PERSPEKTIVA NESTAJANJA


- Pfffff, šta je bre ovo?

- Kako šta je, pa kafa.

- Ako je ovo kafa onda sam ja Kafka. A sve više sam ubeđen da ni on nije postojao, kao ni ja. I zmislio ga je Maks Brod (http://forum.krstarica.com/entry.php/28490-JOŠ-PONEŠTO-O-sitnim-DUŠAMA) da izbegne pozornost sa sebe.

- Kako, pa postoje istorijske činjenice i podaci o njemu.

- Jaka stvar, postojaće i o meni. Znaš li ko je najveći iluzionista?

Odložila je peglu na stalak i zamislila se zastavši u kontrapunktu.

- Hm, valjda Koperfild.

- A zašto baš on?

- Pa, može da spava na dnu okeana, prolazi kroz brda, igra lastiš sa dugom, da oženi Klaudiju, što je čarolija za vas muškarce.

- Da, ali ja mogu što ni on ne može, ja sam uspeo da stvorim iluziju da postojim i svi u nju veruju, ponekad čak i ja.

- Ma, ti si čudo koje čini čuda: evo, upravo uspevaš istovremeno da ležiš i da mi hodaš po živcima.

- Ozbiljno ti kažem. Razlika između Dejvida i mene je u tome što on zna kako postiže privid, ja to činim nesvesno i nevoljno. Hteo bih da prestanem da držim ljude u zabludi o mom postojanju a nisam načisto kako. Mislim da napišem priču o tome, a shvatam koliko je to naizgled protivrečno: priče pišu realni ljudi o izmišljenim likovima, ovo bi bio naizgled obrnut i nerealan proces. Hej, imam ideju – mogla bi ti da posmatraš i opišeš moj nestanak.

- Nemam ja dara za to, bilo bi kreativno koliko vremenska prognoza u dnevniku.

- Dobro, hajde ovako: ja ću ti diktirati dok me bude.

- Onda će to biti tvoja priča.

- Da bi priča bila nečija on mora postojati, a ja ne samo što ne postojim, već se spremam da prekinem i privid o sebi. Sve što sam napisao možeš pripisati sebi, a možeš i biti moj Brod, izmisliti da sam postojao.

- Zbunjuješ me i plašiš. A kako bih bez tebe, nije te briga?

- Lakše nego što ti se čini. U početku si me zaista volela. Seti se, govorila si da te smirujem bolje od tablete i uzbuđujem ko niko, da te niko ne nasmeje kao ja, da ni sa kim nisi uspela da osetiš toliku bliskost i vodiš zanimljive razgovore. Odavno je to splasnulo, utihnulo i sve više nestaje. Sve češće te nerviram. Postaješ rob navike na mene, a ja tebi sve veći balast. Ušla si u čarobni krug paradoksa: živiš u iluziji da bez iluzije ne bi mogla živeti.

- Ima istine u tome da me češće izvodiš iz takta nego u šetnju, ali sa kim bih još mogla voditi ovako budalaste razgovore i pri tom biti srećna?

- Kako god, osećam da je došlo vreme, uzmi olovku i piši:
Gledam ga kako leži i puši. Obuzima me neka čudna strepnja: primećujem grč na njegovom licu koji je posledica duboke koncentracije na nešto što ne razumem, i što me plaši. Vilice je čvrsto stegao, iskočile su mu slepoočne i čeone vene od napora. Ustaje lagano i teškim koracima odlazi do prozora. Preseca jarko jutarnje svetlo svojom konturom koja iz moje perspektive deluje kao senka od čoveka. Oko glave mu je oreol od duvanskog dima, svetlucavi spektar suncem razigranih boja. Deluje mi kao mračni anđeo uramljen u sliku prozora okačenu o fresku neba. Okreće se lagano prema meni, izlazi iz svoje tame, postaje sve svetliji i počinje da blješti jače od dnevne svetlosti. Izraz lica mi steže nešto u grudima: izgleda kao da je na granici između osmeha i plača. „Izvini, bolje nisam umeo…“ – govori tiho, kroz knedlu iz grla. Diže ruku u pozdrav i (a)leluja prstima, zatim počinje polako da se gasi, gubi u perspektivi i nestaje do skroz…

- JebQte, stvarno si otišao, đubre s…(kako se u ovakvim slučajevima kaže ‘samoživo’? Je li adekvatno ‘samomrtvo’, ‘samonestajuće’?).

Osećam kako me satiru očaj i paničan strah. Razarajući bol prostreli me preko stomaka i grudi, udari u čelo kao malj i obori na kolena. Zar moramo ostati bez nekoga da osetimo koliko nam je zaista značio?

- Šta ću ja sada bez tebeeee? – vrištim iz sveg glasa i grčevito privijam u zagrljaj prazan prostor u kome sam te poslednji put videla.

- Ako me iskreno voliš suštinski se neće ništa promeniti, samo će me manje biti nego što ti se činilo da me ima – čujem kako mi govori tvojim glasom prazan prostor iz zagrljaja.
 
Marija.S.;bt261152:
Ovo vec postaje ozbiljno. Sta cemo ako se naviknem a ti opet ''nestanes''?

Sta da kazem o prici...svaku citam po deset puta, a niSam glupa. :lol:

:heart:

Mogao bih ti odgovoriti citatom:"Ako me iskreno voliš suštinski se neće ništa promeniti, samo će me manje biti nego što ti se činilo da me ima", ali pošto nisi glupa jasno ti je da od tebe ne mogu nestati :heart:
 

Back
Top