KIša... - Blogovi - Forum Krstarice
Prikaži RSS

iamblond

KIša...

Oceni ovaj blog
Stojim na prozoru već poprilično vremena....kiša ne prestaje...mokro sivilo prekrilo zelenilo parka...Svaka kap koja udara o prozor udara me u srce...lomi sve više one jadne ostatke koje sam tokom života uspjela sakupiti i nekako slijepiti, da posluži za možda još koji mjesec života...otapa to ljepilo koje sam u debelim nanosima nanosila na srce, da preživi...
Svaka kap, kao da skalpelom odnosi neki dio, neku krhotinu od koje mi se sagradio život...kako glupa isprazna riječ: ŽIVOT...
Stavljam karte svojeg života na zamišljeni stol pred sobom, zalivene su kapima koje padaju...pokušavam dozvati lijepe dane...dane kad je osmijeh bilo moje buđenje, poljubac djetetu za dobro jutro....prve jutarnje kavice uz našu macu koja je otišla od nas...želim vjerovati da je negdje na boljem mjestu od ovog zemaljskog života..negdje daleko daleko u mojem sječanju... Sječam se žene koja se budila sa nadom i vjerom u prelijep dan...
Mladosti koja je proletjela kao uragan, donijela neke srednje godine, a one nanijele poplave, razarale sve nade, svu vjeru...orkanski vjetrovi bacali mi dušu i tijelo o najgore stijene ..udarajući najgorom mogućom snagom....
I još je bilo vjere ,da što te ne ubije to te ojača...Još je negdje tinjala neka svijeća u meni, žarkom nadom biti će bolje...to je samo život..možeš ti to..idi dalje..jača si od svega..Kako su dani, tjedni, mjeseci prolazili, negdje tim putem izgubila sam sve...izgubila sam sebe...U život su mi ulazili ljudi najpodmuklije vrste, a ja u svojoj gluposti i naivnosti, u najbljupljem mogućem odgoju koji sam mogla dobiti , nisam znala prepoznati zlo...jednostavno, učili su me da su ljudi dobri, da su pošteni...i vjeruješ....smiju ti se iza leđa a ti vjeruješ...kao svjetska budala pružaš ruku svakome da je ugrize, isčupa...svašta sam bila..svašta...od najgoreg do najgoreg...i tako su prolazili dani...probudiš se jedno jutro i shvatiš da nemaš pojma tko si, što si...gdje je tvoje mjesto u cjelom tom životu, u svijetu....kao da upadneš u duboku provaliju i lebdiš u njoj, ne padaš na dno, ali te ne izbacuje niti van...i opet odnekuda doplovi ta nada, želja...pa kreneš ispočetka, svijesno baciš loše na dno te provalije zamahneš krilima, i zaželiš samo let galeba...na struji vjetra...navučeš masku samoj sebi na lice, da ne vidiš ponovno ništa...i silno želiš samo osjetiti toplinu sunca..ne želiš namjerno vidjeti teške, guste crne oblake koji te okružuju....misliš si, ma živim svoj život...nitko me ne može dodirnuti...povrijediti...

I onda kiša, koja topi ljepilo na srcu...komada ga otapljanjem...

možda i preživi to izgaženo i umorno srce..možda...ali kako da preživi glava i vrati vjeru i nadu, da negdje u daljini iza kiše vidi dugu...

Pošalji "KIša..." na Facebook Pošalji "KIša..." na Google Pošalji "KIša..." na My Yahoo! Pošalji "KIša..." na Live Pošalji "KIša..." na MySpace Pošalji "KIša..." na Twitter Pošalji "KIša..." na Digg Pošalji "KIša..." na del.icio.us

Kategorije
Nekategorizovano

Komentari

  1. iamblond (avatar)
  2. 123loncar (avatar)
    " Na visini od trideset metara pružio je svoje opnaste nožice i uzdigao kljun silno se upinjući da krilima izvede bolno težak okret izvijenog tijela. Taj okret je znaĉio da će letjeti polagano, pa je usporavao let sve dok mu vjetar nije postao šapat u lice, dok okean nije postao nepomiĉan pod njim. Stisnuo je oĉi da bi usmjerio pažnju, zadržao je dah, napregnuo sve snage da izvede još samo… dva-tri… santimetra… tog… okreta…
    A onda mu perje zaleprša, on izgubi brzinu i padne. Kao što znamo, galebovi ne znaju za nesigurnost u letu ni za gublje-nje brzine. Gubljenje sigurnosti i brzine u vazduhu za njih je sramotno i neĉasno.
    Ali galeb Džonatan Livingston, ne stideći se, raširi krila i ponovi onaj isti drhtav težak okret – usporavajući sve više let, još jednom izgubi brzinu – jer nije bio obiĉna ptica. Većina gale-bova ne haje da nauĉi nešto više do osnove letjenja – kako da stigne od obale do hrane i natrag. Jer, većinu galebova ne zani-ma let, već jelo. A ovog galeba nije zanimalo jelo, već let. Galeb Džonatan Livingston najviše je volio letjeti."

    ...ovaj citat je iz priče , koja bar meni paše uz setne kišne sate....ponekad mi se čini da je svak pomalo Galeb Džonatan Livingston
    , a oni odvažniji baš su kao on....vredi pročitati ovu savremenu pričicu...da se izguglati u pdf formatu ( na ovoj adresi : https://www.google.rs/search?q=pdf+g...30.z5TltBu7p_Q
    )

    Pozdrav !
  3. Svjetlanaa (avatar)

    Pozdrav