Danas je bio prvi radni dan u školi. Vraćam se s posla i ulazim polako, na prstima u sobu. Stoji pored prozora, gleda odsutno neku tačku u perspektivi, zatitra joj slabašan osmeh iako ne pomera pogled.
- Osetila sam te, izvini ako sam ti upropastila pokušaj da me uplašiš.
- Ista si kao tvoja majka, ništa ti ne može promaći, ne umeš ni da se zamisliš kao svi…
Ujeo sam se za jezik, ali kasno – blago se namrgodila.
- Vas dvoje baš volite da se prepucavate preko mene, prosto uživate u tome.
- Izvini, mila moja. Kako je bilo? – pitam brzo da zataškam stvar. Uspeva: bora se razlaže, nestaje u blagom luku veđe kao suza na kiši.
- Onako, bolje nego što sam očekivala, plašila sam se kako ću se uklopiti sa decom…
- Pa ti si velika devojčica, ja nisam sumnjao u tebe. Koliko ste imali časova?
- Tri, danas smo se samo upoznavali. U razredu ima nekoliko dece iz komšiluka koji me znaju iz viđenja, sa njima sam probila led, posle sam se i sa ostalima uklopila, lepo su me prihvatili.
- Jesi dobila više drugara, ili drugarica?
- Više je drugarica – petnaest devojčica i dvanaest dečaka. Pričali smo o svemu i svačemu – šta ko voli, sa kim živi, gde je bio na raspustu, i tako… Zasmejao me jedan dečak, mislim da se zove Miloš. Bio je sa mamom i tatom u zoo vrtu: to je, kaže, jedan veliki i lep park sa zatvorom gde možeš da vidiš puno životinja koje ne postoje.
Soba zaori našim spontanim smehom. Bacam se u dvosed I širim ruke u gest kojim je zovem sebi.
- Može mama da naiđe - kaže tiho.
- Pa nećemo se doveka štrecati zbog nje - uzvraćam nebusito.
Dolazi I seda mi u krilo. Ljubim je u oči, pa spuštam usne do njenih I mirujem. Osmesi nam se dodiruju poljupcem. Uzimam u šaku njenu dojku I osećam kako mi bradavica bubri na dlanu.
Ne brini, mila – šapućem joj nežno u školjku uha – bićeš ti najbolja učiteljica na svetu.
- Osetila sam te, izvini ako sam ti upropastila pokušaj da me uplašiš.
- Ista si kao tvoja majka, ništa ti ne može promaći, ne umeš ni da se zamisliš kao svi…
Ujeo sam se za jezik, ali kasno – blago se namrgodila.
- Vas dvoje baš volite da se prepucavate preko mene, prosto uživate u tome.
- Izvini, mila moja. Kako je bilo? – pitam brzo da zataškam stvar. Uspeva: bora se razlaže, nestaje u blagom luku veđe kao suza na kiši.
- Onako, bolje nego što sam očekivala, plašila sam se kako ću se uklopiti sa decom…
- Pa ti si velika devojčica, ja nisam sumnjao u tebe. Koliko ste imali časova?
- Tri, danas smo se samo upoznavali. U razredu ima nekoliko dece iz komšiluka koji me znaju iz viđenja, sa njima sam probila led, posle sam se i sa ostalima uklopila, lepo su me prihvatili.
- Jesi dobila više drugara, ili drugarica?
- Više je drugarica – petnaest devojčica i dvanaest dečaka. Pričali smo o svemu i svačemu – šta ko voli, sa kim živi, gde je bio na raspustu, i tako… Zasmejao me jedan dečak, mislim da se zove Miloš. Bio je sa mamom i tatom u zoo vrtu: to je, kaže, jedan veliki i lep park sa zatvorom gde možeš da vidiš puno životinja koje ne postoje.
Soba zaori našim spontanim smehom. Bacam se u dvosed I širim ruke u gest kojim je zovem sebi.
- Može mama da naiđe - kaže tiho.
- Pa nećemo se doveka štrecati zbog nje - uzvraćam nebusito.
Dolazi I seda mi u krilo. Ljubim je u oči, pa spuštam usne do njenih I mirujem. Osmesi nam se dodiruju poljupcem. Uzimam u šaku njenu dojku I osećam kako mi bradavica bubri na dlanu.
Ne brini, mila – šapućem joj nežno u školjku uha – bićeš ti najbolja učiteljica na svetu.