Ono o čemu se ne priča
- I ja počnem vrištati i plakati, i psovati onu kurvu, a on me uzme pa udri, pa udri!-, kaže prva s lijeva. - i dođe mi da počnem razmišljati o tome da se ubijem, života mi, dođe mi da prekinem s tim svim, da se ne mučim više ...
- Moj pjan svako veče dolazi. - kaže druga, kao da se pravda, - I, eto, živci popustili. Da mi doktor lijekove pa se smirim, a šta ću, bolje i to nego ...-, slijeganjem ramena zaršava rečenicu.
Preko puta njih dvije neki čovjek, sjedi, ćuti, klati se ritmično.
- Zglajzn'o zbog sina-, šapne ona s desne strane do male. - Delikvent, valjda. Pljačk'o po gradu. Ufatili ga pa sad u domu.
- A s vama, šta je? Koja muka?-, pita ona s lijeva.
- A, ne, - kaže majka skoro pa uvrijeđeno, - kod nas nema porodičnih problema. Ja sam ovdje s malom. Počele su je nesvjestice hvatati, odjednom, bez ikakvog razloga. A I glavobolje. Bojim se, bila je bolešljiva nedavno pa da nisu kakve posljedice ostale ...
Za razliku od ostalih ljudi u čekaonici, posivjelih, zgužvanih, polusklupčanih, majka se izdvaja kao monumentalna figura, dotjerana, uredno isfrizirana, uspravna. Zdrava.
Mala ćuti.
- Jadna. -, kaže neka od žena, sažaljivo pogledavši dijete.
Mala je ne gleda.
- Vid', bona, imam bombon'cu za te. Uzmi. -, nutka je. Mala pogleda u majku.
- Hajde, uzmi. -, odobrava majka. Mala osmotri kesicu sa slatkišima.
- Neka, hvala. -, kaže.
- A, jes lijepo vaspitana! -, raznježi se žena s bombonima, i pogladi malu po kosi, na šta se mala jedva primjetno trgne, kao da bi se izmakla.
Majka se nasmiješi, ponosno.
* * *
Hodaju dugim hodnikom.
Možda i ne toliko dugim, ali maloj se čini veoma, veoma dug.
Vrata s desne strane, ljekar za stolom s lijeve strane, prostorija nevelika, bijela, a mračna.
- I, šta je s malom?
- Prije nekih dva mjeseca prvi put se onesvijestila, u školi. Zatim se ponavljalo u više navrata, uglavnom vezano za školu, jednom na priredbi, jednom na sletu. Evo, imam ovdje sve evidentirano, kada se desilo, na koji način, vrijeme trajanja nesvijesti...-, majka predaje bilježnicu s uredno ispisanim podacima.
- A ova druga kolona je ...?
- To su glavobolje. To se dešava kod kuće, pa mi je bilo lakše ispratiti, tačno sam gledala na sat i bilježila vrijeme početka i vrijeme prestanka. I mjesto bola. Pretpostavila sam da će vam značiti da se lokalizuje. Najčešće počinje od sljepoočnica pa se širi unaprijed i unazad ravnomjerno. Najprije sijeva, a zatim pulsira.
Doktor klimne glavom, zapisuje nešto povremeno bacajući pogled na majčinu bilježnicu.
Zatim podigne pogled, osmotri nakratko malu, pa majku, pa opet malu, pa je pita:
- A u školi, kako je?
Mala ćuti.
- Dobro je, u školi nema problema.-, odgovara majka.
Doktor je pogleda, a onda opet skrene pogled na malu.
- A? Kako ide? Imal' slabih ocjena? Hajde, reci ti čiki, koji tebe predmet najviše muči?
Majka se nasmije glasno, mrvu preglasno ipak, kako bi istakla neumjesnost takve pretpostavke.
- Gdje? Kod nje slabih ocjena? Ma hajte, doktore, pa ona vam je odlična sa svim peticama!-, razvuče osmijeh koliko god može i srdačno zagrli malu.
- Dobro, a zašto ona sama ne odgovara?-, pita ljekar.
- Hajde, slobodno, pa reci i sama doktoru, je li tako da u školi nema nikakvih problema?
Mala digne pogled, prikuca ga doktoru među oči i nijemo klimne glavom.
- Znate šta, gospođo. Ja ću vas ipak zamoliti da vi mene malo ostavite nasamo s malom.
- Pa, sad, ako mora ...
- Hajte, hajte vi samo. Sačekajte koji minut ispred.
Majka nevoljno ustaje, gladi malu po kosi, i prije nego što ustane i iziđe kaže joj tihim ali jasnim glasom:
- Ništa se ne boj. I odgovaraj čika doktoru lijepo.
* * *
“Ako te slučajno pita ima li u porodici kakvih prolema, ni slučajno da ne govoriš. Porodične se stvari ne iznose pred tuđe ljude, je li jasno? To ostaje unutra. Ne govori se naokolo. Reci da je sve kako treba. Što svi moraju znati šta se kod nas u kući dešava? Tebi je bitno da te doktor izliječi, moraš mu tačno opisati kako to izgleda kad te uhvati nesvjestica, prisjeti se tačno svih detalja, svih, razumiješ, i za glavobolje isto tako. Moraš mu pomoći ako hoćeš da ti nađe pravi lijek.”
"Pobogu, zašto baš to pita..", misli mala, i zagleda mu se u oči.
"Ne smijem ti ništa reći, zar ne vidiš?"
- Ništa? Nećeš mi reći?
"Ma hoću ti reći, vidi, vidi pokazujem ti ali ti kazati ne smijem. Vidi!"
Onda on pita ponovo. Ona ponovo ćuti i gleda. Netremice.
Pa opet.
I opet.
- A u školi zaista nema problema?
"Eto, već je odustao", misli mala, i spusti pogled na dole. Sad gleda u vrhove svojih stopala koja se klate naprijed-nazad.
- Ništa? - pita doktor ponovo. Mala ga opet zgrabi očima.
"Vidi!"
- Dobro. Ništa onda. Pozovi majku da uđe.
* * *
- Recite, šta je i kako je? Treba li šta piti?
- Ne znam još sigurno. Ići ćemo na EEG najprije da vidimo kako tu stvari stoje. Sigurno je odlična? Govori li uopšte? Ne znam, pokazuje znake autizma, a opet ... može biti i neki vid epilepsije. Da mi vidimo taj EEG, pa ćemo onda utvrditi šta ćemo i kako ćemo.
* * *
- Eto, vidiš da nije bilo ništa strašno. -, kaže majka smiješeći se, držeći je za ruku.
- Hoćemo li sada na burek?
- Može. -, kaže mala.
- I, da znaš, nikom, nikom ne smiješ pričati gdje smo bile. Pomisliće ljudi da si luda.
- I ja počnem vrištati i plakati, i psovati onu kurvu, a on me uzme pa udri, pa udri!-, kaže prva s lijeva. - i dođe mi da počnem razmišljati o tome da se ubijem, života mi, dođe mi da prekinem s tim svim, da se ne mučim više ...
- Moj pjan svako veče dolazi. - kaže druga, kao da se pravda, - I, eto, živci popustili. Da mi doktor lijekove pa se smirim, a šta ću, bolje i to nego ...-, slijeganjem ramena zaršava rečenicu.
Preko puta njih dvije neki čovjek, sjedi, ćuti, klati se ritmično.
- Zglajzn'o zbog sina-, šapne ona s desne strane do male. - Delikvent, valjda. Pljačk'o po gradu. Ufatili ga pa sad u domu.
- A s vama, šta je? Koja muka?-, pita ona s lijeva.
- A, ne, - kaže majka skoro pa uvrijeđeno, - kod nas nema porodičnih problema. Ja sam ovdje s malom. Počele su je nesvjestice hvatati, odjednom, bez ikakvog razloga. A I glavobolje. Bojim se, bila je bolešljiva nedavno pa da nisu kakve posljedice ostale ...
Za razliku od ostalih ljudi u čekaonici, posivjelih, zgužvanih, polusklupčanih, majka se izdvaja kao monumentalna figura, dotjerana, uredno isfrizirana, uspravna. Zdrava.
Mala ćuti.
- Jadna. -, kaže neka od žena, sažaljivo pogledavši dijete.
Mala je ne gleda.
- Vid', bona, imam bombon'cu za te. Uzmi. -, nutka je. Mala pogleda u majku.
- Hajde, uzmi. -, odobrava majka. Mala osmotri kesicu sa slatkišima.
- Neka, hvala. -, kaže.
- A, jes lijepo vaspitana! -, raznježi se žena s bombonima, i pogladi malu po kosi, na šta se mala jedva primjetno trgne, kao da bi se izmakla.
Majka se nasmiješi, ponosno.
* * *
Hodaju dugim hodnikom.
Možda i ne toliko dugim, ali maloj se čini veoma, veoma dug.
Vrata s desne strane, ljekar za stolom s lijeve strane, prostorija nevelika, bijela, a mračna.
- I, šta je s malom?
- Prije nekih dva mjeseca prvi put se onesvijestila, u školi. Zatim se ponavljalo u više navrata, uglavnom vezano za školu, jednom na priredbi, jednom na sletu. Evo, imam ovdje sve evidentirano, kada se desilo, na koji način, vrijeme trajanja nesvijesti...-, majka predaje bilježnicu s uredno ispisanim podacima.
- A ova druga kolona je ...?
- To su glavobolje. To se dešava kod kuće, pa mi je bilo lakše ispratiti, tačno sam gledala na sat i bilježila vrijeme početka i vrijeme prestanka. I mjesto bola. Pretpostavila sam da će vam značiti da se lokalizuje. Najčešće počinje od sljepoočnica pa se širi unaprijed i unazad ravnomjerno. Najprije sijeva, a zatim pulsira.
Doktor klimne glavom, zapisuje nešto povremeno bacajući pogled na majčinu bilježnicu.
Zatim podigne pogled, osmotri nakratko malu, pa majku, pa opet malu, pa je pita:
- A u školi, kako je?
Mala ćuti.
- Dobro je, u školi nema problema.-, odgovara majka.
Doktor je pogleda, a onda opet skrene pogled na malu.
- A? Kako ide? Imal' slabih ocjena? Hajde, reci ti čiki, koji tebe predmet najviše muči?
Majka se nasmije glasno, mrvu preglasno ipak, kako bi istakla neumjesnost takve pretpostavke.
- Gdje? Kod nje slabih ocjena? Ma hajte, doktore, pa ona vam je odlična sa svim peticama!-, razvuče osmijeh koliko god može i srdačno zagrli malu.
- Dobro, a zašto ona sama ne odgovara?-, pita ljekar.
- Hajde, slobodno, pa reci i sama doktoru, je li tako da u školi nema nikakvih problema?
Mala digne pogled, prikuca ga doktoru među oči i nijemo klimne glavom.
- Znate šta, gospođo. Ja ću vas ipak zamoliti da vi mene malo ostavite nasamo s malom.
- Pa, sad, ako mora ...
- Hajte, hajte vi samo. Sačekajte koji minut ispred.
Majka nevoljno ustaje, gladi malu po kosi, i prije nego što ustane i iziđe kaže joj tihim ali jasnim glasom:
- Ništa se ne boj. I odgovaraj čika doktoru lijepo.
* * *
“Ako te slučajno pita ima li u porodici kakvih prolema, ni slučajno da ne govoriš. Porodične se stvari ne iznose pred tuđe ljude, je li jasno? To ostaje unutra. Ne govori se naokolo. Reci da je sve kako treba. Što svi moraju znati šta se kod nas u kući dešava? Tebi je bitno da te doktor izliječi, moraš mu tačno opisati kako to izgleda kad te uhvati nesvjestica, prisjeti se tačno svih detalja, svih, razumiješ, i za glavobolje isto tako. Moraš mu pomoći ako hoćeš da ti nađe pravi lijek.”
"Pobogu, zašto baš to pita..", misli mala, i zagleda mu se u oči.
"Ne smijem ti ništa reći, zar ne vidiš?"
- Ništa? Nećeš mi reći?
"Ma hoću ti reći, vidi, vidi pokazujem ti ali ti kazati ne smijem. Vidi!"
Onda on pita ponovo. Ona ponovo ćuti i gleda. Netremice.
Pa opet.
I opet.
- A u školi zaista nema problema?
"Eto, već je odustao", misli mala, i spusti pogled na dole. Sad gleda u vrhove svojih stopala koja se klate naprijed-nazad.
- Ništa? - pita doktor ponovo. Mala ga opet zgrabi očima.
"Vidi!"
- Dobro. Ništa onda. Pozovi majku da uđe.
* * *
- Recite, šta je i kako je? Treba li šta piti?
- Ne znam još sigurno. Ići ćemo na EEG najprije da vidimo kako tu stvari stoje. Sigurno je odlična? Govori li uopšte? Ne znam, pokazuje znake autizma, a opet ... može biti i neki vid epilepsije. Da mi vidimo taj EEG, pa ćemo onda utvrditi šta ćemo i kako ćemo.
* * *
- Eto, vidiš da nije bilo ništa strašno. -, kaže majka smiješeći se, držeći je za ruku.
- Hoćemo li sada na burek?
- Može. -, kaže mala.
- I, da znaš, nikom, nikom ne smiješ pričati gdje smo bile. Pomisliće ljudi da si luda.
