IL Pappagallo

poslednjih dana decembra 1982. jednu noć smo bilo na Bobanovom placu. to su one situacije kad u vreme petlova počneš da se smeješ ko budala ni za šta. Toza je jedno dvesta puta ustao, otišao bi do vrata, otvorio ih i rekao: "dobro veče čika Radojko". to je bilo smešno da crkneš, a bez vutre ili bilo kakvih sličnih dizača raspoloženja. zima je bila jebeno ledena, a tek koji dan kasnije, za doček nove godine, bilo je 16 stupnjeva celzija.
malo smo bili nategnuti jer odmah iza nove godine smo palili u vojsku, ja u ljubljanu a Boban u pulu. slušali smo studio b, tada stanicu koja je bila zlatna. zapamtio sam da su bile I Don't Wanna Dance od Granta i Down Under od Men At Work, na nju smo otkidali. sa kasete smo do iznemoglosti puštali Aladdin Sane i ježili se od klavira.
zatim je počeo Vremeplov koji je vodio Marko Janković. i on je tada bio prilično kul lik. između ostalog pustio je i ovu pesmu dole koju kačim ovom prilikom. tada mi je tih deset godina unazad izgledalo dugačko kao čitavo geološko doba.
pesma je dakle bila iz 1972. i hitčuga na radiju (što bi u komšijskoj državi rekli "uspješnica"). tada smo bili četvrti razred, i otkidali na Pappagallo i Tocale Las Palmas od Pereta. imali smo u razredu Irenu, pedest posto italijanku, pa smo je zapitkivali da li zna o čemu se radi u pesmi. Irenina majka platinaste kose bila je tako žustra žena da mi naspram nje Grace Jones i ona dankinja od dva metra, kako se zvaše, izgledaju kao male Milice i micemace. a jednom kad smo bili na izletu u košutnjaku sa učiteljicom, igrali smo se kao nešto ta ta ta, dal partizana i nemaca ili kauboja i indijuanaca, nemam pojma. i u jednom momentu nekako se Irena i ja nađosmo malo odvojeni od ostalih. ležali smo u jarku pored puta i kao šatro osmatrali. onda je ona rekla : "vidi tamo, neki ljudi" i pokazala rukom jebemliga gde, a ja sam se osetio važnim što sam tako s njom u toj strašnoj situaciji. srce mi je bilo kao u Mirka Sandića.



 

Back
Top