Novogodišnji Koncert Bečke Filharmonije 2003. Dirigent Koncerta: NIKOLAUS HARNONKUR.

I drugi dosadašnji Harnonkurov Novogodišnji Koncert. Pored koncepcijskih rešenja iz prvog Koncerta, kojima valja dodati i to da je Harnonkur oba svoja Koncerta dirigovao bez palice, čime se posebno razlikovao od svojih prethodnika, drugi je dao svoj doprinos obeležavanju dve značajne muzičke godišnjice: 200 godina rođenja proslavljenog francuskog kompozitora i dirigenta Ektora (Hector) Berlioza i 170 godina rođenja kompozitora Johanesa Bramsa. U programu Koncerta, našle su se njihove popularne minijature.

Prvi deo Koncerta, počeo je maršem ''U slavu caru Franji Josifu'', Johana Štrausa-mlađeg. Usledile su zatim tri Štrausove kompozicije: 1) impozantni valcer ''Blago''; 2) polka ''Niko'', sa karakterističnom završnicom za flautu i harfu i 3) polka ''Skerco'', sa pratećim vizuelnim efektima koji su nam predstavili igru vodoskoka. U završnici prvog dela, izvedene su dve kompozicije Jozefa Štrausa: 1) popularni valcer ''Delirijum'' i 2) brza polka ''Pele-mele''.

Na početku drugog dela Koncerta, posveta Veberu i Berliozu: izvedena je znamenita kompozicija ''Poziv na igru''. Originalnu verziju za klavir je 1819. godine komponovao Karl Marija Fon Veber i njome je dat značajan doprinos popularizaciji valcera, tada nove igre. Ova kompozicija međutim, nije pisana za igru, već je tipično koncertni komad. Orkestarsku verziju je kasnije načinio Berlioz i ona je stekla veću popularnost od svog klavirskog originala. Pre svega zbog svog raskošnog, blještavog zvuka. Osim toga, Berliozova orkestracija posebno pleni uvodom i završnicom za violončelo, a bujnu instrumentaciju potcrtava harfa. ''Poziv na igru'' je izveden sa pratećim pogledom na orkestar, koji se pružao sa tavanice Zlatne Dvorane. Nakon završnog orkestarskog ''fortissima'', a pre poslednjeg sola za violončelo, prolomio se aplauz publike. Namerno i programski, reklo bi se, a maestro Harnonkur je gestom koji poziva na tišinu, uveo poslednji solo.

U nastavku je izvedeno pet kompozicija Johana Štrausa-mlađeg: 1) ''Sekunde'', polka u francuskom stilu; 2) ''Helenina polka'', sa pratećom baletskom tačkom, koju su izveli solisti Baleta Bečke Državne Opere: Eva Peters, Marija Kusuni, Kristijan Musil, Tomislav Petranović i Jirgen Vagner. Autor koreografije je Renato Zanela, asistent koreografa Kristijan Tihi, a kostime je osmislio Johan Engels; 3) ''Carski valcer'', sa pratećim vizuelnim prikazom lepota Beča; 4) ''Seljačka polka'', sa karakterističnim usklicima Filharmoničara, na kraju i dirigenta i 5) ''Pohvala damama'', polka mazurka. Galop ''Kinezi'', Johana Štrausa-oca, koji je zatim usledio, izveden je sa pratećim vizuelnim efektima, koji su nam predstavili kinesku umetnost.

Na vrhuncu Koncerta, najpre posveta Johanesu Bramsu: izvedene su dve njegove ''Mađarske igre''. Najpre znamenita, broj 5. u g-molu, sa oznakom ''Allegro'', a zatim i broj 6. u D-Duru, sa oznakom ''Vivace''. Pravi vrhunac Koncerta bio je valcer ''Krunidbena pesma'', Johana Štrausa-mlađeg, sa burnim marševskim uvodom. Izveden je sa pratećom baletskom tačkom, koju su izveli članovi Baleta ''Marinski Teatar'' i ''Kirov'' iz Sankt Petersburga, sa solistima Darjom Pavlenko, Natalijom Sologub i Andrejom Merkurjevim. Autor koreografija je Boris Ajfman, a kostime je osmislila Tatjana Noginova. Umetnički rukovodioci su bili: Valerij Gergijev (''Marinski Teatar'') i Makar Vasilijev (''Kirov''). Prema završnici, izvedene su i dve Štrausove polke: ''Laka krv'' i ''Furiozo''.

Na kraju, tradicionalna završnica, sa valcerom ''Na lepom plavom Dunavu'' i ''Radecki Maršem''.

Od uglednih gostiju, Koncertu je prisustvovao bivši predsednik Međunarodnog Olimpijskog Komiteta, Huan Antonio Samaranč. Autori vizuelnih efekata su Tomas Kenig i Aleksander Čeh, dok je televizijska režija i dalje poverena Brajanu Lardžu. Posle Rikarda Mutija i Nikolaus Harnonkur je na oba svoja Koncerta imao pred sobom pult sa partiturom-podsetnikom.
 

Back
Top