Baš mi je otužno! Svaki put kad odem tamo taj osećaj se pojača. Sedim mirno i gledam ih. I oni sede mirno. Ponekad se šećkaju, ako im je preostalo snage, ako nije iscurela. Uglavnom izgledaju neprimereno smoreno i to na način koji sebi ne bi trebalo da dozvole. Znam ih skoro sve, nenamerno, jer putevi su nam se ukrštali. Više puta. Pamtim ih sve u najboljem izdanju, ljudi strogih lica koji rade važan posao. Umeju da komanduju. Imaju taj glas i intonaciju koja tera na bespogovorno izvršavanje. Mogu i da kazne ako nisu zadovoljni urađenim. Kada se okupe i osame, umeju da budu i raskalašni i neodmereni, ali o tome se nikada nije govorilo. Govorkalo, jeste. Kažu da su im žene bile nadmene i lake ali mislim da to nije tačno. Izazivali su svojim statusom, mogućnostima. Imali su sopstvena odmarališta na moru, planinama. Umesto da ih sve to ojača i uzdigne, korumpiralo ih je. Prestali su da rade svoj važan posao. Glumili su da ga rade i to je moglo tako dok je gluma bila popularna. Kada je trebalo sići u publiku i odraditi posao, taj važan, videli smo ih u pravom svetlu. Prestali su, posle toga, da se odevaju onako važno. Zbog sramote ili da ne izazivaju... Zbog oboje. Prestali su da budu važni, nezamenljivi, postali su deo publike, ostareli. Sada sede mirno i čekaju da dođu na red. Na licu im se vide tegobe, neka muka zrači iz njih. Razmenjuju sažaljenja.
Iz drugog sveta sam. Iz onog koji ih je sve vreme posmatrao i verovao im. Mogli su makar ono držanje da zadrže, da stisnu zube i podnose ono što su im godine i ostalo učinile. To što nisu znali da urade posao bih im još i oprostio. Ne opraštam im sažaljenje koje izazivaju.
Iz drugog sveta sam. Iz onog koji ih je sve vreme posmatrao i verovao im. Mogli su makar ono držanje da zadrže, da stisnu zube i podnose ono što su im godine i ostalo učinile. To što nisu znali da urade posao bih im još i oprostio. Ne opraštam im sažaljenje koje izazivaju.