JA VAS VOLIM VIŠE, ON VAS ČEKA DUŽE

Setio sam se boje vašeg glasa i kotrljajućih vokala, pauza pri menjanju tema, čak i uzdaha kojim dočaravate doživljaj o kome pričate. Ostalo mi je urezano iz nekoliko kratkih telefonskih razgovora kad sam se greškom javio, ili kad on još nije stigao u stan a Vi zvali da mu potvrdite dolazak.

Osetio sam Vas po mirisu mog stana u koji sam se utorkom, sredom i petkom vraćao iz prinudne šetnje od 7:30 do 10h, kojom bih oslobodio prostor prijatelju za manevrisanje vašim telom. Ne, zaista ne želim da budem ciničan, dobro ga poznajem, znam da je za baratanje duhom i bilo kakvu vrstu empatije prirodno invalidan. Funkcionisao je gotovo isključivo na fizičkoj, hedonističkoj ravni.

- Strast je ustvari ‘prekomerna’ upotreba neznosti, nesklad izmedju osećanja i fizickog ispoljavanja iste – govorio je, valjda šaleći se u svom maniru i bade mantilu (držali ste do lične higijene).

- Vidim da si obavio ritualno pranje spolja, kao Brut oprao ruke za svoje nove prljavštine. Mislim da bi ti bilo ophodno etičko čišćenje iznutra – nekad nisam uspevao da se uzdržim zalupljujući vrata.

- Samo ti morališi. Filozofiraj danas, filozofiraj sutra, pa kad ćeš živeti. Samo da znaš: filozofija jede svoju decu, poštenjačino – čuo bih kroz vrata.

Bežao sam pre nego što bi tema sa čisto neodređene teoretske osnove skliznula i svojom ljigavom materijom prodirala kroz pukotine moje načete naklonosti ka Vama.
Po njegovim mogućnostima sam slutio vaše potrebe, po strogoj tajnosti sastanaka vaš status, po pogledu iz obližnjeg parka na vaš dolazak – vašu neodoljivost tela (po vlažnosti i mirisu madraca, posle slutio njegovu neukrotivu ćud).
U tim trenucima sam uspevao da izgletujem one pukotine u savršenu sliku. A onda sam, pošto biste zamakli u kapiju, skenirajući pogledom kroz zid kuće, sekao sebi utrobu oštrim ivicama slika koje sam zamišljao. Proklinjao vašu priRodnu potrebu za požudom i njegovu uvek pripravnu moć da je utaži svojom prekomernom nežnošću. Bežao sam negde dalje od pogleda na taj zid plača koji me je zasipao vizijama. Bilo gde gde me noge nose tih dva i po sata koje ste krali od uzorne predstave o sebi za one koji ne znaju.

Vidim, ne koristite više ruž čije sam tragove nalazio na pikavcima koje sam bacao i rubovima čaša koje sam za vama prao. I mirišete drugačije, ne više na POISON HYPNOTIC kojim sam se dopingovao iz jastuka po povratku iz šetnji.
Istina, okrnjilo se ponešto od te pomenute spoljne neodoljivosti (vreme samo na kipovima ne ostavlja svoje tragove), ali je učinilo živopisnijom lepotu koju nosite spolja.

I sada, nakon mnogo godina, dok mi pričate o sebi prećutkujući ono što ne znate da znam o vama, posle moje mladalačke, tajne opijenosti vašom spoljašnjošću, sada kao zreo čovek zaljubljujem se u ono što čujem, u ono što nosite u sebi, a što nisam ni slutio da imate. Na dobrom ste putu da objedinite moje fizičke i duhovne cikluse u kompletno osećanje. Da moju iscepanu predstavu o Vama ujedinite u savršen diptihon. Bojim se da mu dam ime.

Po drugi put u životu zaljubljujem se u vas, a vi ne znate i ne smete saznati ni za jedan. Onda je to osećanje kretalo negde od prepona, sada se ugnezdilo između njih i srca, koprca se negde u stomaku, valjda godine potiču te seobe prijatnosti nutrinom.
Po vašem pogledu, govoru tela, skrivenim aluzijama kojih još ni sami niste svesni, jasno mi je da počinjem vam se sviđam. I jasno mi je da je to sviđanje na dobrom putu da se nadoveže viđanjem sve do potrebe za nerazdvajanjem. Moram naći način da odem pre nego toga postanete svesni. Još uvek vas čeka isti čovek kao i onda, ali ja nisam moj bivši prijatelj. Posle mene se nigde ne vraća. Znam koliko mogu biti fatalan po drugog i poguban po oboje. Imam li pravo na to, jedna ženo u koju staju s(d)ve moje ljubavi?

Jer ja Vas volim više, ali on Vas čeka duže… Dok filozofija jede svoju decu.


Pogledajte prilog 331708
 

Back
Top