Odlomci iz knjiga....

- Mali princ (Antoan de Sent-Egziperi) - odlomak

- Svi ljudi imaju zvezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvezde su vodiči. Za druge, one su samo male svetiljke. Za naučnike one su problemi. Za mog poslovnog čoveka one su bile zlato. Ali sve te zvezde tamo gore ćute. Ali ti, ti ćeš imati zvezde kakve niko nema ...
- Šta hoćeš da kažeš ?
- Kada budeš noću gledao u nebo, budući da ću ja živeti na jednoj od njih, budući da ću se ja smejati na jednoj od njih, tebi će se činiti kao da se sve zvezde smeju!
I on ponovo prsnu u smeh.
- A kada se utešiš jer čovek se uvek uteši, bićeš srećan što si me upoznao. Uvek ćeš mi biti prijatelj. Želećeš da se smeješ sa mnom. I ponekad ćeš otvoriti svoj prozor, tako, iz pukog zadovoljstva ... A tvoji prijatelji će se čudom čuditi kada vide kako se smeješ gledajući u nebo. Tada ćeš im reći:
- ''Da, zvezde me uvek uveseljavaju!''
A oni će smatrati da si lud. Uvaljivaću te u grdne neprilike ...
I on se ponovo nasmeja.
- To će biti kao da sam ti, umesto zvezda, poklonio hrpu malih praporaca koji umeju da se smeju ...
 
Spletkarenje sa sopstvenom dušom (M. Jovanović) - odlomak

-Nekada davno, živela jedna tužna devojka...
-A zašto je bila tužna?
-Polako, nemoj me odmah prekidati, sve ću da ti ispričam po redu.Zato što je bila usamljena i bez ikoga na svetu...
-Je l' ni mamu nije imala?
-Nije imala nikog, sama samcita. Sedela jednog dana ta tužna devojka na obali sinjeg mora.
- A zašto sinjeg, kad je more plavo?
-Dobro, plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sažali se na nju. Kako se ona igrala sa kamenčićima, on reši da jedan pretvori u kamen sreće. Iznenada, kamenčić koji je ona uzela, snažno je zasijao na njenom dlanu, lepše od bilo kog dragulja.
- A ona?
- Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: možda ima još ovakvog čarobnog kamenja na plaži, pa je pažljivo spustila svoj i krenula da traži drugo.
- I onda?
- Išla tako, išla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan jedini, i pravljen samo za nju, pa brže potrči nazad, ali više nije mogla da ga nađe.
- A sutra , kada je bio dan, je l' ga onda našla?
- Nije, more ga je odnelo sa sobom.
Suzice se skupljaju (bajka treba srećno da se završi, šta je sad ovo?)
- A zašto ga je more odnelo?
- Zato što nije bila dovoljno dobra. Bog joj je spustio sreću u ruke, a ona nije znala da je zadrži. Polakomila se i htela još. Ali tu nije kraj bajke. More čuva taj kamenčić sreće i izbaciće ga pred neku drugu devojku koja ga bude zaslužila i koja će znati da ga sačuva.
- A meni je,ipak, žao i one devojke što ga je izgubila - kaze pospani glasić.
( I meni je.)
- Šta je sa njom dalje bilo?
- Ne znam. Nije ni važno; samo ti lepo sanjaj.
(Znam, ostala je na obali i još uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen).
 
- Ne znaš ti kako živimo mi normalni (M. Dimitrijević-Mimica) - odlomak

Dragi svete,

slobodno mogu da kažem: da, nisam se dovoljno trudila. Nisam dobro odigrala ulogu koju ste pokušali da mi nametnete, na pozornici na koju ste me postavili, na daskama koje su trebale život da vam znače. Nisam se dovoljno trudila. Kostim koji ste mi ponudili bio je premalen. Zavesu ste prebrzo spustali dok su moja usta jos bila otvorena a kostim pucao po savovima ponovo i ponovo. Do premijere nikad nisam stigla.

Plašila sam se giljotine za koju ste govorili da je samo scenski dekor. Plašila sam se i vas koji ste sedeli u mraku. Zaslepljivali su me reflektori koji su trebali da uveličaju moj trijumf, tako ste govorili. Da li se sećate da su to bile isledničke lampe? Nešto me je gušilo dok ste me primoravali da ponovim svaku scenu koja vam se nije svidela: ako se dovoljno potrudiš uloga će se sama igrati.

Gospodo, režiseri u pokušaju, samopostavljeni delioci zivotnih uloga, pa vi niste čuli za Stanislavskog! Glumac, gospodo, ako je pravi glumac, mora svaku put kad je na sceni da ponovo i ponovo živi i proživljava svoju ulogu. Valjda ste, konačno, shvatili da od mene kao glumice nema ništa.

Bilo je tuzno gledati vas kako odnosite rekvizite koje ćete smestiti u svoje prašnjave, neraščišćene, podrume gde će čekati dok vi ponovo ne napravite pogrešan izbor. Bilo je tužno gledati vas razočarane dok rasturate scenu i prosipate eksere nadajući se da ću stati bar na jedan.

Gospodo! Ja nazdravljam umornom krojaču. Obećavali ste mu da ćete uspeti da me ugurate u premalene kostime. Ko je još uspeo da napravi šešir za glumicu skraćenu za glavu?

Propali režiseri! Ja vas nazivam gospodom! Niste uspeli čak ni da me umorite. Ipak sam nešto naučila – nisam rođena za glumicu. A niste ni vi za režisere. Bez vas, mada nije po Stanislavskom, moja uloga se sama igra. Možda sam statista. Možda epizodista… Svakako više nisam vaša nada, vaša glavna glumica.

Gase se svetla u vašem teatralnom teatru. Mene, van vaše crvima nagrizene scene čeka život.

Moj dubok naklon!

Zatvaram karte.
 
Testament (V. Stevanović) - odlomak

Svuda se priča ista legenda. Nekada, pre početka vremena, zbog krivice prvoga među nama bili smo proterani sa neba i bačeni u podzemlje. Zbog toga, navodno, patimo i pokušavamo da se vratimo gore; ne uspevajući u tome, borimo se protiv principa dobra, rušimo ga u svakoj prilici. Ima nas, navodno, svuda i sve mozemo ili sve smemo. Neki naši neprijatelji su tvrdili da smo se materijalizovali i da smo deo vidljivog sveta, sastojak materije od koje je sve sačinjeno; to im je bio izgovor za bezobzirnu borbu protiv njihovih neprijatelja.
Ova legenda je netačna. Prvi među nama nije ništa sam zgrešio; ili je to uradio u dogovoru sa vrhovnim (obojica su uvek skrivali ciljeve i razloge kao i svi vladaoci) ili je ovaj kasnije krivicu bacio na njega. Možda su to izveli zajedno, a posvađali se kasnije, oko podele vlasti, uticaja i dobara? Prvi među nama ogovara vrhovnog, ali ima s njim neke tajanstvene odnose, možda čak i tajne susrete; postupci su im ponekad čudno usklađeni.
 
Danas je mama umrla. A možda i juče, ne znam. Dobio sam telegram iz doma: ’Majka preminula. Pogreb sutra. Poštovanje.’ Ovo ništa ne znači, možda je bilo juče.

(...)

'Ako ide polagano, čovek se izvrgava sunčanici. No, ako ide prebrzo, čovek se oznoji i u crkvi ga zahvati temperatura.' Imala je pravo, nije bilo drugog izlaza.

Često sam tada mislio, kada bi me neko prisilio da živim u deblu suvoga stabla, bez ikakvog drugog zanimanja osim da gledam površinu neba nad svojom glavom, da bih se malo-pomalo na to priučio. Očekivao bih let ptica ili susret oblaka kao što sam ovde očekivao čudnovate kravate svoga advokata i kao što sam, na drugom svetu, strpljivo čekao do subote da privijem se na Marijino telo. A ako dobro razmislim, ja nisam bio u suvom deblu. Bilo je i nesretnijih od mene. To je uostalom, bila ideja moje majke, i ona je često ponavljala da se čovek na kraju na sve nauči.

(...)

I ja sam osetio da sve ponovo preživim. Kao da me je ovaj veliki gnev očistio od zla, oslobodio nade u ovoj noći prepunoj znamenja i zvezda, ja sam se prvi put predao onoj prijatnoj ravnodušnosti sveta. Iskusivši da je toliko slična mojoj, da mi je posle svega tako bratski bliska, osetio sam da sam bio srećan i da sam to još i sada. I da se samo sve svrši, samo da se osetim manje sam, preostaje mi da poželim da na dan mog pogubljenja bude mnogo gledalaca i da me dočekaju s povicima mržnje.
 
Miris kiše na Balkanu (G. Kuić) - odlomak

E pa zato što je borba za djevojku oduvijek postojala. To je viteštvo koje se, vjerujte, često završava krvoporlićem. Jer momci iz jednog sela zabranjuju onima iz drugog da dolaze kod njih na ašik. Tek kad momak dokaže svoju hrabrost, dolazi do proševine. Tad Srbin njenima nosi rakiju, dok musliman nudi halvu, kahvu, šećer i duhan. Postavlja se sofra i uz jelo i piće domaćini se dogovaraju kad će
svatovi doći po djevojku. Na odlasku, ona ih kiti rupcima, čevrmama, pažljivo i sa ljubavlju izvezenim. Vezla ih u tišini svog djevojaštva i čistote sa strahom i željom u srcu da bude izabrana od onoga na
koga je oko bacila. U znatiželji i iščekivanju, svaki bod približava je času koji će joj, po zakonu i običaju, promijeniti život i dati joj svrhu opstanka. Kao i uvijek, tuga i radost pomiješani. Strah od novog i želja za promijenom. Tako ona trepti i čeka, povija se pod težinom nove odgovornosti, a da i ne zna sasvim jasno u čemu se ona sastoji. A onda svatovi dolaze po djevojku: konjanici i pješaci. Nose pite i ostalu hranu , pljoske, a ponekad i burad rakije. Uz pucnjavu i pjesmu udaraju bubnjevi i obijesti, krv ključa, a glasovi se upliću u čipku što je vezu opanci u sitnom kolu.
A onda dolazi najvažnije: otac i mladoženja stanu na kućna vrata svaki s pojedne strane, pa uhvativši se za ruke, primoraju mladu da sagnuta uđe u kuću. Time ona dokazuje da ce biti pokorna i slušati muža i njegove roditelje. Mlada se pokloni pred ognjištem i poljubi ga...
 
Slika Dorijana Greja (Oskar Vajld) - odlomak

Životom ne vlada volja ili namera. Život je pitanje nerava, vlakana i sporogorećih ćelija u kojima se misao krije a strast doživljava snove. Možda zamišljaš da si bezbedan i smatraš sebe jakim. Međutim, neočekivana nijansa boje u sobi ili na jutarnjem nebu, neki naročiti miris koji si nekada voleo i koji budi divna sećanja, stih iz zaboravljene pesme na koji si nekad naišao, akord iz muzičkog dela koje si prestao da sviraš – kažem ti, Dorijane, od takvih stvari zavisi naš život.
 
Sabiranje (T. Džordan) - odlomak

Kada sam se zaljubila u brojeve, niko nije primetio. Niko ne bi primetio ni da sam se zapalila. Bila je to loša godina za moje roditelje. Majka je provodila sate u bašti nežno držeći svaku mladicu kao da će je smrt samo jedne smožditi. Do tad je otac već počeo da kopni. Džil i ja smo brinule same o sebi. Brojanje je postalo, i ostalo, moja tajna.

Živim ovde u Glen Ajrisu, dva bloka od mesta gde sam odrasla. Živim sama, ako izuzmemo Nikolu. (Nikola Tesla: 11.) Njegova fotografija je u blistavom srebrnom ramu na mom noćnom stočiću, odmah pored Kuzinerovih štapića. Fotografiju je 1885. snimio Napoleon Saroni, čuveni fotograf, kada je Nikola imao 29 godina – original visi u Smitsonijanu u Vašingtonu, pored motora s induktorom koji je Nikola izumeo 1888. Kosa mu je uredno podeljena i pažljivo očešljana na dole, iako desna strana odbija da bude slepljena. Ošišana mu je kratko oko ušiju, prevelikih za njegovu sitnu glavu, malčice ukošenih prema potiljku: hrt njuši plen. I brkovi su mu asimetrični, pristojno doterani bez ikakve sumnje, nipošto neuredni, ali nisu ni ulickani. Nosi belu košulju s kragnom pribodenom u sako, tamniji i prugast, s uskim reverima koji su, pretpostavljam, bili moderni u ono vreme. Međutim, njegove oči pokazuju svetu ko je on. Duboko usađene, tamne – gledaju pravo napred. U budućnost.

Gledam u tu fotografiju već dvadeset godina. Ne bi me iznenadilo da jednoga dana progovori. Da crno-bela fotografija oživi i da usne počnu da mu se pomeraju. „Zovem se Nikola Tesla“, rekao bi. „Rođen sam u ponoć između devetog i desetog jula 1856. godine u Hrvatskoj. Majka mi je bila Đuka Mandić, a otac Milutin Tesla. Brat mi je bio Dane, a sestre Milka, Anđelina i Marica. Studirao sam elektrotehniku u austrijskoj Politehničkoj školi u Gracu. Odselio sam se u Sjedinjene Države 1884. godine, gde sam otkrio električnu struju, magnetizam, motore na naizmeničnu struju, robotiku, radar i bežičnu komunikaciju. Nikada se nisam ženio, niti sam imao devojku. Prijatelji su mi bili Mark Tven, Vilijam K. Vanderbilt i Robert Andervud Džonson. Mrzim nakit na ženama. Volim golubove.“

Ležala bih na krevetu slušajući ga, a zatim bih se okrenula da ga pogledam u lice. „Zovem se Grejs Lisa Vandenberg“, rekla bih. „Imam 35 godina. Moja majka, Mardžori Ana, ima 70, a moja sestra Džil Stela 33 godine. Džil je udata za Harija Venablesa; on će napuniti 40 drugog maja. Imaju troje dece: Hariju junioru je 11, Hilari 10, a Betani 6 godina. Otac mi se zvao Džejms Klej Vandenberg i umro je. Ja sam učiteljica, iako sada ne radim. Bila sam zaljubljena u dvadeset prvoj. Bio je zabavan i pametan i hteo je da bude reditelj. Zvao se Kris i malo je ličio na Nika Kejva. Izgubila sa nevinost u njegovom autu ispred majčine kuće. Prošlo je četiri meseca pre nego što sam saznala da on spava i sa svojom cimerkom. Ne volim korijander. Ne razumem interpretativni ples. Ne volim realistično slikarstvo. U likri izgledam debelo.“

Izbacite taj deo. Najveći genije na svetu verovatno ne bi zamarao glavu tim interesantnim detaljem. Ali on bi razumeo. Razumeo bi mene. I on je bio zaljubljen u brojeve, ali nije mnogo mario za desetke.
Ljubav prema brojevima ima mnoštvo oblika, iako su desetke očigledno i anatomski nadmoćne. U jednom čuvenom slučaju jedan osamnaestogodišnji dečak bio je opsednut brojem 22. Zamislite da ulazite na vrata 22 puta. Sedite na stolici, a onda najednom ponovo ustanete, 22 puta pre ne što najposle možete da odmorite. To naglašava logiku svojstvenu desetkama. Jedna trinaestogodišnja devojčica bila je opsednuta devetkom – lupnula bi stopalom 9 puta pored kreveta pre nego što bi ustala ili legla na spavanje. Postoji mnoštvo izveštaja o osmici, uključuju i jednog dečaka koji je morao 8 puta da se okrene oko sebe pre nego što uđe u kakvu prostoriju. Priča o šestici je verovatno najtužnija. Jedan tinejdžer je toliko prezirao taj broj da nije mogao ništa da ponovi 6 puta. Niti 60. Ni 66. Prezirao je čak i brojeve koji su se svodili na 6. Nema četrdeset dvojki. Neme trideset trojki.

Nikola je voleo trojke. Brojao je korake kao i ja, ali njegovo je srce osvojila trojka. Odseo bi u hotelskoj sobi samo ako je njen broj bio deljiv s 3. Svake večeri dok je večereo u Valdorf-Astoriji, tačno u 8.00 uveče za stolom za kojim je obično sedeo, imao je pred sobom 18 savijenih salveta. Zašto 18? Zašto ne 6 ili 9 ili 72? Volela bih da se jednoga jutra okrenem u krevetu, da ga ugledam kraj svog jastuka i upitam ga. Dvadeset sedmog avgusta ove godine napuniću trideset šestu. To bi mu se svidelo.

Pešačenje njujorškim ulicama predstavljalo mu je teškoću jer ako bi prešao više od pola gradskog bloka, morao je da nastavi da hoda dok ga ne prepešači 3 puta. Umesto da broji hranu kao ja, on je računao kubnu zapreminu svake viljuške, tanjira ili čaše; nije mu bilo važno da li je pojeo 2 zrna pasulja ili 20. Ovakva mentalna gimnastika iziskuje koncentraciju čak i za najvećeg svetskog genija, i zato je uvek jeo sam. Voleo je da se karta, za šta sam dugo sumnjala da je vid kanalisanja ljubavi prema brojanju. Kockanje je jedno od malo stvari u kojima se Nikola i ja ne slažemo. Karte i točak za rulet ne ponašaju se ni po kakvom šablonu uprkos beznadežnim željama zavisnika od kockarnica. Davno, 1876. Nikola se odao kocki, što je zabrinulo njegovog oca, sveštenika. Ali on je pobedio taj porok, kao što je pobedio i navike pušenja i pijenja kafe, jer je on mogao sve da pobedi.
 
Ni ti ni ja (K. Lorans) - odlomak

Unutrašnjost, mrak. Apartman, proslava. Galama, mnogo sveta. Ljudi piju, puše, pričaju ili plešu. Najpre vidimo njegovo lice, u groplanu, iz anfasa. To je prva slika: njegovo lice, lepo, kao nacrtano, muževno. Obrve su mu vrlo guste, vrlo tamne, nos mu je prav, usne pune, ten taman. Prisutni ljubitelji filmske umetnosti bi mogli pomisliti na Marčela Mastrojanija iz Lepog Antonija Maura Bolonjinija iz 1960. – ovo poređenje bi iz više razloga bilo osnovano, tim pre što su istih godina, obojici im je trideset šest, ukoliko zaboravimo da je glumac, na ovaj januarski dan 2003, mrtav već sedam godina od posledica raka pankreasa. Lagani travelling napred potiskuje na ivice kadra zadimljenu gomilu, nastavlja da se približava tom muškarcu koga nijednog trenutka niko ne zaklanja – svet statira u jednoj zvučnoj konfuziji.

Zbunjuje nas njegov pogled zato što se pitamo u šta gleda. Budući da lice vidimo iz anfasa, bilo bi normalno da muškarac gleda u vas, gledaoca, svedoka, kamermana – ali ne možete u to da poverujete: dobro znate, u senci u kojoj se nalazite, da vas on ne vidi i da, uostaLom, onog trenutka kada vas ugleda, ne biste umeli da izazovete tako intenzivan pogled – ko ste vi da bi vas neko toliko želeo? U tom pogledu iznenađuje upravo to što je potpuno ispunjen, što je u potpunosti i misteriozno oduševljen nečim vama nevidljivim i, na neki način, nevidljivim i njemu samom: okrenut ka vama, on posmatra prazan prostor između sebe i vas, vaše senke. U njegovom vidokrugu, dakle, nema predmeta, to je pogled ispunjen nečim u šta gleda a što ne vidi, nekim predmetom koji ne postoji.

Ali ipak ne, to je nemoguće: ono što ne postoji ne može udahnuti život takvom pogledu. Neka forma mora nužno da ga objasni, neka predivna slika mora da opravda njegovu ushićenost. I mada se kamera i dalje približava, groplan ništa ne hvata u tom zadivljenom oku, ništa do žute tačke neke udaljene lampe na komadu nameštaja – svetlosti bez koje bi scena ostala nevidljiva – ili, još mutnije, srebrnu svetlost ogledala okačenog na zid. Šta je iznenada ugledao u tom ogledalu, kakav odsjaj kome se nasmešio? Ne znamo. Ali to tako počinje, prkoseći svim zakonima optike, vi tako ulazite u sliku: niti kroz ključaonicu, niti kroz procep zavese koja se otvara, niti kroz teško razumljiv rukopis čije strane iznenada oživljavaju u bučnom okruženju jedne večeri, ne: ulazite iz zadnjeg plana, preko ogledala bez sjaja u kome se nejasno vidi i vaš pogled.
 
Svet seksa (H. Miler) - odlomci

Prvo što čovek primećuje, u Parizu, je da je seks u vazduhu. Kuda god pođeš, šta god učiniš, obično se nađeš pored neke žene. Žene su svuda, kao cveće. Zbog toga se čovek oseća dobro, oseća se opet kao nekad. Topi se, zavlači se u zemlju, svetli kao šibica.

(...)

Bezbroj puta sam utvrdio da nema izlaza iz sadašnjeg ćorsokaka. Uzaludno je prepravljanje. Mora niknuti novi život, iz korena.

Sve ide ruku pod ruku. Zdrav duh se kloni kompromisa i izveštačenosti. Ako živimo kao lasice, onda se i jebemo kao lasice; ako se ponašamo kao čudovišta, onda i umiremo kao čudovišta. Sad jedemo, spavamo, radimo, igramo se - pa čak se i jebemo! - kao automati. To je carstvo snova i svako se vrti kao zvrk.

Da bi živeo, čovek mora da bude ne samo budan, nego i dobar. Kad bismo bili uistinu budni, zgranuli bismo se nad užasom svakidašnjeg života. Niko ko je pri zdravoj pameti ne bi nikako mogao činiti budalaštine koje zahtevaju od nas da činimo u svakom trenutku.

(...)

Čini se da nas dan-danas pokreće isključivo strah. Bojimo se čak i onoga što je dobro, onoga što je zdravo, onoga što je radosno. A ko je junak? Prvenstveno onaj ko je savladao strah u sebi. Čovek može biti junak na bilo kojem polju: uvek ga prepoznamo kada se pojavi. Njegova je jedina vrlina što je postao jedno sa životom, jedno sa samim sobom.
 
Zapisi na telu (Dž. Vinterson) - odlomak

Ne želim da budem tvoja zabava, niti ti moja. Ne želim da te udaram iz pukog zadovoljstva, mrseći jasnu nit koja nas povezuje, da te prisiljavam da budeš na kolenima, a potom te ponovo vučem da se uspraviš.
Želim obruč oko naših srca koji bi nas usmeravao, a ne zlostavljao. Ne želim da te privučem bliže nego što to možeš da izdržiš. Niti želim olabavljene niti, vlakna koja se sa strane odmotavaju stavljajući nam dovoljno užeta da se obesimo.
Govor prstiju, jezik gluvonemih, ostavlja na telu tragove telesne žudnje. Ko te je učio da krvlju pišeš po mojim leđima? Urezuješ svoje ime u moja ramena, obeležavaš me svojim znakom?
Jabučice tvojih prstiju postaju štamparska slova, kucaš poruku na mojoj koži, ukucavaš značenje u moje telo. Tvoja azbuka meša se sa otkucajima moga srca.

Zapisi na telu su trajni kod, vidljiv samo pod izvesnim svetlom, tu se odvija nabiranje života. Volim da moje telo bude zamotano daleko od radoznalih pogleda. Da kazuje sve, iako nikada previše otkriveno.
 
Sve crvenkape su iste (M. Vidojković) - odlomak

Dvadesetak minuta kasnije, riba je izašla iz kola, a da joj ni ime nisam saznao i Caka i ja ostali smo sami među soliterima, sa nebom iznad Avale, koje je svojom teget bojom najavljivalo novi dan u ovom delu planete.
„Ovaj...“, počela je ona. „Ja stvarno ne znam šta mi se desilo.“
„Zaljubila si se u mene. Dešava se, ne brini.“
„Ej, znaš šta, nemoj da...“, počela je da pizdi ona, a ja sam je prekinuo poljupcem, pošto nisam bio siguran da li je vredelo ubeđivati je da sam se zajebavao.
Posle nekih dvadesetak minuta ljubljenja s vatanjem, rekao sam:
„Ovaj... da te vozim kući ili idemo negde?“
„Idem kući. Ovo mora negde da se završi.“
„Okej.“
„Ali, ja da vozim.“
„Okej.“
Izašli smo iz kola da bismo zamenili mesta, a negde kod prednjih tablica smo ponovo počeli da se ljubimo. Desetak minuta potom, ona je sedela na mom sedištu, a ja na suvozačkom.
„Ej, nikad nisam vozila automatik. Moraš da mi pokažeš.“
„Ma samo ga staviš u ’D’ i voziš.“
„Je l’ ti često daješ svoja kola ljudima da ih voze?“ pitala je.
„Ne, ti si prva“, ispalio sam ja očekivani odgovor, a ona se zadovoljno nasmešila, ubacila u ’D’ i mi smo s Petlovog brda krenuli nazad u grad. Vozila je između trideset i četrdeset na sat, s obe ruke na volanu, potpuno koncentrisana na to da ne poginemo. Na ulici nije bilo nijednog automobila, niti jednog coveka, ali nisu samo živa bića mogla da te ubiju ovde. S jednakim uspehom to su mogli da urade i liftovi, krovovi, mostovi i bandere.
Dok je ona vozila, ja sam puštao diskove. Uglavnom pank. Kako bih nešto pustio, ona bi prepoznala.
„Opa, AFI! Pojačaj!“
I onda bih se ja istopio i pojačao. Posle nekoliko pesama, promenio sam folder, a ona je odmah reagovala.
„NOFX! Jao, na njih se sečem još od srednje.“
Izgledalo je kao neki kviz u kome Caka daje sve tačne odgovore. Nisam smeo ni da pitam odakle zna sve te bendove, nije ni bilo bitno. Naravno da ih je sve znala. Pa to je Caka, moja najnovija princeza.
„Cako...“, zaustio sam, a ona me iste sekunde pogledala razrogačenim ocima.
„Reci.“
„Ovaj...“
„Reci, bre!“ dreknula je, sva isprepadana, a kola su se malo zadrmusala.
„Ovaj... mislim da sam zaljubljen“, procedio sam, a samom sebi zvučao sam kao narkoman.
„Ej! To se ne priča! Takve stvari se ne pričaju! Pa tek što smo se upoznali!“
„Pa, jeste, ali ne pamtim kad mi se ovo desilo.“
„To je sve od droge.“
„Nije!“
„I zato što sam verena. Da, to je to, drogiran si i naložio si se na to što sam verena.“
„Nisam, bre!“ dreknuo sam ja, uplašivši sa da nije možda zaista tako kako ona kaže. Pokušao sam da nas zamislim zajedno na moru, pokušao sam da nas zamislim zajedno u bioskopu, na dočeku Nove godine, sa klincem u njenom stomaku. Pu, ***** ti mater, sve od toga sam mogao da zamislim, nije moguće da sam bio u stanju da baš toliko daleko odem u svojim tripovima.
„Nisam, bre“, procedio sam, a ona je bojažljivo skinula desnu ruku s volana i pomazila me po glavi.
„Dopadaš mi se, tako neuravnotežen.“
Prošli smo pored sajma, a onda se ona popela na „gazelu“ i mi smo se vratili u Trideseti blok. Zaustavila se na pedesetak metara od zgrade „Proletera“.
„I ja živim u bloku. Mislim, sa... ovaj... deckom.“
Ceo svet mi se polako ali sigurno pretvarao u veliko smrdljivo *****. Gledali smo se, a onda smo ponovo počeli da se ljubimo. Posle tridesetak sekundi, ona je ponovo prekinula poljubac.
„******, rasturiću sebi ceo život.“
Trebalo je verovatno nešto da joj kažem, ali nisam. Samo sam je još jednom cmoknuo.
„Joj, bre! Šta ako ovo ne prestane kad se sutra probudim?“ zacvilela je.
„Ništa. Najebali smo.“
„Moram da idem, moram da se saberem. Moram da vidim šta mi se to desilo. Moram do Nemanje, uf, bre...“
Uopšte nisam morao da čujem to ime. Nekad je to bio samo tamo neki dečko, a sad je to bio Nemanja, veliki car, koji bi mi se do jaja svideo. Oduvek sam imao problem da zamislim ribu koju volim s nekim drugim. Da, ja sam, kao, voleo Caku. ******, koji sam ja kreten. Sutra kad se probudim, smejaću se svemu ovome.
Caka je otvorila vrata i čekala da se izbatrgam iz svojih misli i dopustim joj da se vrati u svoju bajku. Izašao sam iz kola, došao do njenih vrata, čučnuo pored, uhvatio je za glavu i poljubio je.
„Ćao, Cako.“
„Ćao, Šesticu.“
Izašla je napolje, a ja sam seo za volan i odmakao sedište, koje je ona dvadeset minuta ranije morala da privuče. Upalio sam motor i prebacio u rikverc, a Caka je i dalje stajala pored kola. Zatim smo se desetak sekundi gledali, da bi ona na kraju ponovo prišla kolima i kucnula mi na prozor.
„Kako to da mi nisi tražio broj telefona?“ pitala me.
„******, potpuno sam zaboravio!“
„Eto, to je dokaz da je ovo samo trip.“
„Ne, ne, to je samo dokaz da sam ja narkoman! Daj mi broj, molim te!“ zapenio sam, preplašen da ću ostati bez njenog broja.
Onda smo, kao po komandi, izvukli naše telefone napolje i razmenili brojeve.
„Ko se prvi probudi, zove“, rekla je, „ali možda neću moći da ti se javim na telefon. Mislim, ako ne budem mogla da pričam. Ovaj... kapiraš? Joj, bre, šta ja to pričam? Ko one nevernice iz filmova. Fuj!“
Onda se okrenula i brzim koracima počela da odlazi, da bi se kod jedne kante za đubre ponovo okrenula, vratila do kola i poljubila me.
„Aj ćao“, procedila je, okrenula se i ovog puta zaista otišla kuci. Znam to, jer sam sačekao da uđe u ulaz, a onda još nekoliko minuta, da slučajno iz njega ponovo ne izađe.
 

Back
Top