Vrlo jednostavno- nikad ne umrijeti. Ono što je bitno shvatiti jeste da smrt ne postoji. Logički, etički i estetski je neprihvatljiva.
Logički, jer je nemoguće da nešto postoji, pa onda odjednom da ne postoji (slijedstveno, može se u pitanje dovesti i sam čin radjanja kao uzrok stvaranja nečeg novog, do tad nepostojećeg). U stvari, čovjek niti se radja, niti umire- on je vječan, a samo njegovo stanje svijesti (duh, duša) doživljava metamorfoze, koje potom prati promjena forme, odnosno tijela. Naime, ukoliko čovjekova svijest funkcioniše u koordinatama uobičajenog sistema koji karakterišu faze radjanja, starenja i smrti, onda će čovjek upravo i da stari, a naposlijetku i da „umre“, samo što to „umiranje“ neće značiti konačan kraj, nego povratak svijesti u formu koja prihvata pomenuti obrazac bivstvovanja. Ukoliko se, pak, čovjek otarasi takve „smrtne“ percepcije, i ukoliko istinski egzistira i funkcioniše na premisama vječne mladosti i egzistencijalnog optimizma, onda nema nikakvog razloga da stari i umre. Vrlo jednostavno. I, naravno, ništa novo- Isus i Tesla su nebrojeno puta govorili o ovome. Uopšte, percepcija je realnost. Poznati su primjeri osoba koje su bolovale od najtežih bolesti, i kad su ih svi otpisali, one su jednostavno promjenile način razmišljanja- umjesto da, kao što su im doktori rekli, razmišljaju na šta da potroše posljednjih mjesec dana svog života, one su pravile dugoročne planove, istovremeno uživajući u svakom trenutku. Zapravo, one su učinile dvije bitne stvari: ukapirale su da smrt ne postoji (samim tim, ni vrijeme ne postoji) i počele su da se ponašaju, tj. žive u skladu sa tom činjenicom. Naravno, uz mnogo smijeha, jer smijeh je muzika života. Naravno, najteže je promjeniti način razmišljanja, stanje svijesti iliti percepciju. Ta promjena, kako kaže Ajnštajn, ne može da se desi na istom stanju svijesti na kojem je problem, odnosno uzrok potrebe promjene stanja svijesti (smrtnost, pesimizam, mržnja) i nastao. Čime se vraćamo na početako teksta, ako nećete da umrete, nemojte.
Etički, smrt ne postoji iz jednog osnovnog razloga- prethodno učinjenog. Naime, uzrok uvijek stvara poslijedicu, koja je opet uzrok slijedeće poslijedice i tako dalje i dalje. Stvarna smrt, kad bi postojala, značila bi amnestiju svih uzroka i poslijedica, pa i onog prvog, ili pra-uzroka. Odnosno, dovela bi u pitanje i samo postojanje svih oblika bivstvovanja, njihovih svijesti i njihovog Stvaraoca. U stvari, to bi značilo da je sve laž, da su Istina i Dobro samo izmišljene kategorije, da smo mi, kao u Matriksu, prikopčani na neke aparate u sveopštem mrtvilu i sivilu, a samo nam se sugeriše da živimo u nekakvom realnom prostoru, u interakciji sa drugim ljudima. Svaki ljudski čin, svaka manifestacija volje, bilo da je ovakva ili onakva, izgubila bi na značaju. Naravno,u tom slučaju opet se javlja jedan logički, pa ako hoćete i fizički problem, jer bi se time negirala energija, tačnije njen protok i neuništivost. Jednostavnije, svako dobro djelo, kao i svako loše, ne bi imalo odjeka, niti poslijedice, jer bi se oduzela čovjeku sposobnost emitovanja pozitivnih i(li) negativnih vibracija. A tu sposobnost imaju čak i predmeti.
Estetski posmatrano, riječ je o tome da je osjećaj ugode osnovna sila i pokretač Univerzuma. Inače bi nas okruživala pustoš i tama, što samo teško poremećeni mazohisti smatraju lijepim. Sve religije objašnjavaju nastanak svijeta upravo razlogom da se stane u kraj nepostojanju, haosu, ništavilu, sivilu...Naravno, religije imaju taj problem sa vremenom, jer bi inače prihvatile da je nemoguće da nešto nastane iz ničega, odnosno da je oduvijek sve postojalo, a da je osjećaj ugode permanentan, i iz njega proističe sve ostalo. Svako ko posmatra i uživa u prirodi, ko uočava njene čari i neiscrpne radosti koje ona nudi, zna o čemu pričam. Jednostavno, ljepota nas okružuje. Problem kod čovjeka nastaje kad se uplaši tolike ljepote, kad pomisli da je nestvarna, čime prestaje da uživa, a počinje da brine. To je, naravno, i početak cijele te priče o „smrti“.
Logički, jer je nemoguće da nešto postoji, pa onda odjednom da ne postoji (slijedstveno, može se u pitanje dovesti i sam čin radjanja kao uzrok stvaranja nečeg novog, do tad nepostojećeg). U stvari, čovjek niti se radja, niti umire- on je vječan, a samo njegovo stanje svijesti (duh, duša) doživljava metamorfoze, koje potom prati promjena forme, odnosno tijela. Naime, ukoliko čovjekova svijest funkcioniše u koordinatama uobičajenog sistema koji karakterišu faze radjanja, starenja i smrti, onda će čovjek upravo i da stari, a naposlijetku i da „umre“, samo što to „umiranje“ neće značiti konačan kraj, nego povratak svijesti u formu koja prihvata pomenuti obrazac bivstvovanja. Ukoliko se, pak, čovjek otarasi takve „smrtne“ percepcije, i ukoliko istinski egzistira i funkcioniše na premisama vječne mladosti i egzistencijalnog optimizma, onda nema nikakvog razloga da stari i umre. Vrlo jednostavno. I, naravno, ništa novo- Isus i Tesla su nebrojeno puta govorili o ovome. Uopšte, percepcija je realnost. Poznati su primjeri osoba koje su bolovale od najtežih bolesti, i kad su ih svi otpisali, one su jednostavno promjenile način razmišljanja- umjesto da, kao što su im doktori rekli, razmišljaju na šta da potroše posljednjih mjesec dana svog života, one su pravile dugoročne planove, istovremeno uživajući u svakom trenutku. Zapravo, one su učinile dvije bitne stvari: ukapirale su da smrt ne postoji (samim tim, ni vrijeme ne postoji) i počele su da se ponašaju, tj. žive u skladu sa tom činjenicom. Naravno, uz mnogo smijeha, jer smijeh je muzika života. Naravno, najteže je promjeniti način razmišljanja, stanje svijesti iliti percepciju. Ta promjena, kako kaže Ajnštajn, ne može da se desi na istom stanju svijesti na kojem je problem, odnosno uzrok potrebe promjene stanja svijesti (smrtnost, pesimizam, mržnja) i nastao. Čime se vraćamo na početako teksta, ako nećete da umrete, nemojte.
Etički, smrt ne postoji iz jednog osnovnog razloga- prethodno učinjenog. Naime, uzrok uvijek stvara poslijedicu, koja je opet uzrok slijedeće poslijedice i tako dalje i dalje. Stvarna smrt, kad bi postojala, značila bi amnestiju svih uzroka i poslijedica, pa i onog prvog, ili pra-uzroka. Odnosno, dovela bi u pitanje i samo postojanje svih oblika bivstvovanja, njihovih svijesti i njihovog Stvaraoca. U stvari, to bi značilo da je sve laž, da su Istina i Dobro samo izmišljene kategorije, da smo mi, kao u Matriksu, prikopčani na neke aparate u sveopštem mrtvilu i sivilu, a samo nam se sugeriše da živimo u nekakvom realnom prostoru, u interakciji sa drugim ljudima. Svaki ljudski čin, svaka manifestacija volje, bilo da je ovakva ili onakva, izgubila bi na značaju. Naravno,u tom slučaju opet se javlja jedan logički, pa ako hoćete i fizički problem, jer bi se time negirala energija, tačnije njen protok i neuništivost. Jednostavnije, svako dobro djelo, kao i svako loše, ne bi imalo odjeka, niti poslijedice, jer bi se oduzela čovjeku sposobnost emitovanja pozitivnih i(li) negativnih vibracija. A tu sposobnost imaju čak i predmeti.
Estetski posmatrano, riječ je o tome da je osjećaj ugode osnovna sila i pokretač Univerzuma. Inače bi nas okruživala pustoš i tama, što samo teško poremećeni mazohisti smatraju lijepim. Sve religije objašnjavaju nastanak svijeta upravo razlogom da se stane u kraj nepostojanju, haosu, ništavilu, sivilu...Naravno, religije imaju taj problem sa vremenom, jer bi inače prihvatile da je nemoguće da nešto nastane iz ničega, odnosno da je oduvijek sve postojalo, a da je osjećaj ugode permanentan, i iz njega proističe sve ostalo. Svako ko posmatra i uživa u prirodi, ko uočava njene čari i neiscrpne radosti koje ona nudi, zna o čemu pričam. Jednostavno, ljepota nas okružuje. Problem kod čovjeka nastaje kad se uplaši tolike ljepote, kad pomisli da je nestvarna, čime prestaje da uživa, a počinje da brine. To je, naravno, i početak cijele te priče o „smrti“.
ja samo da te pozdravim i 
.Ova tema preteska za moju plavu glavu
Ispadoh najgora od sve dece