Uzalud potrošene reči

Gde žive reči, reči koje smo uzalud potrošili i poklonili nekome kome možda nisu ni bile potrebne?
Svaku reč isprati i poneka emocija skrivena u oku, u neprimetnoj grimasi drhtaja donje usne, u podignutoj
levoj obrvi, namrštenom nosu i čeka svoju eksploziju. Nemoguće da takve reči ostanu u nekom medjuprostoru
gde nikom ništa ne znače a toliki deo nas samih poseduju.

Rekao si - vv -olim v!
Pitala sam - zauvek?
- Zauvek!
- Zauvek je mnogo dugačka reč...uzvratila sam, spuštajući glavu na tvoje grudi.

Naše divno "zauvek" utopilo se u moru reči i rečenica razmenjenih dok je uzalud trajalo.
Zauvek ne postoji...
 

Back
Top