SAM SVOJ SIRANO

Trgla se kao oparena, jednom rukom zarotirala monitor ka uglu iz koga nisam mogao da vidim ekran, pa kad je shvatila da sam ja reče sa olakšanjem:

-Idi bre, što me uplaši, mislila sam da je šef… sedi tamo, eno ti kafa.

-Pa ti si mene zvala i došao sam odmah. Ne znam šta bih trebao još da uradim da mi se nadaš. Čime to potkradaš loše plaćeno radno vreme?

-E zato sam te zvala. Obećaj da nećeš da mi se smeješ. Baš sam našla od koga to da tražim…
-Nikad se ne zezam kad su ozbiljne stvari u pitanju.

-Ma znam, zato sam i rešila tebi da se poverim, boljeg nemam, a ne mogu da ćutim – reče i zasmeja se.

-Sad si me utešila, haha… da čujem strašnu tajnu.

-Mislim da se zaljubljujem, i to na neviđeno, ne znam čoveka, a skroz me sludeo… Slučajno sam, tragajući za nekim podacima za predstojeću prezentaciju, na netu naletela na neki blog i ceo vikend provela bukvalno gutajuči tekstove. Tip je sjajan, oličenje muškarca koga sam oduvek sanjala: inteligentan, maštovit, duhovit, osećajan – ma sve u jednom… Evo, da ti ilustrujem, čuj na primer priču koju sam čitala upravo kad si naišao:

https://ironijexl.wordpress.com/2012/02/24/slucajnosti/

Čitala je polako i sa puno osećanja, a ja sam sa svakom novom reči osećao kako mi atrofira po jedan mišić. Prvo sam pomislio da je nekako saznala, ali setio sam se da o blogu baš nikom nisam pričao. Da li je povezivanjem nekih podataka iz tekstova mogla naslutiti? Ne – pogledao sam je krišom i video da nema ni traga provokaciji. Bila je duboko skoncentrisana na tekst, nije skidala pogled sa ekrana.

-Šta kažeš, zar nije genijalan? I sve su mu stvari takve, izvrsne – reče oduševljeno pošto je pročitala priču.

-Jeste, ali zaljubljuješ se u iluziju a ne u stvarnog čoveka – uspeo sam da izmucam nekim tuđim glasom.

-Ne, ne, grešiš! Zaljubila sam se u čoveka, a iluzije u kojima živimo upravo banalizuju osećanja. Zar neka kvrga na nosu, klempave uši mogu da mi pomute osećanje? Razlika u godinama? Zar će socijalne razlike to da sruše? Pa ***** takav život ako su takva shvatanja reperi. Mislila sam da ti to možeš da shvatiš i osetiš…

Potpuno oduzet, sedeo sam na stolici i fiksirao neku mrlju na tepisonu. Plašio sam se da dignem pogled strahujući da bi u njemu mogla prepoznati oko sa ekrana. Drhtao sam tako da se nisam usudio da se mašim šoljice s kafom.

-Šta ti je, je l’ ti pozlilo? – čuo sam njen glas kao iz neke dubine…

++++++++++++++++++++++++++

Telefon zazvoni i protrese me kao strujni udar. Jedva sam se pribrao.

-Hej, pa gde si bre? Kafa se skroz ohladila, hoćeš li doći najzad?

-Izvini molim te, zaneo sam se, morao sam nešto da završim…

-Hajde požuri dok glavonja nije došao, odmah će u moju kancelariju, požuri, imam nešto važno da ti kažem…

-Evo, krećem – rekoh i isključih kompjuter pazeći da ne ostavim neki trag ka napisanom. Krenuh laganim korakom ka ženi mojih snova, sve pazeći na kurje oko
.
 

Back
Top