...Ja i moj dio,-Svijeta...

...
0.jpg

...sjedim na tronosci
stolici
oci ostavio kroz prozor
na osvijetljenu livadu prosaranu
tu je juce snijeg vladao
danas
u susretu sa suncem
skoro postradao
trazim po zidovima poznatim
poglede djeteta
da li su negdje ostali
zamirise samo duh sto ce takav uci u vjekove
sam i tvrdo siguran u sebe
ne poznajemo se ali smo
tako dragi jedan drugome
otvaram poznate prostorije
sve me sreta i voli sto sam tu
ali
ne voli me ovakvog
ne pravdam se
a i ne traze
tu sam na svome i radim sto hocu
kako stanem
tako i bude ispred mene
sve kako i jeste
ne mogu nista uznemiriti
sve me zna i sve me poznaje
ovdje sam uvijek bio
odlazili su samo djelovi pokretni
i blijedi
oni koji i nijesu za nesto veliko
osim za promjene koje ne mogu promijeniti
nista
...okrenem kvaku sobe djetinjstva
ista i isto slusa pokret ruke
otvori se koliko mi treba
...molim se kucnom duhu
ne za oprostaj
sta imamo da oprostimo jedan drugome
osim da se saberem
i okrenem kljuc
da razgovor odpocne
onako kako je vazda bio
ma gdje sam bio...
 
Kliknite za proširenje...
:klap:
uvek je tako kada se vratimo u avlije gde nastasmo
koren je dubok i sa nama se koren širi
zahvatajući sve veći deo avlije i nas samih
terajući nas da pričamo sećanjima,
da se hranimo setom, nekad sretnom, nekad tužnom
Čovek je drvo......i ma koliko životom skitao,
koren ima
ako je taj koren u njegovoj staroj avliji, onda je on sretan čovek
jer se ima čemu i kome vratiti
 
Čini mi se, dragi pesniče, da te nikada ne videh tako lepog, tako čistog, nevinog i sretnog. Sudba ti je sačuvala prag, ispod koga sreća raste, pa uvek imaš odakle otići i gde se vratiti. Zagrljaj kućnog duha, lepota pripadanja i prepoznavanja, emocije i sećanje oživljavaju jedan veliki svet, tvoj svet iz koga si sazdan i iz koga si potekao. Napij se sa izvora tvog praga, zasijaj nevinošću deteta, nahrani se snagom svojih korenova i nastavi da nedriš lepotu svoju i svojih otaca.
 
...Palma,
svi mi pokusavamo uciniti najbolje sto mozemo
ali vecina za sebe
a malo iz snaga cistih unutrasnjih
koje ne daju osim kako one hoce...
...nesto nikad ne spava ili se mijenja
i takvi ako ne ostvare svoje cistote
prolaze danas obavezno,
nove Golgote...:zag::bye:
 
Ja nemam korak kojim mogu da pređem svoj prag...došli divlji i iščupali me sve sa korenjem...Sada okrećem
glavu kada prolazim pored prozora iza kojih dišu bezdušni. Tvoji stihovi, prijatelju, dvojako su me ganuli... zbog
svetilišta tvog, koje prima svoje čedo u svoje senke, mirise, zvuke, u svoj sakral i svetilišta mog u koje mogu samo uzdahom tuge da doprem.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top