lakše se živi )....

....lepo je baciti oko na detinjstvo i njegovu bezbrižnost i retku iskrenost !
 

Back
Top