Dugo me nije bilo....baš dugo....ali život gazi svojim nemilosrdnim putovima i jednostavno ponekada moraš galopirati za njim ....tako i ja zadnjih mjeseci....dragome je umrla majka 27.06....i od tada živimo u Istri...malo selo...blizu mora....Ja, gradsko dijete pokušavam se priviknuti na život na selu....ja kojoj je i umjetni kaktus uvenuo sad pokušavam nekim smislom urediti vrt od cca 750m2...pojma nemam što radim...ali liči na nešto....upravo ovih dana je u tijeku berba maslina....moja prva u životu...izgubila sam dakle nevinost ovih dana na toj berbi maslina....i opet pojma nemam što radimo...ali beru se masline a nema im nigdje kraja....bar ga ja ne vidim...ne postoji dio tijela koji me ne boli...a na sve to sam i mjeseca dana u gipsu imala desnu šaku...slomila sam metakarpalnu kost...da pojasnim...kost na koju se veže mali prst u šaci...i stručni liječnik ju je tako narikato da mi je ruka natećena stalno...bolovi stalno..i još mi taj nadriliječnik rekao da kako on vidi stanje moje ruke preporuča ugradnju pločica....živ on meni bio sto godina ali da mu bar netko oduzme diplomu liječnika...kuća u kojoj sada živimo je muzej..galerija....stilski namještaj...slike...ručno rezbareni namještaj...statue makondi iz Afrike...rogovi kojekakvih jadnih životinja...kristal..ogromni koralji..bijeli, crveni...koža neke jadne ustrijeljene zebre preko cijeloga zida...kineski tanjuri, vaze...i milion drugih stvari u kojima ne uživam....a uz to imamo i goste turiste preko ljeta...13 kreveta...i mali apartman za 4 osobe...trebam li reči da sam ljeto provela na koljenima ili u presvlačenju posteljine, pranju iste za goste...sa čežnjom gledam sa terase prema moru...niti jednom se nismo stigli okupati ovog ljeta...a stan u kojem mi živimo....parada kića...uza sve gore što sam nabrojala da postoji u njemu, plastične i kineske figure...10 vrsta stilova...sve bez reda...bez nekoga poretka...samo da se vidi da se ima...uz vilerove goblene kalendari neukusa i pretjerivanja...i prljavština...gdje god se okreneš prljavo...miris vlage koja se uvukla u svaku poru kuće...i samo čistim, perem, čistim, perem...a iskreno dragi i ja još nismo niti 10% posla obavili u ovih tri i pol mjeseca ovdje...usamljena sam...samo u mislima pobjegnem u Zagreb...popijem svoju jutarnju kavicu sa sinovima...sa prijateljima...u mislima im ispričam kakav mi je život...kako mi duša vene na ovome mjestu..kako nemam zraka za disanje ovdje...koliko mi nedostaju..ja sam dijete betona...odrasla u drugačijoj sredini...poprijeko me gledaju kad se dotjeram...zato što otidjem na kavu kad mi je svega preko glave...pobjegnem na kavicu a u rukama čvrsto grlim i pritišćem na grudi neku knjigu...za cijelo ljeto sam uspjela pročitati samo jednu jedinu knjigu..poprijeko me gledaju i ogovaraju jer se ne oblačim kao oni...jer ne govorim kao oni...jer otvoreno iskazujem svoje mišljenje a ne iza leđa kao što je narodni običaj u ovome kraju....ne smješkam se lažno zabijajući nož u leđa sugovorniku čim se okrene...sve što radim za njih radim krivo...usamljena sam...a dan za danom i gubim na kilaži..smršavila sam cca 15 kg....jeste da sam ih imala i malo previše ali bile su strateški raspoređene..a sad sušim se kao list u ove jesenske dane...u mojem ormaru ne postoji više ijedna stvar koja mi veličinom odgovara...i samo sam umorna od svega...pobjegnem u snovima na javi na neka druga mjesta...sa ljubaznim licima...ljudima koji se smješkaju...koji čitaju knjige..vole muziku....pobjegnem ljudima koji uživaju u zrakama sunca...u tišini...neka praznina uvukla se u mene...nije tuga..nije jad...samo neka prazna ljuštura koja se po navici diže i odrađuje svaki novi dan...družim se sa gostima ali onako kurtoazno....diplomatski i distancirano....od svih tih ljudi koji su doši ovog ljeta samo su me dvije osobe taknule u dušu...okrzule je..samo sam uz njih opet mogla biti JA...ostalo...i sama ne vjerujem kako sam mogla to sve odglumiti...smiješak...ljubaznost....lažnu srdačnost...gubim sebe iz dana u dan....izgubljeno lutam ovim sobama...ovim prostorima...to nije moj dom..ovdje ne postoji ništa od mene..od moje osobnosti...od stvarčica koje ja volim..ovo je mauzolej ženi koja je umrla a mrzila me je do zadnje sekunde svojega života..i opet...radim joj aranžmane za grob...čuvam njezin život...njezine stvari...pokušavam poštovati njezin rad i njezin život..ali gdje je moj život nestao...gdje nestajem JA....kamo god pogledam, kamo god se okrenem, nema me...ne postojim...živim tuđi život...jedina dobra stvar u svemu je da smo dragi i ja kako tako u sretnoj vezi...kako tako...ima uspona i padova..nekako ih lakše sada prebrodimo...guramo iz dana u dan...oslanjajući se jedan na drugoga....niti on nije zadovoljan ovim životom...ali kao da smo upali u zamku...otac mu je dementan....uspjeli smo pronaći smještaj u specijaliziranom domu za takve osobe....i sada po prvi puta živimo sami....i umjesto da se okrenemo k sebi...ubijamo se od posla zaboravljajući zašto smo zajedno...ja sam sve nemirnija....27.08 sam postala baka jednog preslatkog dječaka...dva puta sam ga vidjela...viđam ga samo na slikama koje dobijam....i tu srce krvari...to malo biće bih voljela držati u rukama...čuti njegovo gugutanje..plač....gledati ga dugo kako spava...poljubiti ga prije sna...taknuti ga milion puta na dan...sama sam i usamljena...a toliko umorna da jednostavno nemam snage napisati koje slovo ovdje na našoj krstarici...lagano i potiho umire mi duša ovdje u ovome mjestu....to je sada moj svijet a ja ne pripadam u njega...osječam ga kao kaznu...a volim toga svoga čovjeka kao i prvoga dana...i više...tijelo mi je još puno eksperimentalnog lijeka..kažu da se organizam očisti treba proći i više od 3 godine...i to stvara umor u meni...zaboravila sam paziti na samu sebe...odustala od mnogih mojih želja...snova....nada....
Jednostavno, pustila sam da me more razbija o ove Istarske stijene....
Jednostavno, pustila sam da me more razbija o ove Istarske stijene....