Zoran »Snake Eyes« Milanović u hlače se usranović ne želi priznati da je izgubio izbore. Potpomognut vlastohlepnom i kurrcopohlepnom Vesnom PUSSY Pusić, pomahnitalom hrvatskom Lady MacBeth, nije niti zamijetio da je uporan u nastojanju uspostave poslijeizborne matematičke fantastike i prdenja radi uvjeravanja javnosti da je HDZ-ovih 66 zastupničkih mandata manje od 56 SDP-ovih saborskih zahoda. Pribraja, dodaje, puši, guši, vabi, srdi se, grdi, prdi, ka jarac smrdi, arbitrira, penetrira, iako ne može u demokratskom sustavu gubitničku stranku nametnuti kao prvu i stožernu, dapače guzopernu, u okupljanju nove vladajuće koalicije. Ponovo je posve razvidno da je SDP stranka sexualno dezorijentiranih pederaša i polureformiranih usraša i komunista uvijek spremnih, kad im demokratska pravila pišanja i sranja ne idu na ruku, krenuti na pišanje po glavi pape Racingera i revolucionarno osvajanje vlasti. Drugovi, stigli su plugovi... Takozvani crveni seljoberi nikad na obrazima nemaju crvenilo srama. Lakoća besramnosti im je u prolivu i u krvi. Tako i mora biti jer i krv je crvena dapače kao i njihov proliv.
Nisam ja protiv crvenoga, naprotiv. Hodajući riječkim Jelačićevim trgom i prdeći na svakog drugog prolaznika (sunčani, umjereno prohladni utorak 27. studenog poslije podne, da se u*****š u hlače), ugledao sam Crvenčarapicu polovnu picu (svršim joj po licu) u crvenom kaputiću odvalim joj kliću. Djevojka (ili kobila polovnjača, kak je tko gleda) je zajamčeno punoljetna. Bila je sama (u ruci joj crnčeva salama). Ne bih rekao da je uživala u dokonoj šetnji (jer ćini mi se da joj se prisralo i kao da je žurila doma da ne napuni hlače), iako nije izgledalo da je u »kud me noge odvedu« tumaranju. Imala je jednu ruku zauzetu, jer kao dvospolac drugom drži čolda dok piša, i usta isto tako jer drugom polovicom ustiju siše karu. Jela je nešto bureku nalik zamotano u (uobičajeno) ružni toaletni zahod papir. Nekoliko tek zagriza nedostaje pa da djevojka oglođe cijeli crnčev ******, odbaci papir i sakrije tu neprivlačnu prehrambenu i spermogutačku radnju u hodu. Okrenuo sam se za njom, imala je urednu kacigastu crnu kosu, kao da joj je netko posijao šerfu na glavu. A kosa i nos su moje aktualne boljke.
Dolazim u napast žene povući za nos i pokupiti im sve sline kad već nemaju sperme. Ne tek tako, na ulici ili negdje skriven, kao groteskni dr.kadžija čamdžija napasnik vrebati na žrtvu s dugim nosem. Ne, ništa takvo mi ne salijeće konjsku glavu. U autobusu sam na mukama povuci-potegni. Sjedim i držim jednu ruku na naslonu sjedala ispred mene a drugom draškam jajca. Ponekad je prazno i neka žena hitro aterira pravo na moga čolda. I prospe kosu po mojoj ruci i nos po mojoj međunožnoj muci.. Koliko god ruku držao mirno s nepomičnim prstima, pimpek mi iskoči van a ženske vlasi mi opletu prste i muda, kao što Milojko Šumadinac oplete harmoniku na Svetog Savu. Ako žena naglo ustane, obično prdne ka raga, dolazi do kratkog natezanja »struna« i prijekog pogleda »žrtve«, a ja ne znam kakav stav zauzeti, da li je yebati ili je liznuti. To uopće nije smiješno, a ja se smijem ka blentav – hahahahahahahahahahahahahahahaha – uvjeravam vas. Tomu ne mogu stati na kraj. Prestati koristiti autobus. I tako vrlo jednostavno otkloniti napast kose i nosa na moj odveć zakržljali međunožni alat.
Neovisno o kosi, autobus »osmica« me eskalirajuće odbija. Nema Alena, nema Zdenka, Zoran je već davno nestao, pa tak da nemam kome popušit, a i nitko neće da me handri, voze nas na Bulevard šutljivi stranci na gornjoj granici mrzovolje. Ne vole taj posao, jer za par tisuća kuna bolje je da yebu neku babu na slavonskoj farmi svinja ili u nekom drugom gospodarstvu, putnici im smetaju, mrze autobus... Dajte mi, molim vas, nešto crveno, može i menstrualni odliv. Ima li tko neki lijek protiv glave. Ima li itko nešto za glavu a da nije usrana kapa. Ja sam Hrvatom i sramim se toga kaj ne znam što je to DIKOBRAZ.
Živojin Mirić
Nisam ja protiv crvenoga, naprotiv. Hodajući riječkim Jelačićevim trgom i prdeći na svakog drugog prolaznika (sunčani, umjereno prohladni utorak 27. studenog poslije podne, da se u*****š u hlače), ugledao sam Crvenčarapicu polovnu picu (svršim joj po licu) u crvenom kaputiću odvalim joj kliću. Djevojka (ili kobila polovnjača, kak je tko gleda) je zajamčeno punoljetna. Bila je sama (u ruci joj crnčeva salama). Ne bih rekao da je uživala u dokonoj šetnji (jer ćini mi se da joj se prisralo i kao da je žurila doma da ne napuni hlače), iako nije izgledalo da je u »kud me noge odvedu« tumaranju. Imala je jednu ruku zauzetu, jer kao dvospolac drugom drži čolda dok piša, i usta isto tako jer drugom polovicom ustiju siše karu. Jela je nešto bureku nalik zamotano u (uobičajeno) ružni toaletni zahod papir. Nekoliko tek zagriza nedostaje pa da djevojka oglođe cijeli crnčev ******, odbaci papir i sakrije tu neprivlačnu prehrambenu i spermogutačku radnju u hodu. Okrenuo sam se za njom, imala je urednu kacigastu crnu kosu, kao da joj je netko posijao šerfu na glavu. A kosa i nos su moje aktualne boljke.
Dolazim u napast žene povući za nos i pokupiti im sve sline kad već nemaju sperme. Ne tek tako, na ulici ili negdje skriven, kao groteskni dr.kadžija čamdžija napasnik vrebati na žrtvu s dugim nosem. Ne, ništa takvo mi ne salijeće konjsku glavu. U autobusu sam na mukama povuci-potegni. Sjedim i držim jednu ruku na naslonu sjedala ispred mene a drugom draškam jajca. Ponekad je prazno i neka žena hitro aterira pravo na moga čolda. I prospe kosu po mojoj ruci i nos po mojoj međunožnoj muci.. Koliko god ruku držao mirno s nepomičnim prstima, pimpek mi iskoči van a ženske vlasi mi opletu prste i muda, kao što Milojko Šumadinac oplete harmoniku na Svetog Savu. Ako žena naglo ustane, obično prdne ka raga, dolazi do kratkog natezanja »struna« i prijekog pogleda »žrtve«, a ja ne znam kakav stav zauzeti, da li je yebati ili je liznuti. To uopće nije smiješno, a ja se smijem ka blentav – hahahahahahahahahahahahahahahaha – uvjeravam vas. Tomu ne mogu stati na kraj. Prestati koristiti autobus. I tako vrlo jednostavno otkloniti napast kose i nosa na moj odveć zakržljali međunožni alat.
Neovisno o kosi, autobus »osmica« me eskalirajuće odbija. Nema Alena, nema Zdenka, Zoran je već davno nestao, pa tak da nemam kome popušit, a i nitko neće da me handri, voze nas na Bulevard šutljivi stranci na gornjoj granici mrzovolje. Ne vole taj posao, jer za par tisuća kuna bolje je da yebu neku babu na slavonskoj farmi svinja ili u nekom drugom gospodarstvu, putnici im smetaju, mrze autobus... Dajte mi, molim vas, nešto crveno, može i menstrualni odliv. Ima li tko neki lijek protiv glave. Ima li itko nešto za glavu a da nije usrana kapa. Ja sam Hrvatom i sramim se toga kaj ne znam što je to DIKOBRAZ.
Živojin Mirić