Nova godina sa velikim slovom koliko se sjećam odnosi se samo na 1.1., a ostalo je nova godina, to valjda je ono što će trajati. Postoji jedna pjesma od Balaševića koja se trebala zvati 1. januar popodne, ali nekako je drugačije zovu. U toj pjesmi (čije riječi napamet ni u ludilu ne znam) opisuje to stanje kako se poslije bančenja tog dana sjećamo kome sve treba čestitati. I da ne prepričavam pjesmu do tančina (mada mi je to omiljena zanimacija), ukratko neka njegova ljubav iz prošlih vremena i spoznaja sadašnjeg stanja.
Nije baš radnja mojih sjećanja smještena u taj 1.1. nego malo ranije kada, po ideji moje tetke (koja je uvijek imala neviđeno ideja), sam u prvom razredu osnovne škole dobila dar od Djeda Mraza i to onako sve sa priredbom i „pravim“ Djedom Mrazom u školi.
Moji roditelji nisu baš mnogo pričali o Djedu Mrazu. Priče koje su mi obavezno pričali bile su donekle drugačije, pa tako ni ta saznanja da li Djed Mraz stvarno postoji nisu bila tema mog interesovanja.
Uparađeni i sa osmjehom (da nema ušiju smijala bi se oko cijele glave) ko i sva djeca, čekamo paketiće i Djeda Mraza. Djed Mraz polako počinje prozivati i dijeliti paketiće (slikanje nije bilo u modi). Jedno po jedno dijete uzima dar . Dolazim ja na red. Sa ostalom dijecom Djed Mraz baš i nije pričao, ali nešto mu naišlo da priča sa mnom. On pita ja odgovoram. I sve je bilo dobro dok nije upitao.
-Ko te uči?
Gledam čovjeka i ne mogu povjerovati. To se on zeza sa mnom, ali jok. Ponavlja pitanje. Misli da ga oni brkovi i odjelo sve sa kapom i kosom mogu sakriti i da ge ne prepoznajem.
-TI. – bez persiranja i sa paketićem pod miškom dobro zagrljenim, jer može se desiti da mi oduzme.
-Ne mogu ja. Ja sam Djed Mraz.-uporan je.
-Budi ti šta oćeš. Ti si moj učitelj.- onako već u odlasku sa paketićem preko ramena mu odgovaram.
Bilo je to prvi i zadnji put da su me vodili na takve manifestacije. Poslije su mi samo davali paketiće, bez objašnjenja.
Život u saznanju da Djed Mraz ne postoji i da je to samo izmišljotina je trajao. Sve dok jednom nisam sama otkrila da to zaista postoji.
Sad iskreno vjerujem u Djeda Mraza.
Naravno, to nije čičica sa bijelom kosom i bradom obučen u crveno. To je onaj osjećaj i praznična atmosfera. Zapravo onaj trenutak kad se svježa jelka (sa busenom u zadnje vrijeme) unese u kuću na Staru godinu, kad unese sa sobom zimu i zelenilo, kad zamiriše na praznik
Nije baš radnja mojih sjećanja smještena u taj 1.1. nego malo ranije kada, po ideji moje tetke (koja je uvijek imala neviđeno ideja), sam u prvom razredu osnovne škole dobila dar od Djeda Mraza i to onako sve sa priredbom i „pravim“ Djedom Mrazom u školi.
Moji roditelji nisu baš mnogo pričali o Djedu Mrazu. Priče koje su mi obavezno pričali bile su donekle drugačije, pa tako ni ta saznanja da li Djed Mraz stvarno postoji nisu bila tema mog interesovanja.
Uparađeni i sa osmjehom (da nema ušiju smijala bi se oko cijele glave) ko i sva djeca, čekamo paketiće i Djeda Mraza. Djed Mraz polako počinje prozivati i dijeliti paketiće (slikanje nije bilo u modi). Jedno po jedno dijete uzima dar . Dolazim ja na red. Sa ostalom dijecom Djed Mraz baš i nije pričao, ali nešto mu naišlo da priča sa mnom. On pita ja odgovoram. I sve je bilo dobro dok nije upitao.
-Ko te uči?
Gledam čovjeka i ne mogu povjerovati. To se on zeza sa mnom, ali jok. Ponavlja pitanje. Misli da ga oni brkovi i odjelo sve sa kapom i kosom mogu sakriti i da ge ne prepoznajem.
-TI. – bez persiranja i sa paketićem pod miškom dobro zagrljenim, jer može se desiti da mi oduzme.
-Ne mogu ja. Ja sam Djed Mraz.-uporan je.
-Budi ti šta oćeš. Ti si moj učitelj.- onako već u odlasku sa paketićem preko ramena mu odgovaram.
Bilo je to prvi i zadnji put da su me vodili na takve manifestacije. Poslije su mi samo davali paketiće, bez objašnjenja.
Život u saznanju da Djed Mraz ne postoji i da je to samo izmišljotina je trajao. Sve dok jednom nisam sama otkrila da to zaista postoji.
Sad iskreno vjerujem u Djeda Mraza.
Naravno, to nije čičica sa bijelom kosom i bradom obučen u crveno. To je onaj osjećaj i praznična atmosfera. Zapravo onaj trenutak kad se svježa jelka (sa busenom u zadnje vrijeme) unese u kuću na Staru godinu, kad unese sa sobom zimu i zelenilo, kad zamiriše na praznik
.Potrebno je samo naci se u pravo vreme na putu za serendip.,i verovati da postoji.
nek se deca raduju..........