Ne mogu da gledam toooliko tužnih ociju n blogu,zbog toga sto sam obrisala ovu svoju Čudnu planetu
KAKVA JE OVO PLANETA?
Gle!..Eno slovo!...U pozi cveta,drveta...eno i suncokreta!
Gle! ...Eno neko slovo se penje na prste!
Dal hoce da je malo višlje, il se zamislja u ulozi ,
balerine Ruske vrsne?
Gle,eno tamo jedno slovo lepeta,
kao da je ptičica slatka neka.
Hej... eno ga slovo sa sportskim rekvizitima,
Vidi!..Vidi ono, slovo sa mikrofonima-zanelo se politicarima.
Gle ona slova doterana, boldovana, ofarbana, velika i mala...
Tek kolko muških slova, osvajačkih jurišova
Krije ova čudna planeta!
Zar slovo nije deo reči?
Jel neko moze slovo da izleči?
Kako slovo može da bude muškarac,
kako tako da doživiš koga niti čuješ niti vidiš,niti osetiš,dodirneš,nit namirišeš
niti znaš?!
Kao što mozes tek javom da spoznaš Tog znalca –Pravog Muskarca.
Gleda, čudi se onaj kom slova su slova,
Muškarac je muskarac,
cvet –cvet,let-let...
Prvo što pomislih na ovoj planeti vladaju-REČI.
Poželeh najlepse sto umem izreći.
Reči se posreci i imadoše sa kime one poteći.
I gle! U sred velikih rečenica,ko talasa ka ušćima
opet reči napustiše slova,
odu do začaranog bistrog izvora
u kojem svako se slovo sa maskama ogleda.
I tako...kad slovo ne vidi samo sebe,reč nema nikakve izglede,
I ne stvara rečenice-dok krije se iza sebe, od sebe,
kao od čega teskobnog, teškog
što svako bi se ko ono, skriti poželelo.
Tek htedoh ti reći,
Ako predugo živiš u virtuelnom,
U dzepu uvek imaj svoje ogledalo
U kom bi se tvoje slovo(ti) ogledalo,
i sebe nikad ne napustalo,
jer napuštenost pretvori se u izgubljenost..ne pripadnost.
Tek, mogu sad reći ,da sam nekad bila i na „Krstinoj Planeti.“
________
Puno pozdrava